VRIJEME RADNJE: 19. i 20. srpanj 2006.

KRATKA FABULA:

Togs.biz scream team odlazi na putovanje – Ivana ide na zahtjevan_ispitTM, Josip u susjednu nam Mađarsku u nabavku (ne toliko) nabavljivih dijelova za svoju omiljenu plavušu od 250 ccm.

GLAVNI LIKOVI:

On (Josip) – dobar, pažljiv, nježan, zgodan, duhovit, senzibilan… san snova svake punice ;), u daljnjem tekstu ironično spominjan kao “Debeli”. Šofer.

Ona (Ivana) – junk food addict, na putovanju zadužena za fotografiranje zanimljivosti koje se nađu na putu, trošenje enormnih količina Macho sladoleda i živaca Debelog. Suvozačica. Prelijena da aktivno vozi svoj motor.

eMZo ili Mrcina – nasljednik Kante a.k.a. Tomos 14-ce, rodom iz Bartolovaca. Special features? Svijetloplavi rezervoar sa nekom opakom ptičurinom naljepljenom u duhu cig.. pardon, romskih TAM-ića, reduciran desni retrovizor, Ubuntu “Linux for human beings” naljepnica, kičasti privjesci na ključu, bisage boje crvenog vina, otkačeni raščupani vlasnik koji u duhu 3000 okretaja veselo poskakuje.

OSTALI LIKOVI:

rulja sa ispita – neartikulirana gomila baranjskih cicija koja je došla na zahtjevan_ispitTM (na jednog koji prođe padne cca 30) a nije voljna posuditi popis ispitnih pitanja na 10 minuta, tek toliko da odem do kopirnice. Valjda izgledam ko da jedem papir.

Banana – Antunofčanka, vlasnica potomka đakovačkog Roka i westfalske kobile – prvog konja na kojeg je Debeli sjeo.

Hrvatski graničari na GP Donji Miholjac – nekoliko ljudi oduševljenih Mrcinom

Mađarski graničari – hmmm, gledali su u nas ko u Fatu i Mustafu koji namjeravaju prešvercati traperice preko granice. Izgleda da im onaj orao/sokol/galeb klaukavac na rezervoaru nije baš ulijevao pouzdanje

vlasnik dućana moto-dijelova u Šiklošu – nabada ‘rvacki no većina konverzacije se odvijala na tečnom kataloškom – pred otvorenim požutjelim katalogom Debeli uperi prst u željeno a zatim deda sa američkim dolarima u kratkovidnim očima samo dodaje dijelove.

mađari – čudan narod sa još čudnijim jezikom. Bacaju nam komentare koje samo oni (?) razumiju, al iz njihovog ROTFL-anja se može zaključiti da nas gledaju s puno respekta. Neka, neka, kakvi bi mi bili ljudi da nas to uvrijedi 😉

ljudi koje pitamo za put – raznih uzrasta, redovito dobre volje i inspiracije da nam objasne kako doći od točke A do točke B preko točke T, a ako imamo vremena, može i preko točke P koja kreće u točki M. Hvala svima, gdje god bili!

trgovci – veseli ceh koji opako zarađuje na našim ovisnostima o sladoledu, od centra Osijeka pa do najmanje selendre koja ima dućan sa Ledovom škrinjom

DNEVNIK ČITANJA

19. srpanj 2006.

3:00 – naprasno me budi iritantan zvuk, no kažnjavam vekericu i njenu nadobudnu zvonjavu poklapanjem.

3:05 – ustajanje. Ionako nemam izbora. Čeka me naporan dan, a ni onaj nakon njega nije baš labav. Najavljeno je jako lijepo vrijeme, cca 40 stupnjeva u hladu.

3:06 – grč u želucu. Danas je ONAJ ispit.

3:30 – Debeli veselo šlajdra pred mojom kućom, davajući mi do znanja da je ovdje. Nema osjećaj da ljudi spavaju 😉 Ne znam kako to uspijeva uz masu svog onog zanimljivog sadržaja na motoru (vreće za spavanje, cca des’ kila alata za nedajbože, )…

3:35 – krećemo!

4:30 – Požega. Lagani time-out za teoretiziranje – kako to da je hladnije kad tako sjedimo 10-15 minuta nego kad se vozimo? Pritom Debeli iskorištava slobodno vrijeme da bi ugrijao ruke na ogromnom eMZinom cilindru.

5:25 – skrećemo sa druma da bi našli Poreč, slijepo crijevo sela požeške Valis auree, selo u kojem je Debeli proveo nekoliko dana radeći kao sezonac u polju duhana i akumulirajući mržnju prema pušačima. Nikad više nazad, jednom je rekao 😉 ali smo stali da vidimo kolhoz i da se čovjek prisjeti mladih dana…

(addition za neupućene: duhan je ogromna, visoka i široka biljka koja se bere malo pomalo, kako sazrije list pa se kroz redove prolazi puno puta. Sve bi to bilo kul & u redu da ta biljka ne smrdi pakleno i nema sitne dlačice po lišću koje kad nehotice ali neminovno slomiš pucaju i luče jezivu, smrdljivu, ljepljivu tekućinu koju s kože spere samo zdrobljeno nezrelo grožđe i paradajz. Uglavnom, doživljaj za prepričavanje)

6:30 – Našice. Doručak kod dvorca Pejačević.

8:00 – evo nas u Osijeku. U Kauflandu kupujemo šator. Na akciji 80 kn, električno plave boje. Made in China. Molimo boga da noćas ne opali grmljavina praćena prolomom oblaka

9:00 – Malo šetamo gradom i sjedamo na klupu na Tvrđi u nadi da ću nešto i ponoviti. Normalno, interes za ispit za koji znam da nema šanse da prođem je ogroman.

10:00 – Ispit. Nuff said.

12:00 – ispizdili dok smo našli pizzeriju. Završili smo na Dravi na Galiji, sa odličnom pizzom. Idealan omjer sira, šunke i gljiva – SVAKA ČAST!

13:00 – evo nas u Antunovcu kod Banane koju smo uspjeli totalno iznenaditi svojim dolaskom. Ugosti nas mala ko careve 😉 Neka, neka, namrdali smo joj ADSL!

16:00 – evo nas na terenu Konjičkog kluba Osijek. Dobili smo posebnu turu upoznavanja svih plemenitih konja a vrhunac je bio Bananin Deni. Naime, kad sam ja odjahala rundu, Debeli je tad prvi put sjeo na konjska leđa, što je bilo popraćeno izrazom lica “oduševljenja” i, nakon silaska, komentarom, “Konj je vrlo neudoban”. Ma sramota! Vozio bi po gudurama kakvog narančastog ili zelenog a ovo mu je neudobno… ccc…

19:00 – vraćamo se u Antunovac, pakiramo se i krećemo iz Osijeka, s planom utaborenja prije mraka i navale sve one horde komaraca na naših par litara krvi. Odustajemo od plana da se šator digne negdje oko Belog Manastira i vraćamo se na dobru staru Copacabanu. Onaj plavi šator za 80 kn iz Kauflanda se ispostavio kao pun pogodak – podigla sam ga za 10 minuta, dok je Debeli parkirao Mrcinu na pješčanoj podlozi. Šator je valjda best buy godine – prava mala autonomna pokrajina! U njemu ni komarca iako su nas sa grana drveća krvoločno gledale milijarde očiju, zahvaljujući dodatnoj mrežici na “vratima”.
Preslagujući stvari nailazim na Bananin novčanik kojeg je slučajno ostavila kod mene u ruksaku. Odlično, razlog više da se još jednom sretnemo sutra nakon šalabazanja po Mađarskoj!

20. srpanj 2006.

6:00 – ustajemo kao pravi ranoranioci pioniri. Jutarnja higijena, fiskultura i doručak uz klasično ranojutarnje podjebavanje…

7:00 – skroz spakirani i spremni krećemo na put prema Miholjcu. Vozimo se laganini, uživajući u jutarnjem blagom suncu u nadi da neće u podne prijeći 40?. Nada ionako umire posljednja.

7:30 – stajemo pitati slučajnog prolaznika za put do Miholjca, a on, valjda u čudu kad nas je vidio na superfensi-šmensi motoru istočne Njemačke pomisli da smo stranci i oduševljeno kaže: “samo pravo, forti kilometers!” 😀

9:30 – prelazimo HR-HU granicu. Na mađarskom dijelu stojimo u čudu dok nam nešto trkeljaju, Debeli gasi eMZu kako bi bolje čuo šta nam graničari pokušavaju objasniti – pokušali su nam reći da ugasimo motor.

10:00 – Vozimo se cestom sa lijepim drvoredom, čudeći se starinskim kamionima meni nepoznate tipe koje kod nas nismo vidjeli od rata. Zujimo gradom čudeći se polaganju A kategorije na CB500 uz uzdah “Kad će to doći kod nas?”…

9:50 – mjenjačnica. Začuđeni smo što šalterski službenici unatoč tipu zanimanja ne znaju guknuti riječ na engleskom. Shame on you!

10:00 – ulazimo u dućan sa dijelovima u kojem se opskrbljuju čak i najšminkerastiji pečuhanci i pečuhanke 😉 na skuterima. Vlasnik nabada i hrvatski i engleski i njemački, no za najpreciznije kupovanje je ipak zaslužan MZ katalog. Oduševljeni vlasnik je donosio sve što bi Debeli zaželio a tu je bilo zbilja svega – divni novi auspuh, retrovizori, unutrašnja guma, pakne za zadnju kočnicu, dizne, platine, bobina… ma svakog jarca.

Zatrpani vrećicama sa novom željezarijom izlazimo iz trgovine, tražeći gdje ćemo se parkirati i početi stavljati nove dijelove. Kakav bi to Debeli džentlmen bio kad bi ja na leđima po prostorima na kojem je nekad bilo Panonsko more nosila auspuh????

11:00 – priređujemo šou mađarskoj populaciji postavljanjem novih dijelova na Mrcinu, parkirani pred neku privatnu liječničku ordinaciju. Oko motora se nalazilo imbusa, razne ambalaže, zamašćenih krpa, nosača retrovizora i sl. u radijusu od 2m.

12:00 – po završetku odlazimo i do Harkanja, gdje smo guštali u hladu i odmarali se.

14:00 – krećemo polako & nevoljko za Miholjac. Bilo je jako vruće. Stajemo putem da poslikamo nekakav mini-aerodrom sa retro avionima i Csingi-Lingi :P, jasno.

16:00 – u Miholjcu smo na osrednjoj pizzi u nekom klimatiziranom restoranu, čekamo Bananu da dođe po novčanik pa da možemo dalje. Naravno, prekinuli smo ju u sunčanju na bazenima al se ipak pojavila. Šteta što nemam slika, ha?

17:00 – prevaljujemo veći komad puta, stajući samo na sladolede, mineralnu i fotografiranje krajolika. Najljepši dio je apsolutno brdski predio iznad Kutjeva, sa kršem i predivnim pogledom.
kasno poslijepodne (sleš) večer – kod kuće smo.

ZAKLJUČAK:

Plan je bio otići na Mrcini u Osijek preko Požege i Našica na zahtjevan_ispitTM i položiti ga, iznenaditi Bananu u Antunovcu, utaboriti se negdje u okolici Osijeka i idući dan provesti vozeći se po Mađarskoj i kupujući dijelove za MZ-a koji su kod nas nenabavljivi. Normalno, pritom se dobro zabaviti, uživati u vožnji i sladoledima. Uz sve drugo, dokazati da se i na starom motoru može dobro provesti.

Prošlo je sve po planu osim zahtjevnog_ispitaTM :(, no zato smo doživjeli izuzetno iskustvo šikaniranja od strane studenata PFOS, odlično se zabavili sa Bananom (jahali Denija, natjerali gaddem ADSL da funkcionira, slikali proždrljiva vretenca na konjičkom, šalabazali Osijekom… ), spavali na Copacabani netaknuti prekletim komarcima, ustanovili Federaciju Plavog Šatora, uspjeli se sporazumijeti sa djedom iz trgovine sa dijelovima za MZ-a (šifra: katalog), jedva se uspjeli sporazumjeti sa mađarskim graničarima i gimpovima iz mjenjačnice, par puta smo oboje mislili da smo pluskvamperfekt zbog debila koji izlaze iz dvorišta ne gledajući cestu… no uspjeli smo doći u komadu pod tuš i u krevet.

Rezultat? Prijeđenih preko 500 km u 48 sati na dva kotača. Not bad.

Rezultat? Prijeđenih preko 500 km u 48 sati na dva kotača. Not bad.