- Rusija, uvodna priča
- Od Zagreba do Kijeva u 3 dana
- Posjet Černobilu
- Od Kijeva do Simbirska
- Rusija do veličanstvene Volge
- Od Volge do Azije
Prethodni post: Rusija, uvodna priča
Krenuli smo u nedjelju 14.7. i imamo 3 dana za doći do Kijeva (~1500km), s tim da želimo stati u Poljskoj u gradu Sanoku gdje ćemo baciti oko na slike Zdzisława Beksińskog (http://en.wikipedia.org/wiki/Zdzis%C5%82aw_Beksi%C5%84ski), čovjeka čije su me slike stvarno štrecnule, a njegova sudbina se čini kao scenarij nekog filma. Prvo mu je umrla žena, onda mu je sin počinio suicid i za kraj je njega sa 17 uboda nožem dokrajčio plakat. Ono što nisam znao je da je svoj stil usvojio davno prije nego su ga zadesile obiteljske tragedije. Cijelo vrijeme sam bio uvjeren da ga je tuga za bližnjima inspirirala da napravi ovakve radove
Kada smo se drugi dan, kao ponosni EU građani, dokopali ukrajinske granice kiša je odlučila organizirati izspraćaj iz EU. Kada dođete na Ukrajinsku granicu dočeka vas vojnik koji na komad papira napiše marku vozila, broj putnika i ovaj puta koliko litara goriva stane u rezervar. Nisam siguran koje im koristi od te informacije, pretpostavljam da time pokušavaju stati na kraj benzinskom turizmu koji je dosta popularan u pograničnim područjima, jer je gorivo u Ukrajini znatno jeftinije nego u Poljskoj. Prelazak granice je bezbolan, samo ne smijete zaboraviti negativno odgovoriti na pitanje “Imate li sa sobom oružje?” 🙂 Nisam bio siguran šta pitaju, pa sam samo potvrdno klimao glavom. Izgleda da Bog nagrađuje gluhe i ove što ne kuže Ukrajinski, pa nas u Ukrajini dočekuje lijepo vrijeme i još bolje ceste. Prine 2 godine smo imali daleko lošija iskustva sa UA cestama. Ulazimo u grad Lavov i tu gubimo sigurno 3 sata, jer je cijeli grad prekopan (a koji nije u ovo ljetno doba?), GPS ludi, motor kuha, a ja balansiram na granici padanja sa motora. Na kraju se orijentiram po suncu i pronalazim obilaznicu oko grada, pa pičimo prema Rivneu. Negdje na pola puta između Lavova i Rivnea skrećemo sa glavne ceste i pronalazimo mjesto za podići šator.
Treći dan ujutro idemo prema Tunelu ljubavi – tunelu koji služi lokalnoj pilani za prijevoz sirovine, a mi smo ga vidjeli na par PPT prezentacija što kao spam kruže internetom. Kao dobar orijentir za pronalazak nam je poslužio Wellerov putopis (http://www.motori.hr/forum/index.php?topic=225825.25). Naravno da stanovnici Klevana nemaju pojma o kojem tunelu pričamo, ali nekako smo ga uspjeli pronaći. Sam tunel je lijep, ali čini se da u njemu jedino komarci vode ljubav i to u 3 smjene, jer zbog komaraca odustajemo od prešetavanja cijelog tunela.
Sada as još čeka ravna cesta od Rivnea do Kijeva i ne štedim gorivo i gume, što se ne sviđa Ukrajinskoj policiji koja je komično nazvana DAI (čita se kao daj). Zaustavili su me i rekli da sam vozio 100km/h, a kao dozvoljeno je 50km/h. Moram priznati da nisam vidio tablu sa ograničenjem, pa krećemo u pregovore. Na žalost u novčaniku imam samo jednu novčanicu od 200 grivni (150kn). Nakon plaćanja mitarine odjednom postajem najbolji prijatelj sa cajcima koji me upozoravaju da smanjim brzinu kada vidim tablu na kojoj piše DAI, jer se na tim punktovima mjeri brzina.
U Kijev stižemo taman u vrijeme popodnevnih gužvi, ali se ne mogu požaliti. Prvih 1500km smo prešli u 3 dana i smještamo se u TIU Kreschatik hostel (rezervacija napravljena preko http://www.hostelworld.com) s kojim imamo samo pozitivna iskustva. Sutra nas čeka posjet Černobilu.
Kako izgleda čovjek koji je upravo platio 150kn mita
