Šesti, sedmi i osmi dan: od ruske granice do Ulijanovska

Budimo se ujutro nakon prve noći provedene u zagrljaju Majčice Rusije i mogu reći da se osjećam fenomenalno, teško mi je to opisati, jer Ruske ravnice nisu lijepe kao Alpe ili kao Norveški fjordovi, ali imaju jako smirujući efekt na mene. Današnji cilj nam je vidjeti Kursk, baciti pogled na taj grad i onda nastaviti dalje cestom A144 prema Voronježu. Kursk, rekao bih tipičan Ruski grad, dosta kaotičan promet na koji sam se teško navikao, ali kada sam ga jednom skužio postalo mi je čak i gušt voziti se Ruskim cestama. Rusi su nemarni i nestrpljivi vozači, ali kao što rade greške, tako ih i praštaju i nisam primjetio da se u tom kaosu netko posebno ljuti, trubi ili živčani. Obilaženje auta sa svih mogućih strana, oduzimanje prednosti, guranje, vožnjda suprotnim smjerom, skretanje tamo gdje se ne smije skrenuti,… sve mi je to postalo normalno. Kasnije sam počeo pretjecati kamione neovisno jel ima netko iz suprotnog smjera, jer ceste su dovoljno široke da mogu proći jedan kamion, auto i motor. Samo trubnem kamionu kojeg pretječem i blicnem dugim svjetlima da me ovaj iz suprotnog smjera bolje vidi. Jedino se nikada nisam navikao na to da ako ostavim ispred sebe pola metra mjesta, uvijek dođe neki Rus sa autom i ugura se. Bilo da je ispred mene crveno svijetlo, kamion kojeg se spremam obići ili su radovi na cesti. Ako ispred vas ima mjesta, Rus će doći i ugurati se.

Za prvih par dana putovanja po Rusiji nisam imao neke posebne planove, željeli smo što više dana provesti na obalama Volge i Kame, te na Uralu, pa sada samo vozimo i uživamo u krajolicima. Nakon obilaska Kurska se vozimo prema Voronježu gdje stižemo popodne. Voronjež je gradić skoro neprimjetan na karti a ima ni manje ni više nego milijun stanovnika. Svašta sam očekivao od Ruskih cesta, ali na kraju se ispostavilo da su ceste bolje nego sam očekivao. Odnosno ceste izvan gradova su bolje nego sam očekivao, ali zato u gradovima ceste samo što ne jedu malu djecu koja čekaju zeleno na semaforu. U Voronježu su ceste bile posebno loše, toliko sam se umorio dok smo ulazili u grad da smo samo stali u neki dućan pojesti sladoled i odlučili tražiti izlaz iz grada, što se pokazalo kao poprilično zahtjevan zadatak. Dok smo se izvlačili iz grada skužim da mašina smrdi po spaljenoj prašini, bojim se da sam u gužvi preforsirao mašinu i da se pregrijala. Ne mislim da je to neki problem, jer su zračno hlađene mašine ionako napravljene da bolje podnose pregrijavanje od vodeno hlađenih strojeva, svejedno, čini mi se da je ovo pregrijavanje doprinjelo problemu koji će se javiti par tisuća km kasnije.

Iza Voronježa počinju iznimno zanimljivi krajolici. Bio sam uvjeren da je Rusija ravna kao tepsija, ali ovaj dio je valovit i brdovit, svako malo naiđe neko jezerce. Rusi baš ne vole puno zavoje, pa su čak i po tom valovitom kraju odlučili praviti ravne ceste, tako da svako malo uživamo u pogledu gdje sa jednog brdašca vidimo ispred sebe cestu koja se penje na drugo brdašce u koje je cesta usječena. Neobično lijepi prizori.

Stali smo na benzinsku i nakon što sam natočio gorivo idem ištekati 12V->USB adapter iz utičnice kad primjetim da u utičnici ima neka metalna kapica, čačkam malo po tome i odjednom taj metalni komadić namjesti točno između plusa i minusa i užari se u sekundi, krene sukljati dim, a ja u panici pokušam prstom izbaciti užareni komad metala iz te utičnice. Naravno da ne uspjevam, nego sam samo spalio prst, ali dosjetim se jadu i sa ključem od motora izbacim užareni komad van. Jel moram reći da se sve to dovija na benzinskoj pumpi 🙂 Zamolim ženu da ode u dućan po najhladniju vodu koju nađe pa da zavidam spaljeni prst i usput skužim šta se dogodilo. Priznajem svoju krivicu – nisam ugradio osigurač na utičnicu, nego sam ju spojio direktno na akumulator, kao šta će mi osigurač, to je za pičkice i mamine sinove. A onaj metalni komad što se zahlavio je ispao iz adaptera od vibracija.

Nakon što je prst utrnuo od zime sjedamo na motor i idemo tražiti mjesto za podizanje šatora i pronalazimo ga, naravno opet pokraj ogromnog žitnog polja. Laku noć.

7. dan

Tambov – Ulijanovsk

Spavanje kraj polja ima svojih perkova, jedan od njih je da nam oko pola noći kamion prođe 2 metra od glava. Rusi očito u vrijeme žetve rade i po noći, a žito sa polja se ne odvozi traktorima nego Kamaz kamionima. Žena nije ni trznula, valjda ni Kamaz nije glasniji od mog hrkanja, tako da nju kamion ne može probuditi.

Malo prije Penze vidimo skretanje za selo Ljermontovo i kuću gdje je odrastao Mihail Ljermontov (http://hr.wikipedia.org/wiki/Mihail_Ljermontov). Nismo sigurni tko je Ljermontov, ali vidimo da mu u mladosti nije bilo loše. Kasnije saznajemo da ništa osim te mladosti nije ni proživio, jer je poginuo u 26. godini, a bio je pisac i slikar. Imanje na kojem ga je baka odgojila je stvarno prekrasno i da biste ušli morate kupiti kartu. Ne sjećam se koliko je kartu trebalo platiti, ali to je ionako nebitno, jer smo sve rublje spiskali na Coca Colu i sladolede. Na kraju karte dobijamo besplatno, a prije ulaska na imanje moramo ostaviti torbe kod stražara. Taj detalj mi baš nije bio jasan, ali ako su takvi propisi tko smo mi da se bunimo.

U Penzu ulazimo u predvečerje i čini mi se da je grad puno mirniji od ostalih ruskih gradova kroz koje smo do sada prošli. Možda zato što je nedjelja? U neprijateljskoj kapitalističkoj tvorevini McDonaldsu pronalazimo besplatan internet, pa se javljamo rodbini i nastavljamo dalje.

Prema Ulijanovsku odlučujemo ići što sporednijim cestama, prvenstveno što nesporedna cesta znači skretanje na jednu od najprometnijih ruskih cesta – M5 autoput (http://en.wikipedia.org/wiki/M5_highway_(Russia)) što svakako želim zaobići. Iz Penze krećemo prema Inzi cestom koja nema posebnu oznaku, a na Google Mapsima uopće ne postoji. Kada planiram kojim putem ići uglavnom gledam u Google Mapse, ali za planiranje ruskih putešestvija Google je nemoćan. Većina cesta nije uvedena, mnoge ceste su potpuno krivo označene (npr. cesta od Penze prema Saranjsku je označena kao M5 autoput, što nema veze s pameću). Malo detaljniji je Yandex sa svojim mapama http://maps.yandex.ru, ali kao najbolja metoda mi se pokazalo gledati u Yandex mape, i onda ići na Google mape sa Panoramio overlayem gdje bih gledao po slikama u kakvom je stanju cesta i jel cesta opće postoji. Da i ta metoda ima svojim mana pokazat će se par tisuća kilometara kasnije na granici sa Kazahstanom. No sve u svoje vrijeme.

Iz Penze izlazimo po krajnje sporednoj i pomalo brdovitoj cesti, pa nas je uhvatio mrak na motoru bez da smo se smjestili u šator. Vozimo se po neosvjetljenim selima, povremeno skrenemo u neko polje u nadi da ćemo naći livadu ili izvršeno žito, ali ništa od toga. Svjetlo motora ne osvjetljava dovoljno, a u mraku i strahu su velike oči. Skoro je 23 sata i ugledam izvan jednog sela portirnicu u kojoj sjedi stražar. Ispred portirnice ogromna livada. Stajem da pitam čovjeka jel možemo ispred podići šator, čovjek bez pol problema pristane i još nam pokaže najravniji dio livade. Odlično! Dok smo podizali šator dođe on i ponudi nam topli čaj/kavu i tuš. Naravno da smo pristali otuširati se, takva prigoda se ne odbija. Čovjek čuva farmu pilića pa smo se mogli otuširati u radničkim tuševima.

Nisam ni sam siguran koliko je sati bilo kada se ponovno pojavio kamion kod šatora, ovaj puta je bio pretovar pilića. Laku noć.

Osmi dan

Penza – Ulijanovsk

Volim Rusiju, ni sam nisam siguran zašto. Ujutro smo se rano probudili kako bismo pozdravili našeg domaćina, čuvara kokošje farme nedaleko od Penze kojemu uskoro završava noćna smjena. Jesam li sretan zato što su Rusi iznimno topli ljudi. Sirovi, ali topli. Ili sam sretan jer se nalazim skoro 3000km od kuće i sve ide po planu, žena sluša, motor ne zajebava. Siguran sam da će u jednom trenutku motor početi zajebavati, a žena prestati slušati, ali do tada ja se guštam.

U selu Bolšoj Vjas stajemo na doručak u dućan u Proleterskoj ulici 14A. U Ruskim selima nema puno velikih dućana, zapravo rekao bih da uopće nema velikih dućana. Trgovačke centre možete naći samo u velikim gradovima. U selima se uglavnom nalaze mali dućani koji me podsjećaju na kinder jaja – nikada ne znaš šta te čeka unutra. Svaki dućan ima svoju viziju onoga što stanovnicima tog sela treba. Tako da svaki put kada uđemo u neki dućan jedemo drugačiju hranu. Ako u jednom dućanu nađemo odlične kolače onda ih se treba najesti za 3 dana, jer šansa da će se takvi kolači pojaviti sutra u nekom dućanu je ravna nuli. Ista stvar je i sa sladoledima – svaki dan jedemo potpuno drugačije sladolede. Jedan sladoled smo vidjeli čim smo prešli granicu i onda smo ga tražili po dućanima sljedećih 1000km i jedva smo ga pronašli.

Mislim da niti jednom nismo stali i nekom naseljenom mjestu a da nas netko nije došao pozdraviti i pitati odakle smo. Tako i sada, prilazi nam čovjek, pozdravlja nas i kreće priča. Pitam ga za smjer prema Inzi, kaže čovjek nipošto prema Inzi, tamo je makadam i duboke rupe, uostalom, zašto uopće ići prema Inzi, kada je Saranjsk lijep grad i od njega prema Ulijanovsku vodi odlična cesta. Čovjek nam je čak i nacrtao kartu na komadu papira.

Nastavljamo cestom P158 prema Saranjsku (Саранск, http://en.wikipedia.org/wiki/Saransk) i nakon par km ulazimo u Republiku Mordoviju. Da ponovim republiku MORDOVIJU. Čim sam pročitao naziv zaljubio sam se. Ruska Federacija, je kao što ime kaže – Federacija. Sastavljena je od 83 federalna subjekta, od kojih su krajevi i oblasti ono što nazivamo Rusijom, dok su republike područja s većinskim neruskim stanovništvom i u njima stanovnici imaju pravo na dvojezične natpise, svoj jezik, ustav i tako svaštanešta.

Uglavnom, ulaskom u Republiku Mordoviju prvi puta ulazimo u taj neruski dio Ruske Federacije. Kao što vidite na slikama cesta se ne granici ne može nazvati cestom, ali tako je na gotovo svim graničnim područjima. Čak i na granicama dvaju okruga ili oblasti. Valjda se cestari ne mogu dogovoriti do kamo je čija odgovornost, pa taj granični dio ceste ostane neodržavan. Kada se odmakne malo od granice ceste uglavnom postanu OK. Tako je barem bilo u Mordoviji koja ima odlične ceste, jedna je od čišćih Republika i ima definitivno najlijepši sovjetski grad u kojem smo bili. Naravno govorim o Saranjsku koji je glavni, da ne kažem i jedini, grad Mordovije. Grad je čist i uredan, bez rupa koje te vode u drugu dimenziju kao u Voronježu, većina zgrada je ofarbana u žarke boje. Jako nam se sviđa Saranjsk, pa odlučujemo napraviti malo veću pauzu ovdje i baciti pogled na crkvu koja dominira centrom, obići muzej posvećen herojima drugog svijetskog rata i prošetati se uz rijeku.

Za navigaciju po Rusiji sam mislio koristiti zvijezdu Sjevernjaču, mahovinu i GPS softver instaliran na mobitelu. Žena me nagovara da kupimo atlas Rusije, što se meni čini nepotrebno, ali svejedno dajem tih 80kn koliko košta atlas. Kasnije će se ispostaviti da je atlas ne samo dobrodošao, nego nužan.
Osim karte kupujem i litru ulja. U Rusiji je umjetnost pronaći ulje za motore, pa kupujem neku polusintetiku za automobile. Prvu litru ulja koju sam potrošio sam ponio iz Zagreba, računao sam da ako u Rusiji ne pronađem ulje za motore da točim auto ulje.

Putujemo prema Ulijanovsku (Ульяновск, http://en.wikipedia.org/wiki/Ulyanovsk), gradu koji je metuzalemima poznatiji pod imenom Simbirsk. U Simbirsku se rodio Vladimir Ilič Ulijanov, poznatiji kao Lenjin, pa je nakon Lenjinove smrti Simbirsk preimenovan u Ulijanovsk. Sovjete je valjda uhvatila neka manija preimenovavanja gradova i puno je gradova preimenovano, evo neki

Kujbušev -> Samara
Caričin -> Staljingrad
Ekatarinburg -> Sverdlovsk
Vladikavkaz -> Ordzhonikidze
Pokrovskaja -> Engels
Perm -> Molotov
Orenburg -> Čaklov

Ovo su samo neki gradovi, ako nekog zanima kompletan popis se nalazi ovdje: http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_renamed_cities_and_towns_in_Russia

Ali da se vratimo na druga Lenjina – Rusi ili Sovjeti, kako vam draže su tog čovjeka digli na razinu Boga. S obzirom koliko smo vidjeli Lenjinovih kipova, ulica, trgova, šetališta, rekao bih da je Lenjin čovjek s najviše takvih posveta na svijetu. Nema tog grada bez Lenjinovog kipa. Ako u nekom gradu niste našli Lenjinov kip, to samo znači da niste dovoljno dugo tražili ili da još niste stigli do centra grada. Ako selo ima 2 ulice budite sigurni da je će jedna ulica biti Lenjinova. Čak smo počeli igrati igru “Spazi Lenjina”, ja sam uglavnom vodio jer ima bolji pregled situacije ispred sebe 🙂

Pred Ulijanovskom se nalazi aerodrom, a pokraj aerodroma otvoreni muzej aviacije. Došli smo malo prekasno pa je muzej zatvoren, ali stražar je voljan prodati karte onako ispod tezge i pustiti nas da slobodno šetamo među avionima. Mislim da nas je malo oženio jer smo dali 400 rublja (80kn) za 2 karte. Svejedno, bilo bi mi žao da nisam ušao u muzej, jer su izloženi mnogi avioni koje su Sovjeti napravili. Divim se tom narodu po cestama voze Ruski kamioni, po poljima idu njihovi traktori, troše rusko gorivo, po zraku lete ruski avioni… i onda se sjetim kako mi Hrvati nemamo ništa, nemamo čak ni svoje mlijeko, nego i to uvozimo 🙁

Ulijanovsk nije samo poznat po Lenjinu, nego se tamo nalazi i tvornica UAZ (Ulijanovski Auto Zavod), njihov napoznatiji proizvod (UAZ-469) se kotrljao i po Balkanu, najviše zahvaljujući JNA. Taj relativno mali offroad stroj se kotrlja gdje god pogledate u Rusiji, a osim džipova radi UAZ i nekakve kombije koji izgledaju kao da im cesta nije potrebna.

Ulijanovsk leži na rijeci svih rijeka – Volgi. Opet nešto magično za mene. Kada sam gledao kartu i promatrao Volgu koja je na nekim dijelovima široka 35km. Da, dobro ste pročitali trideset i pet kilometara. Doduše prirodni tok rijeke nije bio toliko širok, ali izgradnjom hidroelektrana smo dobili ovom riječnog monstruma. Ali Volga nije samo široka, ona je i najduža Europska rijeka. Toliko sam bio oduševljen Volgom da nam je plan slijediti tok Volge sljedećih 400km i to lijevom, manje naseljenom obalom.

U sumrak nakon sto smo presli na drugu stranu Volge dižemo šator na ogromnom pokošenom žitnom polju. Žena, opet, spava kao top dok na polju pored nas prolaze kamioni. Rusi, kao i vampiri, izgleda operiraju samo po noći.

Series Navigation

<< Od Kijeva do SimbirskaOd Volge do Azije >>