Prošle godine sam sa djevojkom otišao do Ukrajine vidjeti može li se baciti pogled na betonom prekriven 4. reaktor nuklearne elektrane u Černobilu. Ove godine sam odlučio odvesti ženu do Norveške. Da, stavio sam prsten na ruku i lanac oko vrata i pritom od djevojke Bubić napravio gospođu Lazić. Bistar, kakav već jesam, za datum vjenčanja sam odabrao 29.2., a bračno putovanje smo odlučili odraditi na motoru. Mislim da bolje od toga ne ide.U Norvešku želim otići već dugo vremena, putopis u kojem je AnteK opisao svoje putovanje do najsjevernije točke Europe sam pročitao još dok nisam imao motor, shvatio sam da jednostavno želim skoknuti do tamo. Kada sam nabavio prvi motor, MZ ETZ 250, skupio sam dovoljno novaca da se s njim dokoturam do Nordkappa, ali sam zbog nedostatka slobodnog vremena od toga odustao i novce preusmjerio u drugi motor – Yamahu XT. Sada, 4 godine kasnije, ipak smo krenuli prema sjeveru. Nije nam bio plan otići skroz do Nordkappa, već više vremena provesti u Njemačkoj i samo dotaknuti Norvešku. Nordkapp ostavljamo za neku drugu godinu, kada ćemo Njemačku proći vlakom, a više vremena posvetiti Norveškoj.

Tim za pripremanje motora je ostao isti kao i prošle godine, makazica i kubik. Bez njih se motor sigurno ne bi dokoturao do Atlanske ceste i nazad, pogotovo jer me izdala osovina prednjeg lančanika 10 dana prije kretanja na put. Osovinu je sredio kubik, dok je ostatak problema koji su uključivali repariranje zadnje vilice, primjenu lanaca i lančanika, sređivanje kočnica i struje, ugrađivanje novih lamela i još svaštanešta riješio makazica. Hvala im na tome. Odabir guma je ponovno pao na Michelin T63, što je po mnogima su krivi odabir, jer su to kakti terenske. Na putu me očekuje ravnih 0 km makadama, ali šta da radim kad ne mogu protiv navike da vozim terenske gume.

Prije puta smo se opskrbili novim samonapuhavajućim podlogama za vreće za spavanje (McKinley Light Matte M25) koje su definitivno bolje od super tankih i jeftinih podloga koje smo prije koristili. Jedini problem s podlogama je što se reklamiraju kao samonapuhavajuće, a zapravo ih treba napuhati “ručno” da bi stvar funkcionirala kako spada. Osim podloga ponovili smo se i u Campingaz Twister Plus plinski plamenik, poprilično zgodna stvar, može se odvojiti od boce sa plinom u svakom trenutku i sklopiti tako da zauzima malo prostora. Mana je što koristi posebne Campingaz plinske boce koje koštaju 5 puta više od običnih. Unatoč tome, mislim da se isplati zbog jednostavnosti i sigurnosti koju takav sistem pruža. Kada smo već kod udobnosti – dao sam preurediti neudobni enduro sic kod majstora Vlade (http://www.motori.hr/forum/index.php/topic,211788.0.html) koji je posao odradio majstorski, sada žena ima svoj odvojeni povišeni dio i više me ne pritišće na svakom kočenju.

Dan 1

Zagreb – Bled (Slo), 200km

Krenuli smo u petak popodne, odmah nakon posla. Cilj nam je bio dokopati se Bledskog jezera gdje ima lijepo uređen kamp gdje ćemo prespavati, kamp je OK uređen i dosta posjećen, a platili smo 18€ za šator i dvije osobe. Bledsko jezero je zanimljivo po tome da se u njemu nalazi jedini slovenski otok. Šteta što smo došli po noći u kamp, a ujutro je padala kiša, pa nismo mogli propisno vidjeti jezero. Stavljam propisan posjet Bledu na to do listu.

Dan 2

Bled (Slo) – Fusch (At), 282km

Ujutro nas je probudila kiša, izgledalo je da ove godine nećemo biti blagoslovljeni lijepim vremenom. Čekali smo da kiša stane i uživali u toplom šatoru, ima nešto opuštajuće u zvuku kišnih kapi koje udaraju o šator. Čim je kiša stala pakiramo stvari i krećemo starom cestom prema Jesenicama – gradu koji jako zanimljivo izgleda kad ga se pogleda iz zraka jer je smješten između 2 planine s prugom koja prolazi kroz grad i ogromnom čeličanom. Iz naše ljudsko-žablje perspektive nije baš tako impozantan. U Austriju ulazimo preko brda Karavanke, namjerno zaobilazim 7.8km dugačak tunel koji spaja Sloveniju i Austriju, jer još uvijek nisam načisto sam sa sobom što se tunela tiče. Imam neku fobiju od tunela dužih od parsto metara. Vozim stari motor i kurate sam sreće, pa samo čekam trenutak da mi motor krepa usred tunela. Cesta preko brda je zatvorena zbog radova i na jedvite jade okrećem motor na mokroj, strmoj i uskoj cesti i taman kad sam se okrenuo jedan od radnika domahuje da možemo proći pokraj strojeva. Odlično, već sam mislio da ćemo morati tražiti obilazni put. Na vrhu brda se nalazi Slo-At granica, odnosno ono što je ostalo od granice. Spuštanje s Karavanki ide jednom od strmijih asfaltiranih cesta kojima sam se imao prilike voziti. Nagib je 18% i fora su upozorenja da se treba spuštati u nižoj brzini i paziti da se kočnice ne pregriju. Čak je pri dnu ceste napravljena izletna zona za one kojima kočnice otkažu. Idemo prema Villachu gdje pohodimo Louis shop u potrazi za euro priključkom za motor i još nekim sitnicama. Iz Villacha izlazimo cestom 111 prema Hermagoru, dok nas cesta 110 vodi prema Oberdraubergu gdje pravimo pauzu u nadi da će pljusak koji je upravo počeo malo stati. Između 2 brisanja kapi kiše s vizira prometram okoliš i šacujem okoliš gdje bi se mogao podići šator, iako još nije ni blizu vrijeme za spavanje, kiša toliko pada da bih najradije sad negdje stao, podignuo šator i spavao do sutra. Iz Oberdrauberga prema Lienzu idemo cestom 100, a cilj nam je cesta 107 koja vodi preko nacionalnog parka Grossglockner. Valjda u HR imaju 3 motorista koji nisu bili na Grossu i ja sam među njima. Tako lijep komad ceste i prirode i tako blizu, a meni se već nekoliko godina svaki put nešto ispriječi prije odlaska gore. Ulazak u nacionalni park se naplaćuje 20€, što i nije tako velika cijena s obzirom da ćemo imati priliko baciti pogled na jedan od alpskih glečera i provozati se cestom koja se diže na preko 2500mnv, što je najviše što smo ja, žena i motor ikada bili.

Kad smo krenuli prema Grossu vrijeme se malo popravilo, čak se i sunce pokazalo. S vremenom se popravlja i naše raspoloženje, pa sve češće stajemo i slikamo, divimo se krajoliku. Začudo, motorista ima više nego šodera na cesti, unatoč lošem vremenu i kiši koja nije pošteno stala padati zadnja 3 tjedna, Austrijanci se voze sve u 16. Gledam motore koji prolaze i pitam se rade li se uopće neki drugi motori osim BMW-ovih boxera, eventualno prozuji koji japanac, a onda opet hrpa bavaraca.

Prije vrha ceste 107 na 2504 mnv ima odvajanje za Grossglockner, odnosno vidikovac s kojeg puca pogled na Pasterze, najveći austrijski ledenjak. Naravno da skrećemo prema ledenjaku kod kojeg trenutno caruje jak vjetar koji se igra s oblacima i stvara poprilično lijepu atmosferu. Istina, žalim što nije bilo sunca, ali ni promatrati oblake koji “zuje” okolo nije loše. Žena me nagovara da se pješke spustimo do ledenjaka, ali moje stare i umorne kosti su mi dobar izgovor da ne moram pješačiti 4 sata. Ono što me iznenadilo je da čak i na tim visinama ima ptica koje poprilično veselo cvrkuću. Krećemo dalje i kako se penjemo prema 311 m dugačkom tunelu iza kojeg smo se nadali da ćemo naići na bolje vrijeme, ali šipak. Iza tunela je sve samo ne lijepo vrijeme. Jak vjetar, kiša, magla i serpentine čine ovo spuštanje jednom od gorih vožnji u mom životu. Ako spustim vizir, ne vidim ništa, a ako dignem vizir, vjetar mi baca kišu u oči, pa ništa ne vidim. Polako i na jedvite jade se spuštamo tih 11 km do nizina gdje vrijeme postaje malo normalnije, ali mi promrznuti i prokisli ni ne razmišljamo o šatoru, nego tražimo mjesto gdje bismo prespavali. Stajemo na par mjesta, ali cijene od 65+€ nas uglavnom odbijaju, srećom nalazimo jedno mjesto gdje se možemo prespavati za 40 €. Smještaj smo našli skupa s Fincima na novoj Tenere 1200Z. Oni su krenuli na put bez nekog cilja i uglavnom pokušavaju izbjegavati kišu. Stavljamo opremu sušiti i grijemo se, dok Finci u kratkim rukavima na zimi i kiši ispijaju kavu. Eh šta ti je prilagodba vremenskim uvjetima.

Dan 3

Fusch (Austrija) – Načeradec (Češka), 477km

Bacam pogled kroz prozor na lijepa brda i krave koje unatoč kiši veselo pasu travu. Njih očito ne sekira činjenica da je za cijelu Njemačku za sutra najavljena kiša. Stvarno mi se ne putuje po Deutsche Alpenstrasse i Schwarzwaldu po kiši. Gledam prognozu za sve veće njemačke gradove u nigdje se čak ni ne nazire sunce za sljedećih 7 dana, eventualno nešto malo sunca u sjederoistočnoj njemačkoj, ali tamo za par dana. Razmišljamo da odemo du Munchena i sjednemo na DB Autozug koji će nas i motor za 2500kn odvesti do Hamburga. Meni se ta opcija ne sviđa, jer bih ipak radije vozio po kiši i spalio i pojeo te novce, nego se jedan dan vozio vlakom. Da vidimo šta kaže prognoza za prijateljski narod Češke Republike – bingo! U Pragu bi sutra trebalo biti sunčano. Nagovaram ženu na promjenu puta – nije baš oduševljena, ali kad sam spomenuo da bismo mogli svratiti do Kutne Hore i posjetiti crkvu kostiju koja se tamo nalazi brzo je promijenila mišljenje, pa se pakiramo i krećemo prema Salzburgu. Cesta 311 nas vodi kroz lijepe austrijske krajeve, nedjelja je i trgovine ne rade, pa stajemo na doručak u friziranu pekaru koja osim kruha poslužuje i kolače i kavu. Sviđa mi se taj stil gdje nema puno birtija, nego pekara ima ulogu kulturne birtije gdje se može ujutro popiti kava. Za desert umlaćujemo odličan kolač od jagoda i krećemo dalje pokušavajući zaobići Salzburg i autoput, pa uz malo lutanja i dosta kiše dolazimo do Mattighofena, grada odakle potječu narančasti KratkoTrajni Motocikli kakve voli voziti moj omiljeni serviser, pa sam se morao otići slikati pred tvornicu.

Očekivao sam da ćemo prilikom ulaska u Mattighofen biti dočekani s velikim znakom “Ovo je grad KTM motocikala!”, kad ono ništa što bi dalo naslutiti da se ovdje nalazi leglo jedne od najpoznatijih tvornica motociklala. Jedva pronalazimo znak koji kaže gdje se tvornica nalazi, pa idemo na jedan foto session. Nažalost ovo je tvornica KTM međunožnih gurala, a ne mačo motora, no svejedno se slikamo i nastavljamo dalje prema gradu Braunau am Inn, mjestu koje osim što se nalazi na samoj granici s Njemačkom na rijeci Inn poznato je po tome da se ovdje rodio čovjek koji je uvelike odredio modernu povijest cijelog Svijeta – Adolf Hitler. Naravno da nismo očekivali da ćemo na ulasku u grad biti dočekani parolama “Dobrodošli u grad gdje je rođen Adolf Hitler”, pa smo otišli u turistički ured postaviti škakljivo pitanje – gdje se nalazi Adolfova rodna kuća. Ispostavilo se da pitanje i nije toliko škakljivo i da se ta informacija nalazi u turističkim prospektima. Kuća nije posebno označena, osim s kamenom na kojemu se nalazi natpis “Für Frieden, Freiheit und Demokratie. Nie wieder Faschismus. Millionen Tote mahnen”.

Prelaskom mosta ulazimo u prijateljsku zemlju Njemačku, oazu za mnoge gastarbajtere, zemlju Nimm2 bombona i BMW motora. Za sad ćemo se samo kratko zadržati u Njemačkoj, koristimo ju samo kao tranzitnu rutu prema navodno sunčanoj Češkoj. Prolazimo kroz Passau i idemo cestom 12 prema Češkoj granici. U Češku ulazimo praćeni kišom i tražimo mjesto gdje bismo prespavali. Iako su Česi već neko vrijeme u EU, još uvijek nisu uveli euro, ali da nigdje ne znaju tečaj eura i da ne znaju reći koliko košta spavanje u eurima. Mic po mic dođe noć a mi još nismo našli krov pod koji bismo se smjestili, a vozimo se strašno lijepim krajevima koji u kiši i magli izgledaju pomalo sablasno. Sporedne ceste su uske, u jednoj večeri smo vidjeli nekoliko srna koje su pretrčale cestu, a divlje zečeve više i ne brojimo. Kasni je sat i gotovo nitko nije u dvorištu da ga pitamo možemo li dići šator u blizini, ali nailazimo na čojeka koji prati utakmicu u kući bez prozora i vrata. Pitamo ga jel možemo podići šator u dvorištu njegove novogradnje i on potvrdno kima glavom. Odlično, podižemo šator i idemo spavati.

Dan 4

Načeradec (CZ) – Chomutov (CZ), 264km

Budimo se u maglovitoj Češkoj i dok žena spava ja kuham jutarnju juhu, naravno prvo rasipam vrelu vodu po čizmama, pa drugi put rasipam hladnu vodu po čizmama i plameniku, pa onda više nisam imao vode i moram ići tražiti ima li tko budan u ovaj jutarnji sat da je voljan natočiti mi vode u karnister. Konačno, od treće uspijevam skuhati juhu, ali meni više nije do juhe jer sam se zagrijao šetajući po selu tražeći vodu, ali ženici kuham omiljenu joj juhu. Nakon doručka krećemo prema Češkom Šternberku, dvorcu koji mi se svidio još prije 5 godina kad sam na MZ-u zujao ovim krajevima dok sam išao na susret MZ motora u Zschopau (putopis se može naći ovdje: http://lazic.info/josip/djirevi/emmenrausch07). Ovaj put ne stajemo u dvorac jer pokušavamo iskoristiti lijepo vrijeme da dođemo do Kutne Hore i bacimo pogled na Sedlec, crkvu kostiju.

U Kutnu Horu stižemo taman prije ručka i prvo nam pogled pada na ogromnu katedralu svete Barbare koja izgleda kao da je ispala iz igre Diablo. Tko je igrao zna o čemu pričam. Razgledavamo malo katedralu, šetamo se gradom i idemo do kostnice, osuarija kojeg je je František Rint 1870. godine uredio s kostima od preko 40 000 ljudi. Crkva je pomalo morbidno mjesto, ali je svakako vrijedno za pogledati. Ne mogu vjerovati da sam prije 5 godina bio pred Kutnom Horom, štoviše prespavao sam u kampu ni 10km od ove crkve i nisam znao da je tu, pa ju nisam posjetio. Evo, sad ispravljam tu grešku.

Nastavljamo dalje prema Pragu i dalje nas prati lijepo vrijeme, pa samo pomalo sumnjičavi, nije valjda da će biti jedan dan bez kiše? Prag je lijep, ali kao i svaki veliki grad treba makar sat vremena da se u njega uđe i makar sat vremena da se izađe iz grada, tako da je uglavnom običavam ne ulaziti u velike gradove. Naslikavamo se po Pragu, obilazimo Karlov most, tamanimo neke sladolede, kupujemo razglednice i krećemo dalje prema Chomotovu, gradu koji je meni osječanin Mihalička opisao kao centralno mjesto češkog kriminala. Spavao sam tamo prije 5 godina i odlučio sam ponovno spavati, po mogućnosti u istom hotelu Jezerce. Sjećam se da je bio poprilično jeftin. Kada smo izašli iz Praga vrijeme odlučuje okrenuti priču, pa nas je pred Chomotovom uhvatila jaka kiša koja je padala do dugo u noć. Hotel Jezerce pronalazimo, ali žena koja radi na recepciji ne zna riječi engleskog ili njemačkog, a ni matematika joj nije išla, nikako ne može izračunati koliko košta spavanje ako bismo htjeli platiti u eurima. Na kraju je rekla da je spavanje 24EUR po osobi, što je debelo previše za taj hotel. Kasnije sam skontao da je žena krivo preračunala tečaji da je spavanje oko 13EUR po osobi. Neka, našli smo si smještaj u nekoj bitiji u blizini za 30EUR, uredno i toplo. To je najbitnije, jer moramo osušiti opremu za sutra, kada nas čeka ulazak u DDR.

Dan 5

Chomutov (CZ) – Elsterwerda (D), 238km

Danas ulazimo u bivši Deutsche Demokratische Republik, rodnu zemlju meni iznimno dragih MZ motora, Wartburg automobila i Pneumant guma. Nakon prelaska “granice koja to više nije” idemo prema gradiću Zschopau u kojem se još uvijek nalazi MZ tvornica koju planiram posjetiti. Ulazimo u tvornicu u kojoj radi svega nekoliko radnika i koja više ništa ne proizvodi, nego samo sklapaju nekakve električne skutere. Na krovu tvornice se i dalje šepuri MZ 1000S, motor koji su napravili od nule nakon pada berlinskog zida i koji je mogao biti ponos DDR-a, samo da su malo više uložili u marketing. U tvornici kupujem MZ majicu, slikamo se na ulazu i idemo do centra grada gdje se unutar dvorca nalazi muzej posvećen DKW i MZ motociklima. Usput se divimo njemačkoj urednosti i smislu za uređenje grada, kao i prelijepim natpisima na zgradama ispisanih gotičkim fontom.

Kada uđete u Njemačku dočekat će vas lijepa priroda, prelijepa mjesta i hrpa vjetrenjača. Vjetrenjače nisu tu za ukras, nego se stvarno vrte na vjetru, istom onom vjetru koji će malo puhati s lijeve strane, malo s desne strane, ponekad će puhati i u prsa, ali nikada, baš nikada, neće puhati u leđa. Možda je to do moje sreće, ali ne obične sreće, nego kurate sreće 🙂 Na vjetar smo se morali naviknuti, jer kako se približavamo sjevernu Njemačke, vjetar postaje sve jači i jači.

Iz Zschopaua želimo ići prema Dresdenu, gradu kojeg nazivaju biserom na rijeci Elbi (mislim da je naš naziv Laba), razmišljali smo da odemo do Chemitza, odnosno bivšeg Karl-Marx Stadta, ali odustajemo jer želimo posjetiti i Berlin, a to će nam oduzeti dosta vremena. Idemo cestom 173 prema Freibergu koja nas vodi u Dresden. Vrijeme je i više nego idealno, čini se da nam se sreća nasmješila, barem do ulaska u Dresden kada ponovno kreće lagana kiša. Dresden je grad o kojem sam dosta čitao kada sam učio o drugom svijetskom ratu. Iako u ratu nije bio vojno i strateški bitan, Saveznici su ga nemilo bombardirali i gotovo u potpunosti uništili. Vrijedan Njemački narod ga je obnavljao gotovo 40 godina i danas je to prelijep grad koji svakom savjetujem da ga posjeti. Nakon duge šetnje po sparnom Dresdenu vraćamo se do motora i vidimo parkirani BMW odmah pokraj nas, pogled na tablice, kad ono motor iz Splita. Koja slučajnost. Ostavljamo poruku sa lijepim željama na sic i pičimo dalje prateći tok rijeke Elbe i idemo prema Berlinu kroz mirna i kao naslikana Njemačka sela. U ovom kraju Njemačke trgovine imaju dosta kratko radno vrijeme, a sunce kasno zalazi, tako da treba na vrijeme računati na opskrbu za večeru. Prošli smo nekoliko gradića dok nismo pronašli trgovinu koja radi. Šator podižemo u borovoj šumi, pedesetak km od Berlina oko 21 sat i sunce je još uvijek vani, kako pada noć tako se okupljaju oblaci. Čini se da ni ova noć neće proći bez kiše.

Dan 6

Elsterwerda (D) – Gottberg (D), 268km

Šesti dan smo rezervirali za posjet glavnom gradu Njemačke – Berlinu, valjda najpoznatijem po omraženom Berlinskom zidu – građevini koja je razdvajala Istočnu od Zapadne Njemačke. Nakon ujedinjenja Istoka i Zapada Zid je srušen, a ostavljen je samo jedan maleni komad, kao i oznake po cijelom gradu gdje je nekada bio Zid. Nakon pada Zida, Berlin ponovno postaje glavni grad cijele Njemačke, jer je zapadna Njemačka iz protesta na podjelu Njemačke preselila glavni grad u Bonn, dok je Berlin ostao glavni grad DDR-a.

No prvo treba doći do Berlina, a to znači ustajanje, spremanje šatora, što nikako ne možemo obaviti u manje od sat vremena, pa umjesto u željenih 7 krećemo u 9 sati. Volim spavati i ne stidim se toga. Isto tako volim šarafiti po motoru i drago mi je što Yamaha radi motore od govana, a ne od željeza, pa se povremeno treba pošarafiti po mojoj Tenerki. Prilikom redovne kontrole šta se rašarafilo, primijetio sam da mi se odšarafio prednji lančanik. Prije kretanja na putovanje sam kod majstor Joze iz Bukovlja karabudžio prednju osovinu i došli smo na ideju spojiti 2 prednja lančanika u jedan, kako bi se površina kojoj lančanik nalježe na osovinu povećala i tako smanjila trošenje osovine. Istu, zapravo sličnu, stvar je Yamaha napravila na kasnijim modelima. Šarafim nove šarafe i zatežem ih koliko mogu, ali znam da to neće biti dugog vijeka, jer je previše vibracija između 2 lančanika i da će se sigurno ponovno odšarafiti.

Do Berlina vozimo manjim cestama kroz stara sela, pa tako nailazimo na crkvu koja je sagrađena 1179. godine! Hej, 1179. godine i još uvijek stoji na svom mjestu, štoviše, služi svrsi. A nije to jedina takva građevina, mnoga sela i gradovi u Njemačkoj su gotovo 1000 godina stari. Berlin, kao i gotovo svaki drugi veći grad koji smo obišli je u radovima, kako to i je uobičajeno u vrijeme godišnjih odmora, pa se malo teže snalazimo po gradu. Kako ćorava koka ubode pokoje zrno, tako sam i ja uspio pronaći Brandenburška vrata, uz Reichstag impozantnija građevina u Berlinu. Parkiram se parsto metara od Brandenburških vrata, kad mi prilazi policajac i dosta strogo kaže da se ovdje ne smije parkirati, jer je tu Američka ambasada. Priznajem da nam motor izgleda kao onaj od bombaša samoubojice, pa shvaćam cajcev strah. Preparkiravam motor i krećemo u lov na sladoled. Dosta je toplo, pa umjesto višesatne šetnje se odlučujemo na vožnju turističkim autobusom. Natovareni Coca-Colom i sladoledom i olakšani za 20 EUR koliko košta vožnja autobusom krećemo u obilazak grada. Autobus je bez krova i voditeljica priča engleski, tako da se dosta lijepo može upoznati grad, ali slikanje iz autobusa je malo zeznuto jer nema ustajanja i šetanja po autobusu dok traje vožnja. Poštujem pravila, jer poštujem njemačku strogoću. Voditeljica osim strogoće ima i dobar smisao za humor, pa smo se slatko nasmijali dok je pričala kako kad se pravio novi glavni kolodvor zbog stisnutih rokova skratili su natkriveni dio perona i tako sad prvi razred u vlaku staje izvan natkrivenog dijela, pa bogatiji narod pokisne. Dok se šetate/vozite po Berlinu primijetit ćete cijevi koje idu po cijelom gradu i obojane su rozom bojom. Prvo mi je palo na pamet da je glavni vodoinstalater u slobodno vrijeme turoperator, ali nakon malo guglanja saznajem da je Berlin na jako močvarnom tlu i da čim se zakopa preko 2 metra u zemlju dođe se do vode, a cijevi služe da se ta voda odvede do najbliže kanalizacije i/ili rijeke.

Isto ćete tako primjetiti hrpetinu zelenila u ovom gradu, gotovo petina Berlina je prekrivena zelenilom, šumama i parkovima. Kao ni Dresden, ni Berlin nije dobro prošao savezničku odmazdu u drugom svjetskom ratu, tako je zanimljiv podatak da je u gradskom parku prije rata bilo 20 000 stabala, a nakon rata ih je preživjelo samo 700. Nakon rata su građani Berlina park počeli koristiti kao vrt u kojem su sadili povrće, no kasnije je park ipak pošumljen. Izlazimo iz Berlina i krećemo put Hamburga, ali usput vidimo skretanje za selo Gottberg i jednostavno ne možemo odoliti nego idemo prema njemu i tražimo dobro mjesto za podići šator, što u Njemačkoj stvarno nije teško. Prvi dan bez kiše. Laku noć.

Dan 7

Gottberg (D) – Bimöhlen, 322km

Rano, rano ujutro me budi sunce koje se probija kroz šator i najavljuje lijep i sunčan dan. Koliko god bi bilo dobro ustati se ranije i krenuti, kapci kao da su od olova i ponovno tonem u san. Neka, na godišnjem sam. Par sati kasnije se budimo, spremamo šator i krećemo pješčanom makadamskom cestom prema Gottbergu i ne mogu se prestati diviti toj obećanoj zemlji Njemačkoj. Prije nego smo krenuli gledao sam na Google Maps satelitske snimke Njemačke i nema dijela obradive zemlje koji nije obrađen, a opet na cijelom putu nisam sreo 3 traktora na cesti. Kako ti ljudi dođu do svojih polja, kada to sve obrade, kako sve stignu… Nije to jedina stvar koja me fascinira u Njemačkoj, tu si i stvarno niske cijene u trgovinama. Promatrali smo cijene u Lidlu, Kauflandu i DM-u i cijene su ili manje, ili iste kao i kod nas. Fasciniraju me besplatne autoceste, puno putokaza, detalji kao što je guma oko prometnih znakova da trava ne raste odmah do stupa, hrpa drvoreda na sporednim cestama.

Ono što me ne fascinira je premalo benzinskih na glavnim cestama. Takve stvari se ne primijete dok je 23L goriva u rezervaru, ali nakon što prebacite na rezervu tada kreće brojanje svakog kilometra. Nisam siguran koliko mogu prijeći sa rezervom, papir kaže da imam 3 litre rezerve, a da motor troši 5L na 100km. Isti taj papir kaže da mi je krepala pumpa goriva par dana prije nego sam krenuo na put, pa sam ju izbacio van i sad nisam siguran koliko goriva može slobodnim padom do karuburatora, a koliko će ostati u rezervaru nakon što motor krepa. Bliži se meni 40km na rezervi, a benzinske nigdje. Njemačka sela su mrtva. Stao sam na autobusnu stanicu i čekao 15 minuta u nadi da će se netko prošetati selom, možda da netko izviri kroz prozor i da se interesira zašto smo stali ovdje, možda da se netko provoza na biciklu, da neka baka ode do susjede na kavu… Doslovno nigdje nikoga. Pokucao sam na nekoliko vrata i nitko nije otvorio (počinjem sumnjati u onu Isusovu: “Kucajte i otvorit će vam se”), na kraju sam našao dvorište u kojem laje iritantni pas koji je uspio natjerati svog gazdu da izađe vidjeti tko gubi vrijeme čekajući pred njegovom kapijom. Čovjek nema goriva da mi posudi, ali ima benzinska 10km odavde, pokušava mi dati upute, ali ga teško pratim, možda zato što mi njemački nije jača strana, a možda zato što se benzinska nalazi iza 18 raskršća na kojima se obavezno skreće. Nedajbog da put do benzinske ide samo ravno. Sjetim se da imam i nekakav GPS instaliran na mobitelu, pa ga ponizno zamolim da mi pronađe najbližu benzinsku. GPS kaže da do benzinske ima 12km, pa na benzinskim parama idemo prema tamo.

Možda nisam spomenuo kako nisam veliki fan GPS-a, uzdam se u karte i volju za lutanjem. Ipak, za ovaj put sam instalirao Sygic Mobile na mobitel i mogu reći da je GPS stvarno koristan dodatak za putovanja. Doduše, ne za planiranje putovanja ili za korištenje na otvorenim cestama, ali za snalaženje po gradovima je odličan. Odnosno odličan je ako se ima nosač za njega i ako se može gledati u ekran GPS-a, a ne kao ja da se oslonite samo na glasovne upute koje ljupki ženski glas izgovara, što može dovesti do mnogih frustracija i lutanja po selima i gradovima. Po prirodi sam optimist i naivčina, pa na to gledam kao na priliku da još bolje upoznam zavičaje ljudi u čijem se dvorištu okrenem nakon što GPS kaže “make a U turn if possible”.

Benzinsku smo uspjeli pronaći, pa točimo gorivo, ponovno servisiram prednji lančanik koji se uporno odšarafljuje (kako mu samo ne dosadi?) i nastavljamo cestom 5 prema Kyritzu i Perlebergu. U Perlebergu pravi odmor za ručak i umlaćujemo odrezak s ananasom u restoranu gdje gosti imaju prosjek godina 74 i to kad ubrojimo nas dvoje. Šetamo gradom i vidimo putokaz za DDR Museum, mislimo si kako je to nešto što se isplati vidjeti, pa nakon što smo obišli staru jezgru grada sjedamo na motor i idemo do DDR muzeja (http://www.ddr-museum-perleberg.de/).

Kakav je to pogodak bio! Ovo je jedan boljih muzeja u kojima sam bio, izgleda kao soba čovjeka koji je opsjednut DDR-om. Sam muzej se sastoji od 25 soba u kojima smo prepoznali ne samo DDR, nego i nama poznatiju Jugoslaviju. Ako ste jedan od onih ljudi koji smatraju “kako je prije bilo bolje”, posjet ovom muzeju je obavezan. Iako je kostur crkva u Kutnoj Hori na nas ostavio WOW efekt, ovaj muzej nas je još više pogodio. Za sad najbolji detalj na putovanju. Ispod ću staviti nekoliko slika iz muzeja, a ovdje možete pronaći sve ostale slike: https://picasaweb.google.com/101747083208868939121/DDRMuseumPerleberg.

Sljedeći grad koji ćemo podsjetiti se zove Ludwigslust, hmmm klingt interessant, ako znamo da je Ludwig nečije ime, a “lust” znači požuda sigurni smo da s posjetom ovom gradu ne možemo fulati. Iako se trudim ne razbijati glavu s tehničkim problemima koji bi mogli iskrsnuti na putu, prednji lačnanik koji se uporno odšarafljuje me ipak brine, pa čim sam vidio radionicu za Suzuki i Ducati motore stajem da vidim mogu li mi kako pomoći. Druželjubivi i voljni pomoći majstori su odmah shvatili moj hrvatsko-njemački “švajsaparat, švajsen, šaraf”. U Istočnoj Njemačkoj smo, pa majstor osim njemačkog govori i ruski, kad sam to čuo znao sam da je motor u dobrim rukama. Ruska ingenioznost i sklonost karabudževinama i njemačka preciznost moraju dati rezultat. Majstor uzima oba lančanika i vrača se za par minuta sa savršeno zavarenim lančanicima i sve to za ciglih 0 kuna. Nisam se nadao da ću u Njemačkoj nešto dobiti gratis. Pozdravljamo se i konačno bez brige nastavljamo u razgledavanje Ludwigslusta, tog relativno mladog grada u Mecklenburg-Vorpommern republici.

Uskoro ulazimo u Schleswig-Holstein republiku, meni poznatu po Holsteinskom govedu, što će reći da nemam pojma ni o govedima ni o ovoj republici jer to govedo ima dansko-američke korjene. Još malo pa Hamburg i klopanje hamburgera u Hamburgu. Nisam vjerovao kad sam čitao, ali hamburger je stvarno dobio ime po Hamburgu, uvijek sam mislio da je hamburger američki naziv koji dolazi od riječi “ham” i “burger”. No prije klopanja stajemo u gradiću Lauenburg, odnosno punim nazivom Lauenburg an der Elbe gdje odmaramo i dušu i tijelo u starom gradu koji izgleda kao da stoji na svom mjestu od kad je svijeta i vijeka. Tako mirno i opuštajuće mjesto nisam vidio već 5 godina, odnosno od kada sam bio u gradiću Rosicke u Češkoj. Najstarija kuća u Lauenbergu stoji na svom mjestu od 1513. godine i preživjela je veliki požar koji je poharao grad 1682. godine. Osim prekrasnih uskih, kamenom poločanih ulica obilazimo i toranj koji se nalazi na brdu iznad grada s kojeg puca pogled na Elbu, rijeku čiji ćemo tok pratiti sve do ulaska u 50km udaljen Hamburg.

U Hamburg ulazimo u kasnim popodnevnim satima i jedini nam je cilj posjesti hamburger. Očekivali smo da će na svakom ćošku biti pečenjara koja će nuditi originalni hamburger, ne moram ni reći da smo ostali iznenađeni kada ni nakon pola sata šetanja nismo naišli na pečenjaru. McDonalds ili Burger King ne dolaze u obzir, ipak smo u Hamburgu. Odlučimo pitati milicajca koji čuva općinu gdje bi mogli pojesti pravi hamburgerski hamburger, nije mu baš bilo jasno šta sam mislio reći sa svojim vrhunskim njemačkim “Vo kan wir ein hamburger in Hamburg gegessen?”, pa on predlaže McDonalds. Vidimo da ćemo teško do dobrog hamburgera s milicajčevim savjetima, pa ponovno krećemo sami u potragu. Nakon što smo prepješačili parsto metara dotrčava milicajac do nas i kaže da se sjetio gdje ima odličan hamburger i preporučuje nam Jim Block restoran koji je odmah iz ugla. Zahvaljujemo se cajcu koji trči nazad na svoje radno mjesto, a mi slijedimo njegove upute do restorana na kojem piše – “Jim Block, das hamburger original”, naručujemo 2 hamburgera koji su nešto najbolje što smo pojeli na cijelom putovanju. Hamburgeri se pripravljaju odmah pred vama, sok se dobije u staklenim čašama (palo mi je na pamet da mrknem jednu čašu za uspomenu), kečap i majoneza dolaze u plastičnim posudicama s JB logom. Sve u svemu lijepo iskustvo, preporučujem odlazak. Na njihovim stranicama (http://www.jim-block.de/jb-restaurants/) možete pronaći adrese svih 7 restorana u Hamburgu i jednog u Hannoveru.

Izlaskom iz Hamburga za mene završava zanimljivi dio Njemačke, pa uključujem tranzitni mod u glavi koji znači “pronađi najbrži put do odredišta”, a odredište nam je Danski grad Frederikshavn iz kojeg za 2 dana isplovljava trajekt koji nas treba odvesti do Osla. Na putu do Danske trebamo proći kroz Kiel, pa krećemo prema tamo. Kako je već dosta kasno i iznenađujuće hladno tražimo mjesto gdje bismo mogli podići šator, pa zalazimo u jednu jednosmjernu ulicu na kraju koje se nalazi kuća i ogromna livada. Stajemo pokraj kuće i vidimo da djed i baka gledaju televizor, pa se nadam da će izaći i pitati jel trebamo šta, ipak se njihova kuća nalazi na kraju 2 kilometra duge nenaseljene sljepe ulice. Ne daju se baka i djed smesti dok gledaju TV, pa mi odlučujemo krenuti dalje, jer ne želimo dizati šator na njihovoj livadi bez da ih pitamo. Dok smo se odlučili krenuti dalje, stiže neki auto i staje pokraj nas, odlično, njih ćemo pitati jel možemo u blizini podići šator. Naravno da može, gospođa sa svoje 3 kćeri dijeli kući s, kako ona kaže, ludim didom i još luđom babom i dobro je da oni nisu izašli van. Gospođa, osim gostoprimstva, 3 kćeri, plave kose, pec-pec strujom napunjene ograde ima i nekoliko konja i nudi nam da podignemo šator u oboru za konje, ali mi se ipak odlučujemo podići šator izvan dijela gdje vrlo znatiželjni konji imaju pristup. Dok smo podigli šator vani je temperatura pala na samo nekoliko stupnjeva. Navlačimo svu raspoloživu robu na sebe i idemo na spavanac.

Dan 8

Bimöhlen (D) – Cristianfeld (DK), 259km

Iako je svanulo lijepo jutro, vani je dosta hladno. Kuhamo si juhu za doručak i pozdravljamo se s gazdaricom koja razvozi djecu u školu i ide na posao. Zahvaljujemo se na gostoprimstvu i obećajemo poslati razglednicu iz Norveške. Za danas nemamo posebnih planova, moramo stati u Kiel i kasnije se dokopati Danske. U Kielu sasvim slučajno srećemo poznato lice u obliku djevojke ženinog brata. Naravno zaključujemo kako je svijet mali i zalijevamo to kavom, sokovima i sladoledom.

Iz Kiela izlazimo sporednom cestom prema Eckenfordeu iz kojeg nastavljamo cestom 203 koja prati obalu Baltičkog mora. Odavna imamo osjećaj da smo u Danskoj, kuće ne izgledaju nimalo njemački, u dosta dvorišta je izvješena ili Danska ili Nizozemska zastava, a hladan vjetar nas konstantno podsjeća da smo blizu mora. Iz Kappelna idemo cestom 199 prema Flensburgu, gradu koji graniči s Danskom. Nekoliko km prije granice jaka kiša nas ispraća iz Njemačke. Kako je kiša pojačavala svoj tempo obrnuto proporcionalno je nama padalo raspoloženje. Konačno promrzli stajemo u Cristianfeldu i tražimo gdje bismo prespavali. Prvo stajemo jedan hotel gdje nam nude sobu za tričavih 1200kn, ali gospođa je bila toliko dobra da nam je rekla kako na izlazu iz grada postoji Bed&Breakfast i da tamo možemo pronaći nešto jeftiniji krov nad glavom. Tako je i bilo, nakon što smo se oprostili od 50 EUR, dobili smo topao tuš i ugrijanu sobu. Bolje da nismo gledali vremensku prognozu – za sutra je najavljeno još kiše.

Dan 9

Cristianfeld (DK) – Frederikshavn (DK), km

Prvo otvaranje očiju oko 8 sati, ali kišne kapi koje udaraju u prozor su nas ponovno uspavale, pa na kišnu cestu izlazimo oko podneva i krećemo prema Jellingu gdje želimo vidjeti kameni brod (http://en.wikipedia.org/wiki/Jelling_stone_ship). Praćeni kišom stižemo u Jelling u kojem umjesto kamena složenog u obliku broda nailazimo na dvije kamare zemlje i natpis da je kameni brod ispod zemlje. Sjajno, tako smo mogli i mi navući par tačaka zemlje i tvrditi da se ispod nalazi Hogar Strašni. Makar je kiša prestala padati.

Nastavljamo dalje magistralnom cestom prema Viborgu, pokušavam držati brzinu koji imaju i svi ostali na cesti, a to je 110km/h izvan naselja. Zanimljivo, na magistralnoj cesti se vozimo brže nego na autoputu iako bi na magistrali brzina trebala biti 80km/h, a na autoputu 110km/h valjda svi znaju da nema puno policije. U Frederikshavn stižemo u kasnijim posljepodnevnim satima, a prije ulaska u sam grad stajemo pokraj ceste i idemo pozdraviti Sjeverno more. Provjeravamo je li sve OK s kartama za trajekt koje smo kupili preko interneta i tražimo mjesto gdje bismo prespavali, odlučujemo se za prelijep kamping na obali mora kojeg plaćamo 26€. Sutra ujutro u 10 sati nam kreće trajekt prema Oslu i provest ćemo 8 i pol sati na moru, pa smo se odlučili opskrbiti klopom i slatkišima. Naravno, kako smo se kasno sjetili krenuti u opskrbu sve trgovine su bile zatvorene, pa nemamo izbora nego kupiti slatkiše u 7-Elevenu. Iz nekog razloga u Danskoj se puno stvari u trgovinama prodaje u parovima, tako se ne može kupiti jedna boca soka, nego uvijek 2 s kao nekim popustom, ali to nije sve, obišli smo preko nekoliko trgovina u Danskoj i nigdje nismo uspjeli pronaći Danske kolače (http://www.royal-dansk.com/history/), zato smo ih bez pola problema pronašli kada smo išli nazad i to u njemačkom Kauflandu. Go figure.

Dan 10, 11 i 12

Frederikshavn (DK) – Oslo (NO), 304km

Probudio sam se oko 6 ujutro i vidim da žena nije u šatoru, kako u Danskoj nema puno cigana znam da ju nisu oni ukrali, pa da ne razbijam previše glavu idem nazad spavati. Kasnije sam pregledavao slike i skužio da se žena ustala oko 4 sata i otišla na obalu gledati more, izlazak sunca i slušati tišinu, dok sam ja u miru hrkao u šatoru.

Ukrcavamo se na trajekt koji nas je košta samo 55€ za nas dvoje i motor. Stvarno fer cijena, ali zato se putuje po danu i gubi se cijeli dan. S druge strane, ako hoćete putovati po noći, onda ista stvar košta 150€, jer se moraju kupiti kabine za spavanje. Osim kabina za spavanje na trajektu se nalazi 9 katova na kojima ima restoran. trgovina, casino, spa, kabine za masiranje (mislim da happy end nije uključen u cijenu karte). Trajektu se očito nigdje ne žuri jer ne ubrzava preko 40km/h, pa vožnja od Frederikshavna do Osla traje 8.5 sati. Nakon prvih 2 sata prođe ono početko ushićenje “WOW, ja sam na trajektu”, pa pokušavam uhvatiti malo sna na tvrdim klupama. Kasnije sam vidio da ljudi uredno spavaju na podovima u casinu ili pokraj prozora u hodnicima. Mnogi su zapravo pijani, jer Norvežani trajekte prema Danskoj ne gledaju kao prijevozno sredstvo, nego kao mobilnu birtiju na kojoj je piće jeftino, a žene lake. Bez zezanja, Norvežani piju kao smukovi, a imaju dosta rigorozne zakone što se alkohola tiče, koji je usput skup kao suho zlato, pa se populariziralo opijanje na trajektima. Čim se trajekt odmakne od obale šankovi kreću s radom. Zato kada izlazite automobilom iz trajekta policija stoji i random kontrolira vozače, jer rijetki su oni koji se vraćaju bez alkohola u krvi.

Otprilike 2 sata prije uplovljavanja u luku Oslo smo ugledali prvo švedsko, a onda i norveško kopno, odnosno Oslofjord. Vrijeme je bilo promjenjivo, ali to nije pokolebalo mnoge jedriličare da ovdje Bogu iza nogu lagano plove otvorenim morem, a kako smo ulazili u fjord tako se pojavljivalo sve više skutera, jedriličara, glisera. Čudi me samo kako im ne smeta relativno niska temperatura.

Prvotni plan nam je bio zadržati se jedan dan u Oslu i krenuti od Osla prema jugu do Stavangera, pa onda prema sjeveru do Trondheima i za to smo imali 6 dana. No, prvi dan u Oslu je cijeli dan padala kiša, pa smo odlučili ostati još jedan dan i malo promijeniti plan – otići u jednom danu do Atlantske ceste kao najsjevernije točke do koje planiramo ići i onda lagano krenuti prema jugu koliko nas vrijeme posluži.

Slobodno vrijeme u Oslu smo iskoristili za tamanjenje hamburgera u maloj pečenjari Kebab Kongen čiji je vlasnik iranski Kurd s kojim smo se umalo sprijateljili i svakom tko dođe do Osla savjetujem da skokne do njega na kebab ili hamburger, adresa je Oberst Rodes vei 68A Oslo. Osim hedonističkih užitaka morao sam malo vremena odvojiti za redovno servisiranje motora. Do Osla smo napravili 2600km i red je za zamjenu ulja koje sada ima oko 5000km. Na put sam ponio 1L rezerve ulja i sve sam potrošio do Osla, hoće reći da 1VJ tenerka hoće popiti dosta ulja. Do sada sam isključivo trošio Motul 5100 15W50 polusintetičko ulje, ali kako su kod nas cijene ulja podivljale odlučio sam prijeći na neko jeftinije mineralno ulje, nema mi smisla točiti ulje od skoro 100kn/L kad mi motor u servisnom intervalu (6000km) popije 2L ulja. Otišli smo do Bilteme (http://www.biltema.no/no/) trgovine koja je nešto kao naš Pevec, ima svega od igle do lokomotive, a imaju i svoje ulje, odnosno rebrandiraju Statoilovo ulje, tamo pronalazim najjeftinije fullsintetičko 10W40 ulje – 4L za 199NOK. Nema dileme, prelazim na Biltema fulsintetiku 🙂

Bratov susjed je Ture zvani Flipper, poznati norveški vozač rally utrka koji ima pun podrum raznoraznih pokala koje je osvajao diljem Europe, dijelimo iskustva sa starom tenerkom, on je vozio sličan motor prije 25 godina. Pomaže nam zamijeniti par šarafa na motoru i daje dobre savjete šta vidjeti, a šta zaobići u Norveškoj. Od kako je u penziji obišao je cijelu Norvešku i skoro cijelu Europu sa svojim kamperom.

Dan 13

Oslo (NO) – Molde (NO), 539km

Trinaesti dan ujutro, svježi, odmorni, oprani i željni fjordova krećemo cestom E6 prema Trondheimu, odnosno prema gradu Dombas gdje ćemo se odvojiti od ceste E6 i skrenuti na E136 koja svojim dobrim cijelom prati tok rijeke Raume, brze rijeke koju ćemo često stati slikati.

U Norveškoj ima puno motorista, pogotovo kada se uzme u obzir kakva je klima u ovim krajevima i da realno moto sezona traje 2 mjeseca godišnje, ali zato se Norvežani puno vozaju po ostatku svijetom. Dok smo odmarali na benzinskoj stanici jedan od tih motorista se vraćao iz Italije i skrenuo je na benzinsku, ali se nekako uspio slupati na malo šodera koji je bio u zavoju. Iako je grdo izgledalo, vozaču nije bilo ništa, ali zato se na motoru (HD XR1200) polomila poluga mjenjača i pri tome savinula osovinu, izvalila semering i učinila motor nesposobnim za vožnju. Amerikanci su naravno radili sve šarafe u imperijalnim mjerama, pa moji metrički ključevi ne pomažu previše, ali zato su tu univerzalne plastične vezice kojima sam mu povezao sve dijelove koji bi se mogli klatarati po motoru i savjetujem mu da ubacimo motor u 3. brzinu i da se tako doveze do kuće koja je udaljena 300km. On baš nije zainteresiran za tu ideju, pa se bavi glupostima i nebitnim stvarima kao što su naštimavanje retrovizora, ispravljanje volana, ušminkavanje ručice kočnice… sve potpuno nebitne stvari ako se nakon dugog puta samo želi doći do kuće i ako ne želi suhim zlatom platiti šlepanje u Norveškoj. Još jednom mu nudim da ubacimo motor u brzinu i da krene ispred nas pošto idemo u istom smjeru, pa da ga mi pratimo. HD je dovoljno jak motor da može krenuti 3. brzini, a dovoljno je motor brz da može održavati 80-90km/h. Nakon što sam naučio psovati na norveškom pokraj nesretnog HD vozača odustajem od pomaganja i krećemo dalje.

Čini mi se da smo odabrali dobro doba godine za posjet Norveškoj, jer upravo se snjeg topi i sa svake planine pada po nekoliko slapova. Oduševljeni smo onim što vidimo i kako se približavamo gradu Andalsnesu prizori postaju sve lijepši i spektakularniji. Nekoliko km prije Andalsnesa, grada u kojem ćemo prvi puta vidjeti Atlantski ocean u 88km dugom Romsdalsfjordu stajemo u nadi da će oluja koju vidimo u kanjonu ispred nas proći. Dok čekamo oluju da malo stane divimo se krajoliku oko nas. Nalazimo se u dolini koja je omeđena s 2 visoka i stjenovita brda i svaki komad zemlje koji se mogao obraditi je obrađen. Vrhovi planina, čak i sada po ljetu su pod snijegom, a s brda stalno padaju slapovi. Naravno, sada je prekrasno, ali se pitamo šta ti ljudi rade po zimi kada sunce vrlo rijetko izađe.

Odustajemo od čekanja da kiša prestane, pa navlačimo svu kišnu opremu i ulazimo u kanjon – nakon prolaska kišnog dijela izlazimo u Romsdalsfjord i nagrađeni smo zrakama sunca koje probijaju oblake i pogledom na onu Norvešku koju možete vidjeti na razglednicama i turističkom prospektima. Tek se sada osjećamo kao da smo u Norveškoj. Dolazimo i na naš prvi trajekt, naime kako fjordovi sjeku norveško kopno često uopće ne postoji cesta koja bi pratila obale fjorda, nego je trajekt dio ceste, nažalost trajekti se plaćaju i to vozač i motor imaju jednu cijenu, a suvozač se plaća dodatno. Malo mi je to bezveze, ali šta je tu je – ja, žena i motor = 75NOK i tako par trajekata dnevno, pa onda još pokoji tunel koji se plaća, a nisu ni svi mostovi besplatni… Uglavnom nakupi se tih cestarina u zemlji gdje motoristi ne plaćaju cestarine.

Približili smo se Atlantskoj cesti, ali je već 22 sata (doduše još uvijek sunce sija), pa tražimo mjesto gdje bismo mogli podići šator. U Norveškoj postoji Allemannsretten, odnosno Freedom to roam (http://en.wikipedia.org/wiki/Freedom_to_roam), pojednostavljeno to znači da možete kampirati slobodno gotovo gdje god poželite. Na papiru to odlično zvuči i prije nego smo krenuli mislio sam kako će u Njemačkoj biti problem naći mjesto za podići šator, dok će u Norveškoj to biti kao da uzimamo lizalicu djetetu. U stvarnosti je ipak malo drugačije – u Njemačkoj ima mjesta za podići šator kao dreka, pa iako je zabranjeno kampirati na divlje, stvarno nije problem naći dovoljno izolirano mjesto gdje bi se podignuo šator, u Norveškoj je dozvoljeno kampirati, ali zbog sirove prirode teško je naći ravni komad livade koji nije ograđen, obrađen, ili da je dovoljno daleko od nečije kuće. Norvežani su svaki ravni pedalj zemlje obradili i smatram da nije u redu dizati šator na nečijoj livadi, pogotovo kada je ta livada ograđena. Tako da smo prvu večer dosta dugo tražili dobar komad livade i na kraju smo našli ne samo dobru livadu, nego i milijun komaraca koji su se tamo odmarali.

Dan 14

Molde (NO) – Stryn (NO), 396km

Prva noć pod otvorenim norveškim nebom je prošla odlično, sunce nije ni zašlo, a u 3 ujutro je toliko ugrijalo šator da sam se probudio. Spavali smo pokraj grada Moldea, i krećemo prema Atlanskoj cesti koja je dosta turistički posjećena cesta i moram priznati da sam očekivao više od nje, iz zraka izgleda fenomenalno, ali kada se vozite tom cestom teško je dobiti dojam gdje se zapravo krećete. Nemojte krivo shvatiti, jako je lijepo proći tom cestom koja skaže s otoka na otok, samo moja su očekivanja bila na previsokoj razini. Ono što nije razočaralo je Storseisundet most koji je valjda najslikaniji dio atlanske ceste. Čak mi je žao što je lijepo vrijeme, jer taj most najmoćnije izgleda kada valovi udaraju u stijene. Htjeli smo doručkovati na stijenama pokraj mosta gledajući u otvoreni Atlantski ocean, ali je vjetar toliko puhao da šnjita kruha nije mogla stajati na ravnom komadu kamena, pa ipak tražimo neku zavjetrinu gdje ćemo obaviti jutarnje klopanje. Iako vjetar puše dosta jako može se smatrati kako je vrijeme mirno, jer čim se izađe na otvoreni ocean vjetar nikada ne staje. Često se Norvežani šale da ljudi u vjetrovitim gradovima već hodaju nakrivo zbog vjetra.

Dalje nastavljamo do Kristiansunda i idemo kroz 5km dug tunel koji ide ispod mora. Ako netko zna raditi tunele, onda su to Norvežani, isto tako ako netko zna naplatiti tunele, onda su to Norvežani. Lakši smo za 100NOK i idemo cestom E39 nazad prema Andalsnesu. Cesta E39 je 1330km duga cesta koja ide skroz do Danske, a da biste njome došli do Danske morati ćete koristiti 9 trajekata, prijeći puno mostova i par tunela. OD ceste E39 se opraštamo u Andalsenesu i idemo prema Trollstigenu, odnosno cesti “ljestve za trolove” koja će nas odvesti prema Geirangeru – najpoznatijem i po mnogima najlijepšem norveškom fjordu. Ali prvo Trollstiegen, uska, strma cesta s oštrim serpentinama okružena s nekoliko manjih i jednim ogromnim slapom. Iako se na ceti jedva mogu mimoići auto i motor, cestom uredno operiraju turistički autobusi. Pitam se koliko penzionera u autobusima preživi put do gore? Na vrhu se nalaze vidikovci s kojih pogled pada na dolinu i sve slapove. Na vrhu se može vidjeti svašta, pa tako je jedan norvežan došao na starom BSA motoru, pitam ga za preporuke kojim cestama ići, odnosno šta nipošto propustiti, pa dobijam savjet da je Geiranger must see. OK, idemo prema tamo, ali prvo se moramo spustiti u Tafjorden i tu možemo birati ići cestom preko brda do Geirangera ili uzeti trajekt koji bi nas provezao 60km od Tafjorda do Geirangerfjorda. Odlučujemo se za cestu, ali mislim da smo progriješili, jer je Geiranger jedan uski u duboki fjord i mislim da bi šlag na odlično proveden dan bila ploviba tim trajektom, iako ni vožnja preko brda nije loša. Geiranger godišnje privuče preko pola milijuna gostiju i najposjećeniji je norveški fjord, a sam grad Geiranger je zapravo malo selo u kojem se nalazi nekoliko kampova i hotela. Turizam u Norveškoj je orijentiran na prelijepu prirodu, a ne na lude zabave, lake djevojke i jeftin alkohol.

Tek je 21 sat i ovdje još uvijek sija jako sunce, pa nema smisla spavati u jednom od kampova, pa nastavljamo dalje prema onome što sam ja mislio da je grad Grotli. Penjemo se na planine iznad Geirangera i čim se prijeđe granica od 900m više nema šuma, nego samo nisko raslinje, a kako se penjemo višlje raste i količina snjega uz cestu. Uživam kao malo dijete kada sam išao na sanjkanje, nisam mislio da ću doživjeti trenutak da se vozim uskom cestom, a sa svake strane ima preko 1.5m snjega. Na jednom dijelu stajemo i naslikavamo se, ovo su slike s kojima ćemo se hvaliti unucima. Pravimo grešku i ne idemo na Dalsnibba vidikovac, jer sam potpuno smetnuo s uma da je to must see mjesto 🙁 šteta. Nema veze, uživamo u cesto okruženi samo planinom s jedne i ogromnim zaleđenim jezerom s druge strane. Nikada u životu nisam bio na tako pustom i beživotnom, a opet prekrasnom mjestu. Sunce nas još uvijek obasjava, ali temperatura je nešto sitno iznad 0 stupnjeva, podići šator na ovom terenu je nemoguće, što zbog zime, što zbog činjenice da je svuda oko nas snjeg, ako nema snjega, onda je kamen ili tundra. Ni vjetar koji dosta jako puše nam neće pomoći za podizanje šatora. Uzdam se da ćemo u gradu Grotli naći mjesto za šatorašenje. U Grotli dolazimo oko 23 sata i sada tek vidim da je Grotli samo jedan hotel i ništa više. Nema grada, trogvina, livada, kuća… ništa. Grotli nam postaje novi etalon za vukojebinu, pa kad ubuduće negdje zapnemo u sred ničega, moći ćemo se tješiti – makar nismo u Grotliju. Spavanje u hotelu je 500NOK po osobi, tako da to ne dolazi u obzir, pa se oblačimo u malo topliju robu i idemo čelom prema nazad, ali ovaj put ne idemo u Geiranger fjord, nego kroz nekoliko tunela prema gradu Stryn. Kada smo ušli u prvi tunel iza nas su se upalila jaka svjetla, prvo sam pomislio da su alijeni došli oteti nas. Možda bi bilo bolje da su bili alijeni umjesto 2 kamiona koja su upalila dugačka svjetla i obišla nas u tunelu. Ne moram ni reći da smo te večeri oboje morali mijenjali donji veš. Čim smo izašli na drugu stranu brda odjednom je toplo, kao da smo na drugom planetu, a ne da smo prošli kroz par tunela. Pronalazimo mjesto gdje možemo podići šator 2 metra od mora, dok smo podigli šator prošla je ponoć a da bismo vidjeli čitati u šatoru ne moramo paliti lampu. Moram priznati da mi odgovaraju ovako dugački dani, jer idemo spavati kada smo umorni, a ne kada krene padati noć, nema onog stresa da moramo pronaći mjesto za šator prije nego padne mrak.

Dan 15

Stryn (NO) – , 357km

Budimo se pokraj okruženi planinama, slapovima i morem. Nisam siguran može li bolje od ovoga? Krećemo ponovno prema Grotliju, ali ovaj put ne kroz tunel, nego preko brda cestom 258, a usput mislimo vidjeti ljetno skijalište. Svi se kunu kako je normalno da djevojke tamo skijaju u bikinijima. Nisam siguran jesu me lagali ili je moja kurata sreća zaslužna, ali na skijalištu su se djevojke u bikinijima pretvorile u bradate Norvežane. Hvala, ali ne hvala, produžavamo dalje prema Grotliju prateći makadamsku cestu oko koje je u jednom trenutku bilo preko 2m snjega.

Imamo priliku vidjeti i snježnu lavinu, doduše dosta malu. Pokušavali smo vikati, turirati motor, pjevati, fićukati, sve nebilismo ipak potaknuli snježnu gromadu da krene prema dolje. U Grotliju nastavljamo cestom 63 prema gradu Lom odakle ćemo skrenuti na cestu 55 prema nacionalnom parku Jotunheimen, odnosno jednoj slijepoj makadamskoj cesti Visdalvegen koja nas vodi podno vrha Norveške – Galdhopiggena. Začudio sam se da je najviši vrh Norveške visok samo 2469m, a najviša asvaltirana cesta je na samo 1424mnv. Stalno imate osjećaj da ste puno višlje, jer priroda u Norveškoj je dosta sirova, granica šume je na 900mnv, snjeg se u ljetu može vidjeti već na 1000mnv. Sada smo vidjeli najviši vrh Norveške, red je da prođemo i najvišom asvaltiranom cestom u sjevernoj Europi, ova cesta nas vodi prema 208km dugom Sognefjordu. Na vrhu ove ceste nas je dočekao najjači vjetar na cijelom putovanju, a vjetar nas prati još od ulaska u Njemačku prije par tisuća kilometara. Stajemo na vidikovcu s kojeg puca pogled na sve strane, a vjetar toliko puše da sam sam kacigu morao staviti u zavjetrinu da ju vjetar ne otpuše. Ovdje sam snimio i jedini video na putovanju, pa bacite pogled (http://www.youtube.com/watch?v=RPR6ohwlVtA).

Od tamo idemo cestom za koju sam ja mislio da će biti makadam, a ispostavilo se da su ju Norvežani asvaltirali i stavili naplatnu rampu na sredinu. Cesta vodi prema gradu Ovre Ardal odakle ćemo ići prema najdužem tunelu na svijetu Lardal. Već sam napisao kako nisam načisto s tunelima i da ne volim tunele dulje od 1km, odlučio sam da je strahove najbolje napasti tunelom dugačkim 24.5km. Inače ovaj tunel se počeo graditi 1995. a završen je 2000. godine i izgradnja je koštala preko milijardu norveških kruna, a ključan je za povezivanje Bergena i Osla. Za razliku od mnogih tunela u Norveškoj ovaj se ne naplaćuje. U tunel nas je ispratila kiša, tako da su nam dobro došla odmarališta osvjetljena žutim i plavim svjetlom gdje smo se mogli zavaravati kako je plavo nebo iznad, a žuta zemlja ispod nas. Kada je tunel otvoren bio je tolika atrakcija da su se neki parovi odlučili vjenčati na jednom od šarenih odmorišta. Vožnja kroz tunel je prošla OK, ali kada izađete iz tunela jedva da udahnete malo zraka, kad dolazi još jedan tunel, ovaj puta dugačak 11km, a nakon njega ide još jedan dug 6km. Dosta mi je tunela je cijeli život. Kiša nam kvari planove da se vratimo nazad prema Ovre Ardalu preko cestom koja ide preko brda, pa tražimo mjesto gdje bismo prespavali. Smještamo se u hytti za 400NOK dok pokraj nas teče rijeka u koju utječe slap. Prizor iz snova, ali nažalost kvari ga kiša koja pada cijelu noć.

Dan 16

(NO) – Oslo (NO), 531km

Ujutro ponovno provjeravamo prognozu, ja na internetu, a žena indijanskom metodom gledanja u nebo. Obje prognoze kažu da će kiša padati sljedećih 7 dana. Pomalo tužni krećemo prema Bergenu u nadi da će se najkišniji grad u Europi smilovati s malo sunca. Inače Bergen je grad koji zbog svog specifičnog položaja ima jako puno vjetra i još više kiše, a prije nekoliko godina kiša padala 85 dna bez prestanka.

Trebali bismo odlučiti, krenuti cestom 7 prema Oslu, ili ići još južnije i nadati se da će kiša stati. Odlučili smo se ići na jug prema Stavangeru, pa ako kiša stane da odemo vidjeti poznatu propovjedaonicu, odnosno Preikestolen (http://en.wikipedia.org/wiki/Preikestolen). Na žalost, norveški bog vremena nam se nije smilovao, tako da smo odlučili krenuti prema Oslu cestom 134. Ova cesta me podsjetila na pustoš koju smo vidjeli u Grotliju, samo što je ovdje puhao jači vjetar, bilo je kiše i stvarno hladno. Ne mogu se požaliti, zapravo je takvo vrijeme davalo dosta sumornu atmosferu što uz rijedak promet daje onaj osjećaj da ste sami na svijetu. Takav osjećaj se na alpskim cestama rijetko može doživjeti.

Ulazimo u pokrajinu Telemark koju krase ogromne guste šume, Ivana tvrdi da joj je ovo najlijepši dio koji smo prošli, a nažalostprošli smo ga iznimno brzo zbog kiše. Na jednom dijelu sam odlučio vidjeti od čega je napravljena stara tenerka i utjerati strah u kosti ženi, pa sam polako podizao tempo vožnje dok nisam skužio da tjeram tenerku između 90 i 120km/h po mokrim zavojitim brdskim cestama. Pokušavam vidjeti gdje je granica koliko Michelinke T63 držati po kiši, a opet ne želim tu granicu prijeći. Kada smo stali natočiti gorivo žena me pita što inače ne vozim tako živo. Ja pokušavam balansirati na granici izletanja s ceste, mašina smrdi kao da sam ju pregrijao u šumi, a onda meni tako. Uf! Do najveće drvene crkve u Norveškoj dolazimo oko 21 sat i sunce se sakrilo iz gustih oblaka. Definitivno se osjeti kako je ovdje dan kraći nego parsto km sjevernije. Slušamo bratov savjet da idemo do Drammena i onda ne direktno prema Oslu, nego kroz tunel koji ide ispod Oslofjorda, a spaja Drammen i Drobak. U međuvremenu prolazimo kroz još nekoliko tunela i moram priznati da mi je sad stvarno dosta, kroz Norvešku smo prošli cca 100km tunela i svaki sljedeći tunel koji vidim me lagano ljuti. U Oslo dolazimo oko 1 sat po noći i dok se s ugašenim motor spuštamo u bratovo dvorište vidimo da brat ne samo da nije zaspao, nego nas čeka s večerom za kraljeve – pečena slanina s jajima i paradajzom. Miris Slavonije tisućama kilometara od rodne kuće. Hvala brate!

P.S. Umalo zaboravih – uspio sam na bračnom putovanju izgubiti bračni prsten! Računam da je to bolje nego da sam negje ženu izgubio, ali žena nema sluha za takve šale. Dobro pa sam prstenje naručio na ebayu, pa sam odmah naručio sebi novi prsten koji će me čekati kod kuće.

Dan 17 i 18

Oslo, 0km

Ponovno smo u Oslu, pa ja ponovno iskorištavam priliku da se vozimo na besplatno gorivo, pa uzimamo bratov BMW F800R i vozamo se po Oslu, tamanimo sendviče u Kebab Kongenu i općenito se guštamo u životu. BMW mi je sjeo kao budali šamar, ženi je sjeo kao običan šamar. Uopće nije zadovoljna položajem, ali ni kočnicama. Motor toliko dobro koči i ubrzava da se nikako ne može opustiti. Ni ovjes nije mekan i udoban kao na tenerci. Kažem vam, žena nema pojma, motor je zakon i rado bih si jedan takav parkirao u garažu, odmah pokraj imaginarnih Husaberga FE450, Urala prikoličara i KTM-a 990 Adv.

Dan 19

Oslo (NO) – Lund (S), 554km
Opraštamo se od familije i krećemo cestom E6 prema Švedskoj, želimo u jednom danu proći kompletnu Švedsku do Malmoa, i onda sutra ujutro prijeći most/tunel koji spaja Švedsku i Dansku. Dok mi pratimo cestu E6 bočni vjetar prati nas i ne daje nam mira cijeli dan. Prvo stajanje u Švedskoj obavljamo u Bosni. Hmm, kako Bosna? Lijepo, odmah nakon granice se nalazi nekoliko šoping mjesta gdje Norvežani idu u opskrbu potentnijim i jeftinijim alkoholom i ostalim živežnim namirnicama i stvarno sam imao osjećaj kao da sam u Bosni, samo ćevapi nedostaju. Norvežani idu kupovati u Švedsku, Šveđani kupuju u Dankoj, Danci idu u Njemačku, a Njemci ne idu nikuda. Još jedan znak kako je Njemačka obećana zemlja.

Od švedskih gradova nas trenutno zanima samo Goteburg, pa stajemo nakratko tamo. Parkirali smo motor na pješačkoj zoni i idemo prema turističkom uredu. Dok smo čekali na semaforu pokraj nas prolazi kabriolet u kojem su 4 plavuše. God bless Sweden! Kada smo se za par minuta vratili do motora dočekala nas je kazna za parkiranje – 800 kruna. Sweden be damned! Pravim se kako je kaznu skupa s nama otpuhao vjetar i pičimo dalje prema Malmou.

Ima nešto zanimljivo s zemljama koje ne naplaćuju cestarinu na autoputevima, npr. u Švedskoj nema benzinskih na samoj autocesti, nego su benzinske uvijek u mjestima pokraj autoceste, pa morate sići na silaz i otići do benzinske natočiti, pa vratiti se nazad na autocestu. Možda ovako djeluje komplicirano, ali čini mi se kao dobro rješenje.

Dio Švedske u kojem se vozimo me jako podsjeća na Mađarsku – sve je ravno i na svakom ćošku ima konja. Kada smo skrenuli s glavne ceste da potražimo mjesto gdje bismo prespavali u svakom selu ima makar jedna livada na kojoj pasu očito rasni konji. Preko puta jedne takve livade vidimo kako čovjek kosi travu iza svoje kuće, pa ga stajemo pitati možemo li na livadi podići šator. Čovjek nam na odličnom engleskom odgovara da možemo podići šator i odlazi u svoje dvorište, nije pitao ni tko smo, ni odakle smo ni kamo idemo… apsolutno ništa. U Rumunjskoj ili Ukrajini bi nas gazda livade ispitivao još makar pola sata, tako da nisam siguran koji mi je sistem bolji. Švedska sela su pusta kao i Njemačka, nakon što smo podigli šator probao sam pronaći gazdu livade da nam natoči vode u karnister, ali ga nisam uspio pronaći. Obišao pola sela pješke i u nijednom dvorištu nema ni žive duše, pa sam morao sjesti na motor i otići u susjedno selo dok nisam našao nekoga tko bi mi mogao natočiti malo vode u karnister.

Dan 20

Lund (S) – Hamburg (D), 446km

Nakon dosta hladne noći pod mutnim švedskim nebom znam da ženu jedino miris miso juhe može istjerati iz šatora, pa kuham juhu dok proučavam kartu Danske i smišljam ići do Njemačke isključivo kopnom ili uzeti trajekt. Žena nagovara da idemo preko pokrajine Lolland (LOL land), nemam ništa protiv, ali prvo Oresund Bridge (http://en.wikipedia.org/wiki/%C3%98resund_Bridge i http://svartberg.org/mif/oresundsbron/), most koji spaja Švedsku i Dansku, koji u jednom trenutku prestaje biti most i postaje tunel. Kada sam pročitao o tom mostu rekao sam da to jednostavno moramo vidjeti. Mostarina se plaća nemalih 50EUR za motor, ali zato možete računati na onaj cool faktor kada shvatite da ste prošli remek djelom mostogradnje. Nažalost grandioznost mosta se može vidjeti isključivo iz zraka:

Prelaskom mosta ulazimo u Kopenhagen, glavni grad Danske gdje se opskrbljujemo namirnicama za doručak koji tamanimo na ulici ovog živopisnog grada. Nakon doručka idemo vidjeti kip male sirene koji se nalazi na obali, ali nakon što smo se sat vremena gubili po raskopanom gradu odustajemo od te ideje i idemo na autoput koji nas vodi prema Lollandu. Između Danske i Njemačke ima trajekt koji vozi 45 minuta, a košta kao i Stena koja nas je vozila 8 sati od Danske do Norveške. Plaćamo koliko košta, ali nevoljko, danas smo ostavili preko 100 EUR na mostarinu i trajektarinu, a da ne pričamo koliko smo love ostavili u Norveškoj na trajektre, mostove i tunele. No, sve smo spremni zaboraviti, jer vraćamo se ponovno u Hamburg gdje ćemo stamaniti hamburgerski hamburg kod majstora Jim Blocka, ali prije klope dolazi kiša koja nas pere sljedećih 150km. U Hamburg ulazimo sa zalaskom sunca i čudimo se gradu koji kao da je napušten, niti jedna trgovina ne radi, jedino na trgu imaju postavljeni štandovi, ali ni tamo nema puno ljudi. Čak ni McDonalds ne radi, “samo da Jim Block radi, samo da Jim Block” radi ponavljam u sebi. Hvala Bogu, Jim Block nas nije ostavio gladnima i mokrima, nego samo mokrima. Dok jedemo tražim na internetu najjeftiniji hostel u Hamburgu i ukucavam njegovu adresu u GPS, pa punih želudaca idemo prema hostelu koji nije daleko od centra a košta samo 30 EUR za nas dvoje. Uzeli smo sobu sa 8 kreveta, ali smo sami u sobi, barem dok nismo otvorili oči i skužili da su se ostali kreveti popunili tokom noći. Baš me zanima kako su uspjeli zaspati kraj mog “drvosječa” hrkanja.

Dan 21

Hamburg (D) – Wiesbaden (D), 473km

Znate one mailove koji povremeo završe u vašem inboxu i koje uglavnom brišete jer u attachmentu imaju bezvezne prezentacije s patetičnim porukama, mudrim izrekama istočnjačkih civilizacija, ili nekim sličnim “briši odmah” sadržajem. E jednom mi je u inbox zaletjeo .ppt sa slikama najvećeg hamburgera u Njemačkoj. Odlučio sam se malo potruditi i pronaći restoran koji pravi hamburger promjera 30cm, pohano meso veliko kao pola Slovenskog mora i kobasice velike kao… nije bitno. U svakom slučaju idemo prema Frankfurtu gdje bismo trebali posjesti te gigantske Hamburgere, no prvo moramo prebaciti skoro 500km koliko ima od Hamburga do Frankfurta. Jedan od onih manje zanimljivih dana na cesti, a opet i takav dan na cesti mi je bolji od dobrog dana na poslu, doduše na poslu imam klimu dok ovdje imamo samo sparinu. Čim smo se odmakli od oceana prestao je puhati vjetar, pa je vjetar zamjenila sparina. Obilne kiše i toplo vrijeme su ubojita kombinacija, pa od sunca nema ni traga doslovno se kuhamo na motoru. Ponekad se zapitam šta je bilo u glavi onom tipu koji je odlučio na ramu od bicikla ugraditi mašinu? Ako pada kiša kisneš, ako je zima smrzavaš se, ako je vani vruće kuhaš se.

Mjesto za postaviti šator tražimo u blizini Wiesbadena, pronalazimo jednu livadu na kojoj ima čeka, pa ja idem motorom do čeke, kad u jednom trenutku pola prednjeg točka propadne u močvarno tlo. na jedvite jade skupa uz ženinu pomoć izvlačim motor van. Mozak mi je očito prokuhao kad mi to nije bio jasan znak kako se nalazimo na močvarnoj livadi i da neće biti dovoljno pomaknuti šator na drugi kraj livade, pogotovo jer se čini da će biti kiše. Dok žena raspakirava stvari ja idem u susjedno selo po vode, kao da će mi vode trebati nakon kiše koja je odlučila krenuti u 3 ujutro. Prvi dio kiše smo preživjeli, iako sam stvarno mislio da će nas vjetar otpuhati, no ono što nas je dočekalo oko 8 ujutro je bio kišni pakao. Podloga koju inače stavljam pod šator je sada radila više štete nego koristi jer zadržava vodu između šatora i podloge, pa povremeno pokušavam ispustiti tu vodu van, ali to nije bilo dovoljno i voda polako ali sigurno moči vreće za spavanje. Kada je kiša konačno odlučila stati pakiramo se po ekspresnom postupku. Već drugu godinu koristimo McKinely Matuka 2 šator i stvarno je odličan, čak ni nakon ovoliko kiše nije propustio i samo je moja greška što sam šator podigao na močvarnom dijelu, jer da nisam siguran sam da bismo ostali suhi. Koliko je vode bilo dovoljno govori da je cijela livada bila poplavljena pod makar 5cm vode.

Dan 22

Wiesbaden (D) – Rottweil (D), 420km

Odlučili smo više ne spavati u šatoru jer su nam vreće za spavanje potpuno mokre, a ni šator nije u ništa boljem stanju, a ionako imamo još samo 2 noći za prespavati prije nego se dokoturamo do Zagreba. Dan započinjemo s traženjem XXXL restorana (http://www.derwaldgeist.de/) u Hofeimu pokraj Wiesbadena u kojem jedemo megalomanski hamburger i pijemo Colu iz litarskih krigli. Nažalost hamburger osim dimenzija nije imao drugih kvaliteta 🙁 pa ako već odete u taj restoran preporučujem pohano meso ili nešto drugo s menija. Pratimo autoput prema Karlsruheu gdje silazimo s autoputa i ulazimo u Schwartzwald, dio njemačke koji je zaslužan za satove s pticom kukavicom, kao i za schwartzwald tortu. Ovaj dio smo trebali obići na početku putovanja, ali nas je vremenska prognoza savjetovala da odemo prema Češkoj, šteta, jer nakon Norveške me više ništa ne može impresionirati. Proveli smo samo 2 sunčana dana u obilaženju Norveške i ta dva dana su uspjela zasjeniti svih ostalih 24 dana. Jednostavno Norveška priroda je toliko lijepa da mi Schwartzwald izgleda preobično. Doduše ako već priroda nije toliko impresivna, onda su gradovi ono što Njemačku čini posebnom. Rekao bih da je Norveškoj ljepotu dala majka priroda, dok je Njemačku lijepom napravio vrijedan Njemac.

Schwartzwald iako centar njemačkog turizma djeluje toliko mirno, kao da samo penzioneri ovdje žive. Motoristi nisu najpoželjniji turisti ovdje i na puno mjesta vidimo zabrane za motoriste, kao i zabranu prometa za motore poslje 22 sata. Nakon sparnog i vrućeg dana logično je očekivati kišu, pa nas kiša pozdravlja dok ulazimo u Rottweil gdje odlučujemo naći mjesto za prenoćiti. Gradić je prelijep ovako okupan ljetnim pljuskom. Kasno smo došli u grad, pa je dosta hotela zatvoreno. Ulazimo u Lowen hotel, koji više izgleda kao loša birtija u Slavoniji i pitamo jel imaju slobodnu sobu, gazdarica provo kaže da nemaju, ali kada smo izašli van dotrčava njen sin(?) i kaže da ima jedna soba koja inače košta 60EUR, a kao za nas je cijena 50EUR. Tip se zeznuo, htio je reći da soba inače košta 10EUR, ali kako je kasno i pada kiša i jasno je da nemamo izbora uvalit će nam sobu za 50EUR 🙂 Soba je stara, kupatilo je samo jedno i dijeli ga cijeli kat, zadnji put je bilo renovirano nakon odlaska Hitlera s vlasti, madraci su vjerojatno još stariji od toga. No, ne žalimo se, krov je nad glavom i uspjeli smo se otuširati.

Dan 23

Rottweil (D) – Haldensee (At), 340km

Ostala su još 2 dana i 1000km, što znači da nema zezanja i ljenčarenja u krevetu, nego moramo krenuti. Spuštamo se prema jezeru Boden uz se obalu vozimo sve do Njemačke alpske ceste (Deutsche Alpenstraße). Pratimo tu prelijepu cestu na kojoj nema šta nema, hoćete najnoviji motor ili auto, samo stanite na neko ugibalište i promatrajte. No nas nisu zanimali najnovije generacije Ferarrija, nego stroj iz 1938. godine u koju je ugrađena V8 mašina s 350KS. Pratili smo taj stroj skoro sat vreman prije nego se zaustavio na ugibalištu pa smo stali malo popričati s gazdom. Popodnevni odmor iskorištavamo za sušenje šatora. S obzirom da ulazimo u Alpe i da je realno očekivati 50EUR za spavanje smatramo kako je bolje osušiti šator ili čak kupiti novi, nego spavati po lijepom vremenu u hotelu. Usput srećemo još jedan HD koji stoji bespomoćno pokraj ceste – puknula mu je ručica kvačila i sad smišljaju kako sa malo izolirke popraviti stvar. Siguran sam da bi makazica taj problem riješio s malo prašine i 3 kapi vode, ali nama je bilo potrebno nekoliko plastičnih vezica i jedna metalna šelna. HD je spreman za nastavak puta, a mi ulazimo u Austriju i idemo prema Innsbrucku, kada prolazimo pokraj Haden jezera koje se meni toliko svidjelo da smo morali stati. Pokraj jezera se nalazi kamp, tako da žena diže šator dok se ja kupam i pokušavam uhvatiti zadnje zrake sunca. Kada je sunce zašlo idemo u restoran uloviti neku klopu, stali smo u kamp iznenada i nismo se opskrbili namirnicama za večeru. Jedan restoran je zatvoren, u drugom su neki svatovi tako da nije otvoren za javnost, treći restoran nismo uspjeli pronaći… Na kraju se hranimo danskim keksima koje smo kupili u njemačkom kauflandu i sve to zaljevamo austrijskom mineralnom vodom.

Dan 24

Haldensee (AT) – Zagreb, 663km

Jučer smo prešli samo 300 od 1000km koliko nam je ostalo do kuće, pa danas moramo samo po gasu. Ali prvo stajemo u Innsbruck uslikati najstariji Hrvatski grb, nemamo puno vremena za razgledavanje grada, pa se zadovoljavamo kratkom šetnjom po centru. Izlazak iz grada je malo kompliciran jer je policija zablokirala skoro sve izlaze, ali nekako se dokopavamo autoputa za koji sam bio 100% siguran da ide prema Villachu i moram priznati da sam se iznenadio kad sam vidio natpise “Welcome to Italy”, ups! Kada si u Rimu ponašaj se kao rimljanin, a kada si u Italiji, pojedi pizzu. Stajemo u Brunicu na najgoru pizzu u životu kojoj stvarno malo toga može konkurirati, pa gladni nastavljamo dalje prema Austriji. Nalazimo se u Alpama i čovjek bi očekivao kako će biti svježe, a ne pakleno vruće i sparno. Pravimo pauze isključivo za točenje goriva i do Villacha dolazimo oko 18 sati. Iako sam prebrodio svoj strah od tunela, ipak idemo u Sloveniju preko brda, krenuli smo na 18% uspon kada osjetim da mi je zadnja guma prazna. Na ovoj uzbrdici ne smijemo stati, pa se vozimo do prvog ugibališta gdje stajemo i kreće veselje koje je trajalo 2 sata. Nemamo ni kapi vode sa sobom, jer sam ja zadnju vodu izlio po sebi da se ohladim prije par km i htjeli smo stati na sljedeću benzinsku kupiti vode. Dok ja skidam zadnji točak žena ide u šumu potražiti potok, nisam siguran je li našla potok ili šta, ali vratila se s pitkom vodom, mislim, ako je valjala punoglavcima valja i meni. Štoviše, ovo je najukusnija voda koju sam probao u životu, toliko sam žedan bio. Pokraj nas prolazi hrpa motora i auta i nitko ni da bi stao pitati je li sve OK ili trebamo pomoć. Iako cijenim vodu s punoglavcima, ne bih odbio flašu hladne mineralne. Osim što se guma probušila, raspala se i traka koja štiti zračnicu od žbica, pa sam i to morao pokrpati. Dok sam krpao gumu staje jedan Husaberg koji je već nekoliko puta prošao gore-dolje i pita nas jel mu možemo posuditi goriva. Imam veliki rezervar i stvarno nije frka dati koju litru goriva, ali mogao se sjetiti stati i prije nego mu je zatrebalo gorivo. Dajem mu gorivo u zamjenu za svježu vodu. Čovjek je održao obećanje i otišao na benzinsku po vode i donio nam. Moram priznati da sam malo razočaran u bajkersku kolegijalnost. Ako me netko pozdravi na putu uzvratit ću pozdravom, ako nekog vidim da stoji bez zadnjeg točka na cesti, zastati ću i pitati treba li mu pomoć. Iako mi, osim svježe vode, pomoć nije trebala, pitam se zašto se bajkeri uopće pozdravljaju na cesti, šta bi taj pozdrav trebao značiti? Da volimo mahati stranicma s kojima se mimoiđemo na cesti, ali ne želimo ništa drugo osim toga. U 2 sata koliko mi je trebalo da osposobim motor pokraj nas je prošlo makar 30 motora i da nitko nije ni zastao provjeriti je li sve OK.

Nastavljamo put prema Ljubljani i do autoputa brojim svaku neravninu na cesti, a autoputu ne idem brže od 90km/h, ali unatoč mom oprezu guma umire pred Ljubljanom. Sreća u nesreći je da smo ostali na motoru i da smo bili 100m od benzinske. Krpanje gume ne dolazi u obzir, jer se ovaj puta skroz raspala. Nisam nosio rezerve zadnju zračnicu jer zauzima dosta prostora i teška je skoro 1kg, pa sam nosio samo prednju rezervu. Ubacujem prednju 21″ zračnicu u zadnji 18″ točak i tako se sa 70km/h milimo autocestom. Ako idem brže riskiram da mi guma pukne, ako idem sporije riskiram da me netko udari s leđa… u Zagreb dolazimo oko 2 sata ujutro.

I za kraj sumasumarum djira

• 24 dana putovanja
• 7 država smo prošli na putu (Slovenija, Austrija, Njemačka, Danska, Norveška, Švedska, Italija)
• 13 dana provedenih na teritorijima nordijskih monarhija
• 7 300 prijeđenih kilometara
• 663 km najviše prijeđeno u danu
• 37 km najmanje prijeđeno u danu
• 304 km prosječan broj prijeđenih kilometara u danu
• 340 L goriva potrošenih na toj kilometraži
• 2000 eura, od toga 566,8 eura je potrošeno na gorivo
• 267 eura potrošenih na spavanje po hostelima i kampovima
• 10 noći prespavanih u šatoru