Od Volge do Azije
Nalazimo se u srcu Rusije i krećemo se lijevom obalom Volge od Uljanovska prema Nabrežnji Čelni.
Deveti dan
Uljanovsk – Bolgar
Iako je Vakula preobučen u moju ženu sinoć rekao “Sutra neće biti kiše.”, čini se da je zabunom rekla to umjesto “Sutra će padati kiša.” Greške se događaju, šta se može. Što se mene tiče danas kreće zanimljivi dio Rusije, odnosno to sam mislio prije nego smo ušli u Rusiju. Očekivao sam da će dio do Volge biti dosadan i ravan, a ispostavilo se da je prvih par dana u Rusiji bilo pun pogodak. Krećemo se malo prometnim krajem na lijevoj obali Volge. Scenarij nije onakav kakvim sam ga zamišljao. Očekivao sam sela na obali Volge, cestu koja vozi po nasipu, lijepe poglede na ogromnu Volgu… da bismo vidjeli Volgu morat ćemo se ipak malo potruditi. No prvo na doručak u Staru Mainu (ili je Staraja Majna, nisam siguran).
Kada se navečer zavezete duboko u polje, onda vas ujutro čeka povratak na cestu
Staraja Majna je trebao biti gradić na Volgi, pa sam očekivao da će imati neko šetalište uz Volgu, možda kakav trg, bilo šta. Na kraju se ispostavilo da moramo pola sata tražiti Volgu. Rusi baš nisu skloni estetici, tako da im sela i gradovi nisu uz same rijeke, nema šetališta nema pogleda. Da bismo vidjeli Volgu morat ćemo par puta gaziti makadame i probijati se kroz gustiš.
Velika mi je želja okupati se u Volgi i baš kada dođem do Volge pada kiša i nije baš za kupanje. Doduše na obali koju smo našli u Majni ne bih ni koristio za kupanje. Stanovnici su taj jedan prilaz Volgi iskoristili kao stovarište otpada. Užas! Gledam kartu i tražim neko povoljnije mjesto za umočiti neoprane noge u Volgu. Vidim da je selo Volžoskoje na Volgi, pa krećemo tamo. Do tog sela baš ne vodi glavna cesta, štoviše na par mjesta je izgledalo kao da ceste ni nema. Ne sekira to mene ipak sam ja gedža sa enduro motorom. Ali žena nešto zvonda, kao ne vjeruje mi da ja znam gdje smo i kamo idemo. Moram priznati da na trenutke ni sam nisam bio siguran jel idem u pravom smjeru.
Kao što sam pričao, Google Maps je očajno loš za snalaženje po Rusiji, Yandex može proći, iako i on zna fulati, ali ne u smjeru da neke ceste nedostaju, nego da su upisane ceste koje ili su neprohodne ili odavne ne postoje.
Na žalost ni u ovom selu ne pronalazim lijep prilaz Volgi, pa se okrećemo i idemo prema Bolgaru, još jednom gradiću na Volgi. Par km prije nego smo ušli u Republiku Tatarstan vidim u daljini ogromno zdanje od crvene sitne cigle. Iako pada kiša skrećem sa ceste i idemo prema tamo. Ispostavlja se da je to napuštena pravoslavna crkva napravljena 1859. godine. To je sve što sam uspio saznati o toj crkvi, nema informacija kada je napravljena ni zašto je napuštena. Nalazi se u malom selu Tankejevci (Танкеевка). Do crkve vodi utabana staza, čak nije ni makadam. U selu ima možda desetak kuća i polunapuštena farma. Kiša lagano pada, pa slikamo koliko možemo i uživamo u trenutku. Osjećam se onako kako sam se trebao osjećati u Černobilu i Pripjatu – kao Pale sam na svijetu. OK, kao Pale sa Ženom na svijetu. Ne znam zašto, ali taj osjećaj mi baš odgovara, na cijelom putovanju su mi najbolji trenutci bili kada bismo nabasali na neko polunapušteno od Boga zaboravljeno selo.
Moram pohvaliti ženu i njenje redateljske sposobnosti u ovom video uraktu koji prikazuje moje lutanje jednom od neasvaltiranih cestica.
Ulaskom u Republiku Tatarstan ulazimo u muslimanski dio Rusije, ali kako bi jedan Rus rekao – ovjde žive normalni muslimani, za razliku od Kavkaza.
U Bolgaru se kiša pretvara u pljusak, pa sklonište tražimo u muzeju kruha, ali na žalost ne možemo ga propisno obići jer se za ulazak u sve zgrade traži skidanje čizama, što onda znači da moramo skidati i kišta odijela, pa onda za ulazak u neku drugu zfradu ponovno oblačenje… previše je to posla za mene. Dobro da birtija ne traži skidanje, pa lijepše vrijeme čekamo tamo. Pokraj muzeja kruha se nalazi ogromna džamija napravljena od bijelog mramora. Opasno dobro izgleda, samo ne sada po kiši. Idemo prema centru Bolgara kada nam put prepreći bijela lada, a iz lade izlazi čovjek sa ogromnim smješkom na licu. Kaže i onda je bajker, pa se nudi da pomogne, ako trebamo pomoć. Kišica i dalje lagano pada, pa si mislim, možda ne bi bila loša ideja proglasiti dan gotovim i skrasiti se u Bolgaru. Pitamo čovjeka jel ima kakav jeftini motel u Bolgaru. Nema frke, samo neka ga pratimo. Dovodi nas do hotela Regina u kojem spavamo i peremo svu robu za 1600 rublja. Nije baš najjeftinije, ali sve samo da prođe ovaj kišni dan. Dok smo se smjestili izlazi sunce, a sa suncem dolazi ponovno Aleksej i zove nas kod sebe na večeru. Naravno pristajemo i idemo kod njega i njegovog kolege – jedina 2 motorista u Bolgaru. Prije večere još jednom obilazimo džamiju koja sada izgleda fenomenalno oprana kišom i obasjana suncem – trenutak za pamćenje. Dečkima engleski nije jača strana, ali imaju volje na pretek, pa lagano pričamo par sati, kupujem od njih litru Motul ulja i ostavljam im auto ulje koje sam kupio jučer. Ipak će tenerka dobiti samo najbolje moto ulje, a ne ovaj auto-zeljtan.
Deseti dan
Bolgar – Iževsk
Spavali smo i oprali robu u Hotelu Regina u Bolgaru i sada je vrijeme da se krene dalje prema Uralu i dalje pratimo Volgu i idemo prema ušću Kame u Volgu kod grada Aleksejevskoje (Алексеевское). Tamo se nalazi jedan od najdužih mostova u Rusiji (http://en.wikipedia.org/wiki/Kama_Bridge), dugačak je 14km. Zapravo most se sastoji od 3 dijela, jer je to jedan most preko 3 rijeke (Kama, Arharovka, Kurlijanka). Iako nemamo nikakvog posla s one strane mosta zacrtao sam si da ćemo prijeći taj most pa kud puklo. Bilo je očito da ćemo pokisnuti na mostu, jer je pljusak bio izoliran samo na malom području i to baš na mostu, nema veze za kišu, meni je bitno samo da mogu reci da sam presao jedan od najdužih mostova na svijetu. I to 2 puta 🙂
Zadnjih parsto kilometara se vozimo uglavnom prema sjeveru i sada smo konačno skrenuli na istok. Kako prilazimo gradu Nabrežnji Čelni (Набережные Челны) scenarij oko nas se značajno mijenja. Izlazimo iz poljoprivrednog dijela Rusije i ulazimo u industrijski. Odjednom nije neobično vidjeti ranžirni kolodvor sa stotinama vagona, tvornice koje su dugačke par kilometara.
Oni koji prate Dakar znaju da Kamazi caruju na utrkama kamiona, e pa Kamazi dolaze iz grada Naberežnji Čelni i htjeli smo otići u muzej tako, ali smo stigli do grada dosta kasno i muzej je već bio zatvoren.
Negdje pred Nižnjekamskom nailazimo na nekakav zastoj u prometu, lagano se vozim uz kolonu i skužim da se auto slupao sa kamionom i to baš na malom mostu. Nitko ne može ni naprijed ni nazad. Bržebolje se okupila ekipa i uz pomoć kamiona maknula slupani auto i dok su micali olupinu iz suprotnog smijera je već čekao nestrpljivi Rus i u punom gasu napravio slalom između kamiona i auta. Ne bi to bio problem da jedan motorist isto nije bio nestrpljiv. Ne kužim ni sam kako su se mimoišli, ali meni je izgledalo kao da je motorist gotov. Vidim da se sa Rusima nije za zezati, pa puštam da ovi najživčaniji odu pa krećemo dalje. Vozimo se uz par kilometara dugačku kolonu koja se napravila u suprotnom smijeru i pitam se kada će ovi ljudi prijeći most. Njihova traka je i dalje zablokirana i ne vidim kako će u skorije vrijeme maknuti kamion koji nema prednji točak.
Uljara, iako izgleda kao nuklearna elektrana
Još jedan današnji cilj je posjetiti grad Mendeljejevsk (Менделеевск), grad koji je dobio ime po ruskom kemičaru Dimitriju Mendeljejevu, čovjeku koji je bio takav vizionar da je napravio periodni sustav elemenata i popunio ga sa elementima koji još uvijek nisu bili otkriveni. Uglavnom, stigli smo u Mendeljejevsk i očito se svidjeli mladoj moto ekipi tamo, pa su nam malo pokazali grad i vozili se s nama dok smo kružili gradom.
Izlaskom iz Mendeljejevska se bacamo na neke tercijarne cestice, jer odbijam praviti luk po “normalnoj” cesti. Ispalo je da i ja nekada dobro pogodim, jer smo bili počašćeni možda najlijepšim prizorima na cijelom putovanju. Grandiozna Kama obasjana toplim zalazećim suncem, kada smo se odmakli od Kame scene nisu ništa izgubile na lijepoti, pa više blejimo u valovita polja nego što se vozimo. Ipak, sa zalaskom sunca moramo i mi naći svoje utočište za spavanac, pa dižemo šator na livadi nedaleko od Agriza (Агрыз).
Možda pretjerujem s ovim šarenim ruskim kućama, ali meni su prelijepe
11. dan
Iževsk – Perm
Danas idemo prema gradu Iževsku (Иже́вск) koji leži na rijeci Iž. Znao sam za taj grad još davno dok sam vozio MZ-a. Naime, nakon drugog svijetskog rata su Rusi razmontirali Njemački DKW i preselili pogone u grad Iž. Puno kasnije sam saznao da tvornica Ižmaš nije bila orijentirana samo na motore, nego je to jedna od većih Ruskih tvornica oružja. Sasvim je logično da u tom gradu živi Mihail Kalašnjikov. Iako je čovjek izmislio i napravio dosta toga, rekao je kako je svjestan da će ga do kraja života “proganjati” AK-47. Nitko ga ne pita za kosilice, freze i razne strojeve za poljoprivrednike, nego uvijek taj Kalašnjikov. A čovjek se uopće nije obogatio sa tom puškom. Uvijek je govorio kako ga novac ne zanima, nego je odlučio napraviti pušku koja radi u svim uvjetima dok je slušao vojnike kako se žale na tadašnje sovjetske puške. Procjenjuje se da je svega 10% kalašnjikova izašlo iz tvornice Ižmaš, dok su sve ostalo nelicencirane kopije, a kalašnjikova je proizvedeno nego svih ostalih jurišnih pušaka zajedno. Puška je toliko popularna da se nalazi na zastavama nekoliko država.
U grad ulazimo relativno rano i pokušavamo pronaći muzej što nam baš i ne ide od ruke, i stajemo pitati nekog čovjeka na ulici jel bi nas mogao uputiti u pravom smijeru. U tom trenutku staje pokraj nas Yamaha Roadstar 1700 sa ruskim tablicama. Vozač priča odličan engleski, pa se s njim sporazumjevamo i upoznajemo čovjeka koji će nam pokazati Iževsk. Pavel je, kao i mi, samo na proputovanju kroz Iževsk, on ide iz Moskve u Perm i isto ima želju obići muzej oružja. Kada sam vidio da čovjek ima Benderovu naljepnicu na koferu znao sam da čovjek ne može ne valjati. Iznimno mi je drago da smo ga sreli ispresjecali smo ga sa pitanjima, od SSSR-a, WWII, Putina, islama u Rusiji,… čovjek je stvarno imao živaca za razgovor. Skupa idemo u muzej, gledamo slikamo i sve je to super i bajno, ali meni stalno pada na pamet ideja kako bi bilo ludilo kada bi se moglo pucati iz pravog kalašnjikova. Ni pet ni šest, Pavel sazna da u podrumu muzeja ima streljana i da se dolje stvarno može pucati. Kada mi je to rekao oči su mi zasjale, krenula pjena na usta i moram priznati da se ni ne sjećam kako sam došao do streljane. Ja i Pavel smo pucali iz AKM-a, dok je žena odlučila pucati iz Glocka. Izdajnik kapitalistički. Žao mi je samo što još nisam pucao iz karabina 🙁 Inače, pucanje nije džabe, ali nije ni skupo, 5 metaka iz AKM-a je 50kn, iz Dragunova je 100kn,…
Iz Iževska izlazimo skupa sa Pavelom koji nas vodi kroz Iževsku gužvu, kaže da je ovo *ičkin dim naspram Moskve. Čovjek je toliko opušten da uredno u gužvi parkira motor i ode do auta pokraj pitati za smjer. Idemo prema Votkinsku i vidimo usput čovjeka koji je ostao bez goriva pa stajemo podijeliti malo jeftinog ruskog goriva. U Votkinsku se rastajemo od Pavela, on ide prema Permu, pa ponovno prelazimo Kamu i po prvi puta stajemo na tlo koje bi se moglo reći da pripada Uralu. Da, tom mističnom i dalekom Uralu. Istom onom Uralu koji dijelu Europu od Azije. Kako se približavamo tom Azijskom području karta postaje sve manje precizna, pa dosta lutamo tražeći cestu koja prati Kamu. U jednom trenutku je prestao asvalt, ali to sam i očekivao tako da se ne skiram, ali svejedno zaustavljam veselog Rusa na Uralu trokolici da ga pitam jel idem u pravom smjeru. Ispostavilo se da sam fulao cestu, ali i da moja karta zapravo nema označenu cestu kojom trebam ići, pa me on savjetuje da odem preko brda nekom šumskom cestom, kao nije frka može se. Uto eto vozača maršrutke (minubus) i dere se na vozača Urala da koji me qrtz šalje u to brdo da se tamo ne može, samo da ja njega sljedim on će mi pokazati put.
Odlučujem sljediti ovog vozača maršrutke, činio mi se normalniji, odnosno činio se normalan sve dok nije potjerao 100km/h maršrutku po makadamu, nisam ga mogao pratiti, što zbog prašine što zbog rupa. Nakon 20-tak km naganjanja mi pokazuje gdje trebam skrenuti, tako da smo na ispravnom putu i opet pičimo na sjever.
Opet se ponavlja priča sa Volgom, pratimo Kamu, ali od Kame ni traga ni glasa, kada smo konačno došli do sela gdje se vidi Kama ja stajem i moram umočiti noge u Kamu, sve dugo mi nema smisla. Kako se selo zvalo nemam pojma, ali znam da je bilo spokojno da sam bio spreman ostaviti kosti tamo.
Kako smo išli prema sjeveru okoliš se mijenja, polja su sve rijeđa, njihovo mjesto mijenjaju šume, čak ni cesta više nije ravna kao pod špagu. Iako nismo gladni stajemo na večeru u improviziranu birtiju. Kad kažem improviziranu onda to i mislim, od drveta napravljena nadstrešnica, bure vode za umivanje i roštilj. Jedemo dobre, ali skupe, šašljike, pijemo crni čaj i nastavljamo dalje. Konak tražimo u malom selu Bizjar 70-tak km od Kungura. Pokucao sam na vrata najveće kuće u selu i vrata je otvorio vidno mišićav čovjek gol do pasa, ali nije imao mišiće od bildanja, nego od rada. Imao je pomalo smrknuto lice, pa mi se malo stislo govno kad je otvorio vrata. Nije puno pomagao ni pas koji je lajao i htio se otrgnuti sa lanca. Kad je shvatio da želimo dići šator pojavio se smješak na gazdinom licu i potvrdno kimanje glavom.
