Dugo, dugo sam čekao ovaj đir, jer u Srbiji nisam bio tamo od ’87 kad sam imao 5 godina, a tog razdoblja mladosti se uglavnom sjećam po brojnim padovima s bicikla, a ne po obilaženju znamenitosti bivše Jugoslavije. Prilika za odlazak se ukazala kad su MZ-jaši s BJbikers foruma odlučili napraviti meeting pod okriljem glavnog BJBikers okupljanja i akcije dobrovoljnog davanja krvi. Odlično, meni ionako ne treba puno povoda za trošenje novaca na gorivo, pa Bolja Polutka i ja krećemo za Srbiju 30.4. oko 5 sati popodne.

Prometnici sada ne smeju nam ništa, za volanom uvek sedi Stevan Gojko Pišta

Za prvi dan nemamo velike apetite, samo se želimo dokopati Temerina gdje imam dogovoreno noćenje kod prezimenjaka Davora aka quasaara. Od Nove Gradiške do Vukovara se vozimo lagano starom cestom i ne pravimo nikakava nepotrebna stajanja. U Vukovaru točimo gorivo, pravimo malu stanku u luci i divimo se lijepom plavom Dunavu. Od Vukovara pa do Iloka vodi zanimljiva cesta koja na par mjesta prolazi kroz usjeke u brdu, a najljepši detalj je ulazak u Šarengrad, mali gradić koji bi, kad bi se malo sredio, mogao biti turističko odredište broj 1 u tom kraju. Nakon Šarengrada jedino nam ostaje posjetiti granični prijelaz, dati putovnice na uvid i pronaći Pekaru Mlekaru. Naravno, prije krkanja u Pekari Mlekari u kojoj ima sve što hedonistička duša poželjeti može, trebamo zamijeniti eure u dinare. Pošto je prošlo 21 sat, sve mjenjačnice su zatvorene. Pitamo nekog prolaznika zna li slučajno gdje bi mogli zamijeniti novce i umjesto kratkog odjeba da je prekasno i da nijedna mjenjačnica sad ne radi, on nas prošeta kroz pola Bačke Palanke dok nismo pronašli neki super market u kojem mijenjamo lovu. Svaka čast čovjeku – izgubio je preko 30 minuta s nama. Sad nam ostaje da se nakrkamo tih palačinki i krenemo dalje ka Novom Sadu. Cesta je u stanju krajnjeg očaja, puna rupa, neosvjetljena, a znak na kojem se nalazi ogromna crna točka i natpisi “Crna tačka!” nam govori da se na toj cesti dosta gine. Svejedno odlučujem zadržati brzinu od 80km/h. To se nije svidjelo dečkima u plavom, tako da nisam uspio prijeći ni 30km po srpskom teritoriju da ne platim kaznu :). Dogovorim se s dečkima da 1000 dinara pokrije troškove prekoračenja brzine, a kao gratis dobijam info da pred Novim Sadom ima još jedna patrola. Hvala dečki, ta informacija me koštala samo 1000 dinara. S ‘iljadarkom manje u džepu nastavljamo dalje do Novog Sada gdje se gubimo preko nekoliko puta, a najgore je što smo prešli preko željezničkog mosta – ta željezna skalamerije je široka taman kao auto, promet je jednosmjeran a odvija se naizmjenično za jednu, pa drugu stranu. Uglavnom, prijeđemo mi preko tog mosta i pitamo tamo za smjer Temerin i dobijemo upute da moramo opet preko tog mosta, pa prvo skretanje desno. A u %&?#$% opet preko te skalamerije! Nakon toga se po Novom Sadu gubimo još nekoliko puta (prešli smo sve mostove u Novom Sadu dok nismo nabasali na onaj koji vodi do Temerina). U Temerin debelo kasnimo, ali svejedno nas dočekuje 10+ ljudi skupa s nekoliko kila mesa koji samo čekaju da se ispeku. Gozba može započeti, a nakon gozbe spavanac kod quasaara.

Temerin je grad od cca 30 000 stanovnika u kojem gotovo polovicu stanovništa čine Mađari, a poznati su po svojim prvomajskim feštama na kojima ima stvarno svega i svačega – od auta s 2 prednja kraja, motora sastavljenih od 10 olupina, svi uglavnom pijani i veseli.

Jedno jutro rano čim zora zarudi,…

Kaže Ivana “Ustaj!”, reko “Neću!”, onda ona argumentira svoje stavove udarcem laktom u bubrege, pa se ustanem bez pogovora. Nisam ja tvrdoglav. Pakiramo se i krećemo za Beograd, ali prije toga se moramo naći s Joškom, Josefom te Petrom i njegovom djevojkom. Odlučno pičimo do Novog Sada kojem se ja divim, jer sinoć je pao mrak pa ništa nismo vidjeli. Divim se Petrovaradinskoj tvrđavi, kao i mostovima kojih u Novom Sadu ne fali. Stari put do Beograda je uglavnom loš, s iznimkom jednog dijela koji je očajno loš. Doslovno rupa na rupi, a meni svako malo amortizeri propadnu do graničnika. Već vidim da to ne može dobro proći i nije dobro prošlo. Negdje na pola puta osjetim da je zadnja guma probušena. Neka, ne sekiram se ja – stajemo sa strane i sad premišljanje – probati spray ili odmah stavljati rezervnu zračnicu. Ajmo probati spray… ajmo sad na zračnicu. Dok sam ja tako majstorisao po gumi, primjećujemo da se valjda svaki Beograđanin odlučio otići iz Beograda za prvi maj. Traka za Beograd zjapi prazna, dok je ova iz Beograda puna k’o šipak. Guma je zamijenjena za manje od 16 minuta i napumpana uz poznatu melodiju pumpanja gume iz Žikine dinastije. Nastavljamo dalje put Beograda gdje i stižemo oko podne.

Da se ne lažemo – i prije kretanja smo znali da nam neće uzeti krv, ali najavljen je nekakav pasulj a ja i djevojka smo prave protuve kad dođe do čorbanca ili pasulja, što je bio dovoljan razlog da se zaputimo put Beograda. Šalim se, naravno, došli smo ovdje i da konačno upoznamo ekipu s MZ Sveta. Iskoristili smo priliku izraziti poštovanje najvećemo sinu svih naroda i narodnosti – Josipu Brotu Titu u Kući Cveća. Skupa s njim u kući živi i porodica miševa, ali čini se da to nikoga posebno ne smeta. Osim Kuće Cveća u lijepo održavanom parku se nalazi i muzej poklona koje je Maršal dobijao. Pokloni počinju s raznim narodnim vezovima uglavnom pravljeni od nepismenog naroda. Nastavlja se do predmeta ne samo s područja bivše Jugoslavije, nego od brojnih političkih vođa, od Castra do Nixona. Vodič kaže da je najvrijedniji eksponat mali japanski nož za neko od ritualnih samoubojstava iz tisuću četiristo i neke godine, a prvi je takav koji je napustio japansko tlo. Primijetili smo i jedan stari telefon u tom muzeju koji je uporno zvonio. Došlo mi da se javim na telefon, ali reko’, neću. Na kraju se ispostavilo da je taj telefon jedan od najslikanijih “eksponata” u muzeju jer ljudi uglavnom misle da je to Titov telefon, a ne da ga je tu netko spojio da se vodič može javiti 🙂 Kako imamo dovoljno vremena odlučili smo srediti Vujin MZ koji ga je ostavio na autoputu, pa su ga morali prenijeti preko ograde. Zanimljivo je kako autoput prolazi praktički kroz sam centar Beograda i dijeli ga na dva dijela, ali nije to najluđi detalj srpske cestogradnje – u okolici Novog Sada ima semafor na autocesti. Navodno je to jedini semafor na svim autocestama Europe. Pošto ovi europejci nenavikli na takve egzibicije prečesto ubijaju ili bivaju ubijeni na tom semaforu, odlučili su maknuti ga i izgraditi nadvožnjak za lokalno stanovništvo. Da se vratimo na popravljanje Vujinog stroja – nije mu bilo ništa ozbiljno, malo prašine u svježe ugrađenom senzoru elektronskog paljenja. Ništa što 3 majstora s 5kg alata ne mogu riješiti za 2 sata. Nakon sređivanja ostaje nam još vratiti se i odvoziti defile po Beogradu. Vuja priča da ovakav defile Beograd još nije vidio, ljudi su uglavnom oduševljeni kolonom motora. Jedini koji nisu oduševljeni su oni koji moraju voziti iza MZ-ajša i gušiti se u debelom dimu, a nije da i mi nismo đubrad pa smo namjerno skupusali prezačinjene mješavine. I da, umalo zaboravi, snimili su nas za Fox televiziju (pod nas mislim na sebe i Ivanu), bit će to full medijski spektakl/debakl. Sad nam još ostaje ispratiti Josefa i Davora koji piče ka Sremskoj Mitrovici na susret koji se tamo održava, a mi smo se smjestili kod Vuje koji će nam biti domaćin slijedećih nekoliko dana.

Mi smo i biti ćemo fini

Boravak kod gazde Vuje je odlično opisala Ivana, pa ću njoj dati uvodnu riječ:

Posebni “HVALA!” ide Vuji za primanje dvije polovice jednog čovjeka u svoj dom, serviranje vikinške večere, zanimljivih razgovora kada je na repertoar dolazilo svega, od pogleda na politiku i ispravljanje moje devijantne percepcije života u Srbiji, do raznih svakodnevnih zanimljivosti (mljevene piletine, Silikonske ulice, poznatog BG slastičara sleš mesara, Orebića, ciganskih svatova sa 5 mladenki i nepoznatog broja mladoženja…). Jako mi je drago što smo tih par dana imali na raspolaganju takvog erudita zavidne opće kulture i podataka o matičnoj državi, jer bi u protivnom naš dolazak u Srbiju rezultirao utapanjem u Coca Coli na Skadarliji i promatranju samo onog što se vidi na prvi pogled. Pojasnio nam je svjetonazor akademski obrazovane osobe, koja bez ustezanja iznosi na svjetlost mane ustroja matične države, realista, no prvenstveno dobrog domaćina. Vujo, svaka čast!

Sve što je lijepo, kratko traje

Mana svakog putovanja je što se prije ili kasnije moramo vratiti u zbilju, a tamo nas čeka nedovršeni posao koji je odavno trebao biti gotov. Iako nas Vuja nagovara da ostanemo još koji dan, razum prevladava i odlučujemo da je nedjelja definitivni dan povratka. Meni crv u guzici ne da mira, pa odlučujem rastaviti Vujin karburator u kojem ima svega, samo nema kurjakova. Svako malo nas u poslu prekida kiša pa na kraju ne uspijevam završiti posao 🙁 Ljut sam zbog toga i zbog kiše koja nas je definitivno odlučila ispratiti iz Beograda, ali nemamo puno izbora, jer sad pokazuje da je 6 sati popodne i krajnje je vrijeme da se krene. Odlučujemo se vratiti autocestom, jer, em pada kiša, em nemamo puno vremena. Kiša nas je pratila sve do Rume i taman kad je kiša prestala, probuši se zadnja guma. OPET! Baš se zbog takvih stvari ne volim voziti po autocesti. Ne bih bio prvi koji je poginuo na tako bizaran način. Ajde, zamijenim opet zračnicu i idemo dalje. Još nekoliko puta počinje i prestaje padati kiša, ali bez nekih problema ulazimo u Domovinu i ugodno se vozimo 115km/h, kad osjetim da pleše zadnji kraj. Probušena guma OPET, to je već 3. put na ovom putovanju. Sad već i braindead kao ja vidi da nešto nije u redu s felgom. Samo, sad je 22 sata, mrkla je noć i nalazimo se na autocesti. Guramo motor do prvog osvijetljenog parkirališta koje je udaljeno samo jedan kilometar. Još veća sreća u nesreći je da se benzinska pumpa nalazi preko puta. Odlazim tamo vidjeti imaju li set za krpanje guma – ništa od toga. Kupujem super-brzosušeće-ultra-dobro ljepilo za cijelih 4kn. Pitam imaju li šta skuplje, kaže nema, ima samo nekakvo za 3kn. Samo se nadam da će valjati. Skidam zadnji točak, skidam zadnju gumu i tražim gdje bi mogao biti problem, jer vidim da se sva 3 puta guma probušila na istom mjestu. Svejedno sam razrezao jednu zračnicu i napravio bajlag koji sam zalijepio na felgu. Napravio sam i zakrpu za gumu, a kako nisam imao šmirgla, poslužio sam se grubim asfaltom. Krpanje je trajalo dobrih 2 sata, tako da oko ponoći krećemo dalje i kući stižemo oko pola 3. Mrtvi umorni. Ivana sretna što je živa došla kući, a ja sretan i ponosan jer sam uspio zakrpati gumu. Jel moram reći da se evo nakon 20 dana još uvijek vozim na toj gumi 🙂

Prešli smo oko 900km i time nakupili 33000km od kad se vozimo s MZ-om. Prosječna potrošnja 4L/100km.