U Imotskom pravim malu pauzu i obilazim Modro i Crveno jezero. Kažu da je modro jezero dobilo ime po iznimno modroj boji, no meni se čini da i crveno jezero ima iznimno modru poju, pa sam malo zbunjen 🙂

Zbunjen sam i ovim plakatom, umalo da odustanem od puta i sačekam subotu kako bih bio na ovom mega spektaklu, ali eto nekako sam se odlučio nastaviti put, strAVA Karabatić će morati pričekati

Kažu da je Modro jezero jedno od najlijepših krških jezera i ja se tu nemam šta buniti. Do njega vodi uređena staza i nitko ne naplaćuje gledanje 🙂 S druge strane, do Crvenog jezera mogu samo najhrabriji, jer se do vode treba spuštati niz 300m grubih i strmih stjena. Dubina vode iznosti 280m, što čini ovo jezero najdubljim u Europi.

Iz Imotskog idem prema Bosni i Mostaru, no putem se gubim, pa obilazim malo sela Ričice, Lokvičiće, Postranje… da bi se na kraju ipak dokopao BiH granice. Umoran sam, spava mi se i vruće je. U jednom trenutku kreće kiša, pa navlačim kišnjak, pa sam sad mokar jer sam se preznojio, a kiša je odlučila da neće padati. Stajem uz cestu, razvlačim ležaljku i spavam sat vremena, nema smisla da se forsiram.

U Mostaru stajem i idem viditi slavni stari most, koji je preživio od 1566. godine sve do 1993. kad je srušen u sukobima između Hrvata i Bošnjaka.

Prije nego sam ugledao Stari most primjetio sam hrpe smeća u potoku koji se uljeva u Neretvu ispod Starog mosta 🙁

Jedan skakač se odlučio na skok sa starog mosta, pa reko, ajde da vidim i to čudo, pa se kuham na suncu… no, baja neće skakati dok njegov kolega ne skupi 50KM, jer toliko košta skok. Pošteno, svatko od okupljenih turista daje koliko ima i kad su svi koji su mislili dati dali očekujemo da bajo odvoji 8 sekundi svog života i skoči. Ali ne, njegov kolega, dosta nekulturno, komentira kako je skupio samo 35KM i da je to premalo za skok, pa ako želimo skok da netko da ostatak do 50KM. Likova priča je očajna, kao gadi mu se ovakav način skupljanja novaca, nije to uredu da ljudi neće dati novce za skok… Uglavnom, pola ljudi koji su dali novce je odavna otišlo ili koluta očima. Konačno, lik skače s 50KM u džepu, a turisti se razilaze. Šetam uskim uličicama starog Mostara i stajem u maloj pečenjari koja ima veliki natpis “Internet for customers”. Malo interneta, Cole i šiškebab, ubojita je to kombinacija.

 

 

Iz Mostara idem krivudavom cestom prema Nevesinju, ispred mene su 2 auta od kojih jedan kreće u pretjecanje taman kad je kamion bio u suprotnom traku, luđak za volanom za dlaku promiče između kamiona i auta. Stajem pitati je li sve OK s ljudima u autu i pičim za luđakom, jer nije u redu nastaviti dalje voziti kao da se ništa nije dogodilo. Mislim si, šta ako je u autu mrcina od 120kg žive vage… a ništa onda ću ga samo pozdraviti i poželjeti mu sretan put 🙂 Stižem i zaustavljam auto, kad za volanom žena iznimno tupog pogleda. Kažem joj da nije u redu to što je napravila i neka sačeka čovjeka koji je umalo izgubio život zbog nje, pa neka mu se makar ispriča. Tu kreće plač i kukulele naricanje, pa nastavljam dalje do Nevesinja. U Nevesinju stajem na benzinskoj natočiti ulje i provjeriti koliko još goriva imam (jel moram napomenuti da mašina pije pola litre ulja na svaki rezervar goriva). Častim se sladoledom i Knjaz Miloš mineralnom, gledam kartu i vidim da je ispred mene Gacko gdje mi se čini kao idealno mjesto za spavanje, jer bliži se noć, a Gacko je odmah na granici sa CG.

Gacko je grad kraj kojeg se nalazi ogroman rudnik uglja, no taj rudnik nije sam sebi svrhom, nego služi samo za napajanje užarenoh kotlova termoelektrane koja se nalazi u sklopu rudnika (ili se rudnik nalazi u sklopu elektrane?). Uglavnom, ulazim po noći u Gacko i raspitujem se za smještaj. Dobivam 2 savjeta:

1. Da mi ne pada napamet sad ići za Nikšić, jer tamo je bagra i banditi.
2. Da se ne vozam puno sa HR tablicama po Gacku.

Gutam knedlu veličine omanje lubenice i idem cestom prema Bileći i tražim gdje prespavati. Na kraju uz pomoć policajaca koji me upućuju na pravi put idem u eku selo Košuta gdje spavam za 37KM bez doručka. Nije jeftino, ali zadnje što želim je sad lutati ovim krajevima.

Spavam kao beba i budim se odmoran, pa krećam kroz Samobor prema GP Krstac. Ovi krajevi stvarno lijepo izgledaju u ovo bistro jutro, skoro da mi nije jasno čemu nervoza sinoć.

Primjećujem zanimljiv detalj – ako netko želi uzgajati povrće u ovim krajevima prvo udolinu očisti od kamenja, ogradi i tek tada to postaje vrt. U ovim krajevima ljudi uglavnom žive od stoke koja ima dovoljno trave za ispašu, no zemlja i klima je dovoljno škrta da se može zaboraviti na ikakvu intenzivnu poljoprivredu.

Na GP-u se ispostavlja da ne mogu prijeći granicu, jerbo je to lokalni prelaz. Drž-nedaj, hoće me pustiti, neće, pa bi oni, ali ne smiju i na kraju odvijećaju njih dvojca da je najbolje da ja odem na GP Šćepan polje, jer tamo sigurno mogu preko grane. Neka, okrećem se i pičim prema Foči cestom koja prati Sutjesku. U ti mkrajevima se očito pravi nekakav autoput, pa je sav promet preusmjeren na neke sporedne ceste koje nisu dizajnirane za takav promet, pa se mora voziti i više nego oprezno. Odroni mi dođu kao dobar dan i ja samo pazim da mi ne postanu laku noć :)< br />

Konačno se dokopavam “prave” ceste uz Sutjesku i tu počinje bajka. Brda su u magli, voda lagano žubori, svako malo neki tunel… uopće mi nije žao što nisam mogao prijeći u Krstacu granicu.

 

Dobijam korisne savjete:

1. Pazi se na cesti koja vodi od Broda do Šćepan polja. Iznimno je to uska cesta po kojoj mnogi voze debelo iznad svojih mogućnosti, a skoro svaki zavoj je nepregledan.
2. Kad pređeš bosansku granicu i most preko Tare javi se Crnogorcima i onda se vratiš na cestu koja se nalazi na ničijoj zemlji, a vodi prema kanjonu Tare.
3. Pazi se planina da ne završiš kao Francuz koji je otišao preživljavati na Maglić, pa eno već 2 mjeseca preživljava bez glasa i traga o njemu.

Na granici susrećem jedne od nekulturnijih graničara ikad. Stajem motorom pred rampu u tip onako kao pazi da ne zgaziš rampu, jer ako ju razbijem on će mene razbiti!?! To kaže graničar na međunarodnom GP-u. Javljam se Crnogorcima i pitam jel se mogu okrenuti i vratiti se na cestu koja vodi prema kanjonu, naravno nema frke pa tako i biva. Idem prvo do manastira u kojem srećem čovjeka koji ide pješke s brda i pita me da nisam kojim slučajem s autom da ga povezem do dolje. Reko, ako Vam nije frka sjesti na motor odvest ću vas, nije problem. Tako i bi, poskidam stvari s motora i sjedne čovjek. Vidim da će biti problema, jer čovjek se trese kao Banja Luka ’67.. Vozim lagano uz taj guravi makadam i pričam s čovjekom koji je poznatiji u tim krajevima kao ‘Srpski pesnik’. Priča mi da je zadnji put sjeo na motor kad je imao 14 godina, sad ima 64. E baš je našao s kim će se voziti na motoru 🙂 Vlasnik je on restorana na samoj obali Tare, pa malo pričamo uz pićence.

Vraćam se do manastira da pokupim stvari i malo se odmorim na vidikovcu s kojeg se pruža pogled na Taru. Mjesto je to na kojem je uklesana klupa u kamen i na kojem svećenik odmara dušu.

Pičim dalje prema Crikvičkom polju, gdje upoznajem dvoje Engleza koji se djiraju u iznajmljenom autu Šibenskih tablica, ono što je bitno, je da imaju dosta detaljnu kartu ovih krajeva. Kako oni upravo kreću kući ostavljaju mi kartu koja će mi biti od iznimne pomoći u sljedeća 2 dana. U Crikvičkom polju stoji kameni križ za koji izgleda nitko nije siguran kome je postavljen, ali se zna da je tu još od srednjeg vijeka.

Na putu do sela Jerimići nailazim na, ne tako davno, požarom poharano područje gdje se može čuti tišina. Nigdje nikog, ni daška vjetra, kukaca nema… Kad sam skinuo kacigu samo mi je zujalo u ušima. U ovim krajevima pustoš i priroda se riječima ne mogu opisati.

U Jerimićima stajem pitati jel smijem otvoriti kapiju na koju sam naišao, jedna starija gospođa se zabarikadirala u kuću kad me vidjela, ali zato se njen komšija pokazao kao zanimljiv sugovornik. Stariji gospodih (koji je, BTW, najmlađi mještanin tog sela) je 1956. godine služio vojsku kod zapadnog kolodvora u Zagrebu i kaže da bi rado ponovno posjetio Zagreb u kojem od te davne godine nije bio. Nudi mi i smještaj ako nemam gdje spavati, zahvaljujem se i idem dalje. Cesta kojom idem me vodi prema vidikovcu iznad HE Piva.

Pogled s vidikovca:

Na vidikovcu ima uređena nadstrešnica, stol i 2 klupe. Vidikovac je baš tu, jer je na tom dijelu trasa dalekovoda, pa je šuma okrčena, te ne zaklanja pogled prema brani čijom je izgradnjom nastalo Pivsko jezero.
Pivsko jezero je na nekim mjestima 200m duboko, a smatra se najvećim nadzemnim rezervarom pitke vode na svijetu. Prilikom potapljanja pivskog kanjona mjesto Plužine je moralo biti potopljeno i nekoliko ljudi je odbilo se preseliti, pa su potopljeni skupa s svojim kućama. S druge strane potapanje Pivskog manastira je bilo nedopustivo, pa je manastir preseljen kamen po kamen na višu kotu gdje i danas stoji. Pivsko jezero je postalo grob za mnoge putnike po ovim krajevima, jer ceste koje vode pokraj njega su uske i bez zaštitne ograde, a onaj tko jednom upadne u jezero uglavnom tamo i ostane. Čuo sam priču da je nedavno jedan auto s majkom i djetetom sletio u jezero. Dijete se nekim čudom spasilo, ali majku nikad nisu našli, a u pokušaju traženja je poginuo jedan ronioc.

Kad sam se dokopao Crne Gore uglavnom više stojim i slikam nego što se vozim. Ne mogu se dovoljno nadiviti prirodi i selima koja se ovdje nalaze, tako da mi vrijeme iznimno brzo prolazi. Stajem na vidikovcu kod sela Kneževići i gledam visoravan koja izgleda kao zeleno valovito more. Pričam s gospodinom Vlatkom koji je bio voljan savjetovati me šta pogledati na Pivskoj planini i Durmitoru.

Nakon razgovora krećem prema Sušičkom jezeru i kanjonu Sušice. Sušica je uglavnom, kako joj i ime govori, suha. Dok je jezero puno samo kad se topi snjeg. Spavati kod jezera mi ne pada na pamet, pogotovo ne nakon priča koje sam čuo – zbog specifične klime koja vlada u kanjonu, dom je to za mnoge zvijeri, pogotovo zmije kojih ima svih vrsta, boja i oblika. Kažu da nisu rijetki oni koji, nakon što sami prespavaju dolje, ‘prolupaju’. Kad sam prolazio onuda bilo je relativno hladno i nije bilo sunca pa nisam vidio zmije, ali kažu kad iziđe sunce da se rado sunčaju na cesti.

S ‘druge’ strane kanjona se lanazi selo Mala Crna Gora iz koje se vidi selo Nedajno s druge strane kanjona. Sela su tako blizu, a opet tako daleko…

Odlučujem prespavati u glavnom turističkom mjestu na Durmitoru – Žabljaku, gdje nalazim smještaj za 10€.

Ponovno sam spavao kao beba, valjda zbog hladnog tuša koji me strese svaku večer 🙂
Danas mislim proći glavnom cestom preko Durmitora, pa onda lagano kući. Jedino ujutro ostavljam stvari kod gazde gdje sam spavao i idem do Crnog jezera, gdje srećem i upoznajem Sašu i Vesnu s BJBikers foruma koji se upravo vraćaju iz Albanije, pa su odlučili posjetiti i ovaj kraj. Motorima je zabranjen pristup do Crnog jezera, a meni se ne pješači, em sam ljen, em je sunce rano ujutro odlučili pokazati tko je jači. Okrećem se i idem do vidikovaca s kojih se može baciti lijep pogled na kanjon Tare.

Ovaj dio nije baš dobro označen turističkim i planinarskim znakovima, pa dosta lutam, no ne žalim ni vremena ni goriva, jerbo je ovo jako lijep kraj. Na nekim dijelovima zapravo ni nema ceste, ali ja forsiram ići naprijed, jer se nadam da ću eventualno naći vidikovce koje tražim. Na kraju uspjevam pronaći jedan vidikovac (od njih 3) i to nakon sat i pol lutanja i prolaska broz blatnu lokvu gdje je zapela Lada Niva 🙂

Sjedim na rubu kanjona i pokušavam savladati svoj strah od visina. Osjećam nekakvo strahopoštovanje prema ovom mjestu s kojeg puca pogled na preko 1000m dubok kanjon Tare, najdublji kanjon Europe, drugi u cijelom Svijetu. Jedino je Grand Canyon rijeke Colorado u Americi dublji od ovoga.
Sam kanjon je moguće obići jedino u čamcu/splavi, jer ceste jednostavno nema. Čini mi se da postoji splavaranje cijelim kanjonom koje traje 3 dana i košta oko 150€. To je nešto što bih volio obići do kraja života.

Bacam jednog hrvatskog slavuja u kanjon, pa neka se alijeni za 1000 godina pitaju šta radi hrvatski slavuj u kanjonu Tare 🙂

Od kad sam ušao u CG stalno vidim uz put ovakve stupove i razne hrpe kamena obojane u bijelo. Prvo sam mislio da su to neki putokazi, planinarske makracije ili nešto slično (pa sam se dosta gubio prateći te “znakove”), no ispostavilo se da su to oznake kako bi se lakše iz zraka raspoznalo šta je državno, a šta privatno vlasništvo.

Pitao sam gazdu ovo stroja hoće djorku ‘ključ za ključ’, na što me on upitao “Jesi lud?”. Nisam znao šta da mu odgovorim.

Kupim svoje stvari i krećem prema cesti koja povezuje Žabljak i Trsu, a vodi preko Sedla na 1907mnv. Cesta je to, možda i najlijepša kojom sam se ikad vozio i vjerujem da će se mnogi samnom složiti. Do prije 4 godine ovdje je bio makadam, no sad cijelim putem gazim po dobrom asvaltu. Mislim da je bila loša odluka to savaltirati, jer sad ljudi misle da se tu može brzo voziti, no 2 auta se ne mogu mimoići na toj cesti, a skoro svaki zavoj je nepregledan. Vozim oprezno koliko je to moguće, no pogled mi cijelo vrijeme luta s puta na planine koje me okružuju.

Koju god mjeru koristili, ovo je strmo, a bajo ovdje skup s pastirskim psom čuva ovce.

Čisto sumnjam da se ovaj ovdje namjerno zaparkirao

Ova cesta završava u selu Trsa, no ja prije Trse skrećem prema Boričju do kojeg vodi strm, krupnim kamenom nasut makadam. I odlučujem da ću se ovim makadamom provesti i u drugom smijeru, jerbo će to biti lud provod.

Stajem pitati za smijer, jer želim otići do sela Borkovići odakle bi se trebalo moći do malog mosta preko Pivskog jezera. Jedan čovjek mi crta kartu na papir (doduše, šalje me u krivom smjeru, no nema veze).

Mislim da se i na slikama vidi koliko se brzo smjenjuju razdoblja kad te prži sunce, pa onda za 5 minuta izgleda kao da će padati kiša, pa vjetar odnese oblake negdje dalje. Što se toga tiče sam imao dosta sreće, iako sam par puta oblačio kišnjak niti jednom nisam pokisnuo. Uvijek je kiša padala negdje drugdje.

Pogled na Pivsko jezero

Nakon što sam uslikao gornju sliku dočekao me ovaj pogled:

Strmina je bila prevelika i motor se strmopizdio. Trebalo mi je skoro 45 minuta da ispravim štitnike ruku, kofer, odmah sam malo natočio ulja… naravno ovaj put sam stavio ručnu kočnicu pod oba točka 🙂

a nakon mosta opet ide uspod na drugu stranu kanjona s koje strane se nalaze Plužine. Ispred Plužina se nalazi dosta dugačak neosvjetljen tunel. Izgubio sam par godina života nakon što sam sa sunčanim vizirom uletio tu mračnu pećinu, a ne tunel.

U Plužinama se malo odmaram i prelazim i veliki most preko Pivskog jezera, pa umijesto da nastavim prema Trsi skrećem opet prema Boričju. S te ceste puca možda i najlijepši pogled na Pivsko jezero.

Iz Boričja ponovno idem onim kamenitim strmim makadamom ovaj put uzbrdo i vidim da prema tom dijelu ide i neki Slovak s Renault Cliom. Trubim mu da se makne i pitam se jel zna ovaj kud on ide!?! Ja sam se popeo za 10-tak minuta, i onda sam na vrhu ručao, odmorio se, popričao s nekim Slovencima, pregledao kartu, opet se odmorio i eto junaka dana

On je pogledao kartu i vidio da mu je tim putem bliže od Žabljaka, a završio je tako da ga je traktor šlepao i pomogao mu da se popne 🙂 This ain’t the road for cars. Istina.

Još malo lunjam cestama oko Trse gdje sam dogovorio smještan za 5€. Ovo je stvarno bagatela. Spava e u bungalovima s novom i opranom posteljinom, može se otuširati. Ima i klope po prihvatljivim cijenama.