Od Zagreba do Kijeva u 3 dana
Peti dan ujutro se pakiramo i biramo kojom cestom prema Rusiji, jedan od prijedloga je da krenemo prema Harkivu pa od tamo uđemo u Rusiju i idemo prema Prohkorovki, mjestu gdje je održana, po mnogima, najveća tenkovska bitka svih vremena (http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Prokhorovka). Alternativa tome je da idemo iz Kijeva glavnim pravcem prema Moskvi, i onda se pred samom Ruskom granicom u gradu Gluhivu (Глухів) odvojimo prema jednom malom graničnom prijelazi te krenemo prema Kursku. Odlučujemo se za ovu drugu opciju, jer i ja i Ivana želimo obići grad po kojemu je tragična ruska podmornica dobila ime (http://en.wikipedia.org/wiki/Russian_submarine_K-141_Kursk).
Dok sam se ja borio sa GPS-om čiji me ljupki ženski glas stalno navodio s jednog kraja grada na drugi, pa ponovno nazad i tako jedno sat vremena, kijevski policajci rade svoj posao i zaustave me. Pokazuje lik da se vozim ulicom u krivom smijeru, što zapravo nije istina, jer me zaustavio par metara prije znaka koji kaže da ću ući u zabranjeni smjer. Ne brinu takve sitnice policajca, pa me zove da popričamo malo u njegovom autu, onako kao ljudi, kao prijatelji Slaveni. Znam da nisam ušao u suprotni smjer, ali isto tako znam da sam po savjetu ženskog GPS glasa (šta sam i mogao očekivati kad slušam žene) napravio polukružno okretanje preko duple pune linije, još mi je bilo čudno zašto u suprotnom smijeru nema puno auta. Uglavnom, završio sam u ulici u kojoj je zabranjen promet jer se iz nje može samo u ulicu koja ujutro prometuje u jednom, a popodne u drugom smjeru. Dok sam ja pregovarao cijenu sa jednim policajcem istu grešku kao i ja je napravilo još par automobila, ali njih su uredno samo upozorili i rekli im da se okrenu. Sjedim ja tako u Ladi, policajac pokazuje u svojoj knjizi šta sam pogriješio, koliko to košta i vidim da se iskreno trudi dati mi do znanja da nije u redu to što radim. Nudim mu lovu, a on se kao nećka, kužim da ne smije uzeti novce u ruke, pa mu ostavljam 5€ i 30 grivni pokraj ručne kočnice, a on mi vraća vozačku i prometnu. U cijenu je bilo uključeno i savjetovanje kojom cestom je najlakše doći do mosta preko Dnjepra 🙂
Nakon što smo se izvrdali iz grada pratimo lijepu ravnu cestu prema Rusiji, što se mene tiče ovo je pravi početak putovanja. Prije 2 godine smo bili u Kijevu i sve mi je bilo poznato i tek se sada upućujemo u nepoznati kraj. Jedva čekam Rusiju, pa zavrćem gas koliko mi rupa u novčaniku od prošle kazne dozvoljava.
Kada smo stali doručkovati primjećujem da mi je na lancu svaka druga rolica sjajna. Ništa mi nije jasno. Sve ostalo izgleda OK. Kasnije sam vidio da se stvar sredila, ali sam random tokom putovanje primjećivao da lanac ponekad pokazuje svoju modnu stranu na taj način
U grad Gluhiv stižemo popodne i stajemo se malo odmoriti i opskrbiti. Stajem u jedan dućan i kao za vraga dućan nije samoposluga, nego u jednom dućanu ima nekoliko kasa i pultova i na svakom radi po jedna prodavačica. Dođem do dijela sa higijenom i pitam se kako da rukama i nogama objasnim da trebam WC papir, a da pritom ne osramotim bližu rodbinu. Krenem ja nekako objašnjavati, a žena me pita na lijepom engleskom
Ona: Do you speak english?
Ja: WOW! Yes, of course! You are one of few people we have met in Ukraine that speaks English. Can you, please, give me one liquid soap, and some toilet paper.
Ona: zabezeknutog izraza lica, pokuca o stol i kaže “table”, pokaže na oči i kaže “sleep” i nasmije se.
To je sve što je žena znala od engleskog. Iskreno sam se nasmijao i otišao po fotoaparat da se uslikamo. Kad je vidjela da će biti slikanja žena je procvala, nije znala jel da skine pregaču ili da ostane u njoj, no nije se stigla ni snaći, a slika je već bila uslikana. Upoznajemo se, ona se zove Olga i nadala se da ćemo odmah nekako izraditi sliku, pa je ostala razočarana u turiste koji slikaju slike koje se mogu vidjeti samo na malom televizoru na pozadini fotoaparata.
U Gluhivu se odvajamo sa glavne ceste koja vodi prema Moskvi na manje prometnu cestu prema GP-u Katerinovka – Krupec. Cesta je u teško kaotičnom stanju i tu sam se krenuo preispitivati svoju odluku da krenem u Rusiju. Čuo sam svakakvih priča, od toga da ceste ne postoje osim glavnim pravaca, do priča o prometnoj mafiji, lošem gorivu i naravno Putinu koji jaše na bijeloj morskoj psini. Zajebanciju na stranu, cesta koja vodi prema GP-u je kaos.
Dolazimo na granicu i naravno prvo nas dočekuje vojnik koji zapisuje model motora i koliko nas je na motoru i prije nego nam je dao papir traži da mu damo neki poklon. OK, nema frke, vadim pripremljene Hrvatske kovanice da mu dam nešto trofejno. Ali ne, on bi radije eure i to 20 papirnatih, ako je ikako moguće. Još uvijek mi škrto srce radi na preskokce zbog zadnje 2 mitarine koje sam ostavio na ukrajinskim cestama, tako da sam odlučan da ovaj beznačajni lik na granici ne dobije ništa. Ali lik je uporan, čak pomalo i jadan u svom moljenju. Kad je vidio da neće dobiti ništa pušta nas, ali sigurno je 5 minuta kumio i molio. Ostavio nam je jako loš okus u ustima. Dolazimo do lika koji pregledava putovnice i on kreće sa istom pjesmom. Daj nekakav poklon. Njemu nudim trofejne EUR kovanice, ali i on bi radije papirnatih 20 EUR, a ja radije ne bih dao, pa i s njim pjevam istu pjesmu. Kombiniram riječi “nemam” i “nedam”. Ovaj lik je malo tvrđi orah pa me zove u neku sobu u kojoj stoji plakat da ako me službenici traže mito da nazovem njihovu službu za suzbijanje mita i korupcije. Ironija veća od carinikove škembe. Uporan je lik da dobije 20 EUR i kad je vidio da nemam namjeru dati lovu izlazi ljut iz kabine, uzima papire od motora i kreće pregledavanje motora. Zagleda prtljagu, traži serijski broj motora i vidim da će tu biti pizdarije, pa vadim 100 rublja (nešto manje od 20kn) i guram mu u ruke. Lik mi vraća papire i odlazi tražiti drugu žrtvu. Uf, jeftino sam prošao.
Gornja epizoda mi ostavlja nekako gorak okus u ustima i pitam se šta nas tek čeka u Rusiji, ako je ovdje ovako. Ničija zemlja nije dugačka, pa ne moramo dugo čekati da saznamo kako izgleda Majka Rusija. BAM! Ruska granica je najmodernija koju sam vidio u životu. Red, rad i disciplina. Da nije sve na ćirilici mislio bih da sam u Njemačkoj. Prije samog uslaska na granicu je rampa i pušta se jedno po jedno vozilo, gužve nema. Svi su uljudni i pomažu nam popuniti imigracijske papire, toliko su dobri da nam nisu zamjerili što pola podataka nisu popunili. Postoji i klimatizirana soba sa stolovima i stolicama gdje možete popunjavati papire. Osim papira za nas treba popuniti papire za privremeni uvoz motora. Gospođa koja radi na tom šalteru je vidjela u mojim očima da će joj biti bezbolnije da ona sama popuni te papire, pa me riješava te muke. Znači prilikom ulaska u Rusiju radite privremeni uvoz motora i motor se mora izvjesti iz zemlje u roku 6 mjeseci inače ste u carinskom prekršaju, osim tog papira o privremenom uvozu motora dobili smo svatko svoj imigracijski papir koji se mora čuvati tokom cijelog boravka u Rusiji i u koji bi hoteli u kojima spavamo trebali lupati svoje štambilje, tako da se zna gdje smo bili.
Ruske vize. Nabavka je išla relativno bezbolno, iako ne i jeftino. Prvo smo rezervirali hostel u Moskvi preko Hostelworlda (200kn), pa onda platili 10 EUR po osobi za pozivna pisma tog hostela ChillaxHostel, svaka preporuka za traženje vize http://www.chillaxhostel.com. Nije bio problem da rezerviramo samo 3 noći u Moskvi, a da dobijemo vizu koja traje preko mjesec dana. Isto tako nije bio problem što je viza počela važiti par dana prije nego smo mi došli na granicu. To nisam znao kada sam prije 2 godine tražio vizu za Ukrajinu i mislio sam da moram ući na datum koji piše na vizi i izaći na taj datum, umjesto da sam tražio vizu za puno dulje razdoblje, onda je kasnije puno lakše pomicati planove. Kada dobijete pozivno pismo ostaje uplatiti putno osiguranje koje pokriva Rusiju i koje traje za cijelog boravka u Rusiji, te skoknuti do Ruske ambasade i tamo platiti još cca 300kn po osobi. Kada sam tražio vizu napisao sam da ću ići u Kursk, Moskvu i Volgograd, ali sam imao rezerviran smještaj samo u Moskvi, pa mi je lik koji radi vize rekao da ne može to tako i da mi može dati vizu samo za Moskvu, a ja sam kasnije odlučio da u Moskvu neću ni ići i uspio sam izaći iz Rusije bez da sam bio u Moskvi i bez da smo pokupili ijedan štambilj od hotela u kojima smo spavali.
Ovaj puta sam se sjetio odgovoriti negativno na pitanje o posjedovanju oružja ili narkotika, pa nas graničari sa smješkom ispraćaju sa granice najveće zemlje na Svijetu. Zemlje koja ima veću površinu od planeta Plutona. Zemlje koja je toliko velika da se možete voziti 1000km a da ne odete nigdje. Ukratko zemlje u koju sam ušao i u tom trenutku bio sretan kao malo dijete. Stajemo na prvoj benzinskoj i točimo gorivo za 28 RUB/L (5kn/l !!!), jedemo sladoled i pričamo sa blagajnicom koja ima zlatan osmjeh, ali doslovni zlatan. Skoro svaki Rus stariji od 30 godina kojeg smo sreli je imao makar jedan zlatan zub.
Ostaje nam još maknuti se malo od granice i pronaći mjesto za spavanje. U Rusiji će pronalazak mjesta za spavanje uglavnom biti jednostavno, jer su polja gdje god pogledate i dovoljno je maknuti se sa ceste i mjesto za šator će pronaći vas.
пака
