Za ulazak u Černobil morate bukirati turu sa nekom od agencija, mi smo išli sa http://tour2chernobyl.com a dobili smo i preporuke za Solo East http://www.tourkiev.com/. Doduše, ako jedna agencija nema dovoljno ljudi za popuniti cijeli autobus, onda se spoje putnici od više agencija u isti bus, tako da mi se čini da je svejedno s kim idete.
Prema Černobilu smo krenuli oko 9 ujutro i prvo smo se vozili autobusom 2 sata prema prvoj kontrolnoj točki, točno tamo gdje smo se prije 2 godine naslikavali, ali nismo mogli dalje. Računajte da za ulazak u Zabranjeno zonu morate potpisati papir gdje prihvaćate sve posljedice koje mogu proizaći iz posjeta, te morate imati odjeću koja pokriva cijelo tijelo, te zatvorene cipele. Moram priznati da sam se iznenadio kada sam vidio da je bilo ljudi u sandalama. Ja sam se odlučio ići u moto hlačama i čizmama, te košulji dugačkih rukava. Košulju sam nakon povratka iz Černobila bacio, a hlače i čizme oprao.
Nakon provjere i ulaska u Zonu prvo stajanje je u Černobilu. Malom gradiću za koji nikada ne bih rekao da se nalazi unutar Zabranjene zone, sve je uređeno, ljudi se šetaju, rade svoj posao. Jedino što nedostaje su djeca kojima je zabranjen ulazak i boravak u Černobilu. Svi ljudi koji ovdje žive su ili radnici u elektrani ili radnici koji rade na izradi novog sarkofaga kojim će se prekriti skoro 30 godina star sarkofag koji je napravljen preko eksplodiranog 4. reaktora.
Nakon kratke šetnje po Černobilu kreće se dalje prema gradu Pripjatu (http://en.wikipedia.org/wiki/Pripyat), najvećem gradu u Zabranjenoj zoni, gradu koji je napravljen isključivo za potrebe radnika koji su radili u elektrani i njihovih obitelji. Za razliku od Černobila, Pripjat je potpuno napušten i zapušten, a u njemu je prije nesreće živjelo skoro 50000 ljudi. Onda znate da je to bio velik grad. Doduše kada sada uđete u grad, teško je vidjeti koliko je grad bio velik, jer je sve staze i ceste preuzela vegetacija, zgrade se skoro i ne vide. Autobus nas je trebao dovesti skorz do glavnog trga u Pripjatu, ali je neki bager koji je krčio šumu zablokirao put, tako da smo bili počašćeni šetnjom glavnom Pripjatskom cestom. Ovaj dio mi se svidio, jer šetanje Pripjatom nije dozvoljeno, pogotovo kada se ide u velikim grupama. Oni koji žele malo slobodnije šetanje trebaju uplatiti privatnu turu koja je dosta skuplja. Malo smo se prošetali Pripjatom, na žalost ulazak u zgrade nije dozvoljen, ali sada mi je apsolutno jasno zašto – ako bi dopustili grupi od nas pedesetak da se šetamo napuštenim i oronulim zgradama, siguran sam da bi makar par ljudi polomilo noge, razbilo glavu ili se utopilo u napuštenom bazenu. Konačno dolazimo i do najprepoznatljivijeg simbola černobilske tragedije – zabavnog parka i vrtuljka koji je napravljen, ali nikada nije upotrebljen. Zabavni park je trebao biti otvoren za proslavu prvog maja, a nesreća u elektrani se dogodila 26.4. tako da je vrtuljak ostao kao simbol černobilske tragedije.
Poslije Pripjata idemo i prema samoj elektrani i prilazimo na samo parsto metara od četvrtog reaktora nuklearne elektrane Černobil, bacamo pogled na novi sarkofag koji je u izradi, kojega u šali zovu Sarkofag 100, jer bi trebao trajati 100 godina. Prave ga na tračnicama i kada bude gotov samo će ga prevući preko postojećeg sarkofaga. Vrijeme nas je stvarno poslužilo u Černobilu i dok sam gledao u eksplodirani reaktor postala mi je jasna priča koju sam čuo o vatrogascima i vojnicima koji su radili na izradi prvog sarkofaga. Rijetkima je bilo jasno što je radijacija i zašto ju zovu nevidljivim neprijateljem, pa su mnogi skidali sa sebe zaštitna odjela, pili su vodu iz otvorenih posuda, jeli su pokraj reaktora. Stvarno nemate osjećaj da se kraj vas događa išta loše, radijaciju niti vidite, niti ju možete namirišati. Jedan od solidnih dokumentaraca na tu temu možete pronaći na http://www.youtube.com/watch?v=3Q7w17VSqTM
Sada nam još ostaje povratak u Černobil gdje imamo dogovoren ručak u restoranu za radnike i opskrba u dućanu koji uredno radi. Ne mogu vam opisati kakav je to osjećaj kupiti sok u Černobilskom dućanu, onda izaći van na svježi zrak.
Povratak u Kijev traje opet 2 sata, što većina autobusa iskorištava za spavanac. Što se mene tiče – odlično proveden dan, unatoč tome što smo bili sa grupom od 50 ljudi, pa je teško osjetiti taj napušteni i tjeskoban grad. Neka, sutra nas čeka ulazak u Majčicu Rusiju, siguran sam da nas tamo čeka puno mjesta gdje ćemo se moći osjećati kao Pale sam na Svijetu.