Josip Lazić » Djirevi

Olujni đir po Istri

josip — Mon, 08 Aug 2011 16:45:23 +0000

Produženi vikend je bio idealna prilika za posjetiti Istru. Znači imam 3 dana, šator i motor bez zadnje kočnice. Gušt je nazaobilazan.

Dan 1

Produženi vikend zbog slavljenja Oluje je preda mnom, a Ivana opet radi. I ja bih trebao raditi, ali nekako me Istra vuče još od kad smo ju trebali obići prije godinu dana. Parenzana mi je zanimljiva otkad sam pročitao Lurkerov izvještaj koji je išao prije točno 3 godine trasom desetljećima nefunkcionalne pruge Parenzane. Više o povijesti Parenzane možete pronaći u njegovom izvještaju, kao i na http://www.parenzana.net

Znači odluka je pala – posao stavljam u drugi plan, mjenjam ulje u motoru, tovarim šator i u petak ujutro krećem starom cestom prema Karlovcu. Valjda sam bio zamišljen kada sam u Karlovcu fulao skretanje za Rijeku i krenuo prema Splitu. Negdje kod Slunja mi je postalo jasno da ovako više ne može i da ako želim doći u Rijeku, moram ići cestom prema Rijeci. U Slunju, nakon dobrog obžderavanja pizzom, skrećem na cestu prema Josipdolu. Sama cesta je prelijepa, ali preuska za dvosmjerni promet pun turista. Valjda ih GPS usmjeri na ovu cestu tercijarne važnosti. Iz Josipdola idem prema Ogulinu i Vrbovskom.

Negdje uz put vidim da Švabe stoje i gledaju prema dolini – dive se ovom izletištu. Imaju se čemu i diviti, dođe mi žao što me čeka još dosta ceste, a rado bih se spustio dolje, raširio šator i dočekao sutra.

Jezerce

U Rijeku stižem nakon 6 sati truckanja, što je debelo previše, čak i za penzića kao što sam ja. Mislim, nisam penzioner, ali mi mnogi kažu da vozim kao dida koji je jednom nogom u grobu, a drugom drži papučicu gasa. Na Učku krećem starom cestom, a iza sela Veprinec se odvajam na makadamsku cestu koja prelazi preko cijele Učke. Lijep makadam, vidim da se čak i zbunjeni turisti vozikaju, vjerojatno GPS i shortest trip opcija

Pogled na Rijeku

None

Zaboravio sam kupiti vode, obično ne skrećem na makadamske ceste bez da imam makar jednu bocu. Ostao sam par puta žedan u šumi, pa sam se naučio pameti (odnosno nisam). Ožednio sam, a vode ni za lijek, sunce prži, a meni se učini da vidim uređeni izvor uz cestu. Odlično! E pa ne, jer to nije izvor, nego svetište. Kasnije ću skužiti da je Istra iznimno sušna, a sela su pravljena gdje je bilo vode. Bunara gotovo da i nema, potoka isto. Prije se uglavnom skupljala kišnica i to je bio jedini izvor pitke vode.

Izvor iz kojeg ne izvire voda

Dalje makadamska cesta vozi do sela Račja Vas, odnosno Bosne u Malom, kako je selo opisala gospođa kojoj je bilo zanimljivo gledati kako ja zatežem lanac u centru sela. Svijet je malen, gospođa je nekada živjela u Slavoniji, pa smo brzo našli zajednički jezik. Napajam se vodom, i tražim nekoga tko zna postoji li cesta preko brda do Prapoća, a onda i do Roča. Kaže jedan čovjek da ima cesta i da često motori idu tim putem, ali da je to samo za ekstreme. Pa kud ekstremi, tu i ja!

Grda cesta

Nakon par kilometara dosta grde kozje staze i nekoliko skretanja u šumi gdje sam uglavnom birao stranu puta koja ide prema dolje, izlazim na cestu.

Nisam siguran gdje sam, ali to me ne smeta. Vrijeme je odlično, ceste su fenomenalne, uske, zavojite, bez prometa. Uspijevam doći do vrata Europe, pa se okrećem i idem prema Buzetu.

Pogled na Buzet

U Buzetu se održavaju susreti oldtimera, koji baš daju lijep štih Starom Gradu. Znao sam da će Istra biti lijepa, ali nisam ni očekivao da ću biti ovoliko oduševljen. U starom dijelu grada se stvarno živi, znači to nije onako samo za šminku, nego u svakoj kući zaista netko živi, a tako je i u svim ostalim gradovima. Svaki grad i gradić ima tu staru jezgru. O selima da i ne pričam, sela su često 3 ili 4 kuće, a ima ih makar 5 puta više nego je na karti ucrtano. Ceste koje su na karti, nosio sam kartu Hrvatske u mjerilu 1:500 000, te jednu samo Istre u mjerilu 1:200 000 i svejedno nema pola cestica ucrtano.

Stari grad Buzet

Oldtimer

Ulice starog grada Buzeta

Stari grad Buzet

Pogled sa starog grada

Sljedeća postaja je najmanji grad na svijetu – Hum. O ovom gradiću sam nešto čuo još u osnovnoj školi, ali od tada nisam ni bio u Istri, što je šteta. Istra je tako blizu, a ja 17 godina nisam kročio na istarsko tlo. Alejom Glagoljaša sam do Huma stigao oko 19 sati. Mislio sam podići šator negdje u blizini Huma, ali sam zaboravio da je Hum najmanji grad na svijetu, te da se na razgledanje Huma ne može potrošiti 2 sata. Čak i uz najbolju volju, puževim korakom cijeli grad se može preći u 2 minute. Pravim još jedan krug oko grada, ali to je još 2 minute. Ah, ništa idem onda dalje, šator ću podići negdje drugdje.

Hum, najmanji grad na svijetu

Hum u Istri, željeznička postaja

Ako me se nečim može namamiti, to je onda tabla koja pokazuje na makadamsku cestu. Pa i da ispod table piše kako cestu čuva troglavi zmaj ja bih skrenuo.

Nakon par skretanja na makadamu i još par na asvaltu završavam u nečijem dvorištu

Istra i lijepe cestice

Polako, ali sigurno nabadam cestice prema Pazinu u koji sam se dokoturao taman na Gastro večer. Ića, pića u izobilju, tako da punog želuca mogu krenuti u noć i tražiti mjesto za sklapanje šatora.

Žganci, iako sam gotovo siguran da ih Istrijani tako ne zovu

Izbor pada na cestu prema Kršikli, gdje skrećem s ceste u polje i parkiram šator kraj lovačke čeke. Negdje oko 23 sata me bude svjetla oko šatora. Koji qrtz! Lovci došli na čeku i sad mi spominju najbližu rodbinu jer im smetam. Jedan me hoće potjerati, a meni se baš i ne sklapa šator, pa drž’ nedaj kao pustit će oni mene na miru. Nakon ovog događaja sam loše do nikako spavao.

Dan 2

Jutru je trebala cijela vječnost da svane, a kad je sunce konačno razbilo oblake razvlačim šator na čeku da se osuši, pa se pakiram i krećem prema Kršikli

Sušenje šatora nakon jutarnje rose

Pogled na Butoniga jezero

Istra je poznata po starim crkvama

i starim kućama

Iz Kršikle se sputam u selo Kišići i sve mi se čini da se može nekako preko Butoniga jezera do Kašćerge. Pitam jednog dida jel se može kako do Kašćerge poprijeko. Ma može sinko, samo idi ovom cestom:

Samo pravo, kaže dida, ne možeš fulati

Čekaj, dida, jesi siguran? Baš tom cestom, koja izgleda kao da njom nitko nije prošao od kad su se Rimljani povukli. Da, samo tom cestom, nemaš problem. Ajd dobro, krenem ja cestom koja je dijelom blatna kaljuža, pa onda kamena cesta, pa opet malo trave i tako koji kilometar. Naravno, svako malo je neko grananje na cesti, ali sve mi se čini da je svejedno koji put odabrao, jer ionako svi vode do jezera.

Butoniga jezero je najveće jezero u Istri (ja bih rekao i jedino), a iz njega se gotovo cijela Istra napaja vodom. Potpuno je zabranjeno kupanje, ribarenje, a i prilazak jezeru. Jedino što su table s upozorenjima stavljene na prilaznu cestu, dok sam se ja spustio iz šume.

Iz Kašćerge idem za Zamask, odakle se može vidjeti Motovun.

Zamask

Na putu prema Motovunu

Motovun

Meni bi netko trebao objasniti da se motor ne parkira na mokroj livadi

Guštam se kao malo dijete kad dobije sladoled. Ceste su jedna bolja od druge, svako malo stajem nešto slikati, a iako stalno gledam u kartu lutam kao da sam bez karte. Istra nije kao Ukrajina gdje ako se krivo skrene sljedećih 200km nema skretanja. Ovdje svakih par kilometara ima križanje i gdje god da skrenete negdje ćete doći, a od tamo se opet može negdje doći. Nema onog osjećaja – ups, pa ja sam na krivom putu. U Istri nema krivog puta.

Na putu za Motovun

Motovun

Nakon razgledavanja Motovuna idem na razgledavanje Parenzane, koja kreće iz Vižinade i prva dionica je Vižinada – Motovun. Moram reći da je Parenzana isključivo pješačko/biciklistička staza, znači zabranjeno za motore/aute/traktore. Znači, ja sam išao Parenzanom pješice.

Motovun

Vižinada

Start Parenzane

Parenzana

Jezerce

Parenzana

Jedan od tunela

Parenzana

Od svih tunela najzanimljiviji mi je bio tunel Motovun – neosvijetljen je. Toliki mi je gušt bio ići kroz neosvijetljen tunel da sam išao par puta. A tek tišina i mrak kad sam ugasio motor. Jeza!

Parenzana

...

Jedan od osvijetljenih tunela na Parenzani

Nit je most, nit tunel

Parenzana

...

Pred Umagom

Parenzana

Solana

Trasom Parenzane stižem do Savudrije i sama Parenzana nakon nekih 60km završava na HR-SLO granici. Dio od Vižinade do Buja je odličan, samo na trenutke prekinut asvaltom, ali nakon Buja je više asvalt, manje makadam. Na nekim mjestima je bio problem pronaći tablu koja pokazuje gdje treba skrenut iza Parenzanu, umalo sam odustao od tih zadnjih par kilometara trase. Ne mogu se požaliti na Parenzanu, lijep je osjećaj provesti se tom cestom. Jedino bi bolje bilo provesti se tim vlakom, jer pogled sa velikog dijela trase puca na dolinu ispod. Mogu zamisliti starog ćiru kako pufće penjući se uz strmu prugu, dok s lijeve strane pogled puca na sela ispod.

Vraćam se do Umaga i idem se malo okupati u moru. Zadnji puta sam se brćkao u slanoj bari prije 10 godina i ne mogu reći da mi nedostaje. Ipak, idem se malo osvježiti. I šta bude kad Slavonac uđe u oštrim kamenom popločano more? Pa razbije noge . Super, dosta mi je mora za sljedećih 10 godina, pa idem skoknuti do Italije. Skupljam limenke Coca-Cole i do sada sam skupio limenke iz 18 različitih zemalja, pa kad sam već blizu Trsta da pokupim talijansku Colu. Slovenci, kakvi već jesu, su napravili 10km nekakve brze ceste prema Italiji i sad tamo naplaćuju vinjete. Ja im za vinjetu lovu ne dam, makar ne od kad su mi uzeli 15€ za vinjetu kad sam išao do Graza i onda skužio da su isto tako napravili par km autoputa i veselo naštancali vinjete, pa neka raja kupuje. Dobro je netko prokomentirao – sekira ih to što im putnici državu koriste kao WC dok idu prema pravom odredištu. Trst je ogroman industrijski grad i jedva sam se snašao kad sam pokušao naći put prema nazad. Nekako nabadam GP Kozina i u RH ulazim blizu Buzeta po debelom mraku. Smještaj sam pronašao blizu sela Sovinjak, na livadi koja nije bezrazložno posijana djetelinom kao ostatak zemlje okolo. Naravno, na ovoj livadi umjesto djeteline raste ogromno kamenje koje će ravnati moju kičmu i bubrege tokom sljedećih nekoliko sati. Cijelu noć je nedaleko od šatora svirao neki radio, odnosno stalno su se miješale stanice. Doslovno, cijelu noć je iz kukuruza dopirala mještavina šuštanja, večernjih vijesti i glazbe. Mislio sam da je netko parkirao auto u mrak, pa obavlja određene radnje, ali zašto slušati ‘Vijesti u ponoć’ prilikom snubivanja mlade fureštkinje!? Neka, razbijat ću glavu sutra, sad je na redu spavanac.

Dan 3

Za razliku od jučer, danas je jutro svanulo oko 6 sati, kao i priliči kolovozu, pa sam u 7 ujutro spreman za pokret.

Buđenje pokraj Sovinjaka

Prije kretanja moram razriješiti misteriju cjelonoćne glazbene podloge. Radio svira kao da netko svako malo promijeni stanicu, tako da sam ujutro malo slušao Seku Aleksić i njen bezvremenski hit Aspirin, pa je išlo Hladno pivo, a kao vrhunac je bio Eric Sardinas. Sardinas je odličan blues majstor, ali nije baš lik kojeg radio postaje puštaju na nedeljno rano jutro. Ne budi lijen, odem do izvora milozvuka.

Vesela ponoćna muzika iz kukuruzišta

Netko se dosjetio jadu i spojio radio na akumulator i ostavio u kukuruzima, valjda da tjera ptice i straši ove što kampiraju na livadi pokraj. Ona ptica koju ovo potjera zaslužuje biti gladna.

Za danas i nemam neki plan, jedino trebam doći do nekog grada i kupiti flastere (nisam ponio prvu pomoć, big mistake!), kako se čini ignoriranje ne pomaže prilikom zaliječivanja koju sam poderao jučer na oštrom kamenu. Poreč mi je najbliži, pa idem tamo.

Pogled

Još jedan pogled na Motovun

Jezerce

Poreč

Nakon doručka u Poreču krećem prema kući, skoro je podne i mene ljubav prema hladnom tušu tjera da krenem prema ZG, no to ne znači da treba odmah skočiti na glavnu cestu i samo gas, nego biram ne-glavne ceste i to redom kroz: Poreč – Vrsar – Sv. Lovreč – Kringa – Sv. Petar u Šumi – Žminj – Laginji – Zajci – Gologorica – Paz – Vranja.

...

Još malo makadama

Križ

...

Jezerce

...

Sad ostaje još popeti se na Učku i zapičiti kući, a sve to bez zadnje kočnice koja je odlučila prdnuti u rosu.

Zaključak nakon 3 dana i 1000 km je – u Istru se sigurno vraćam.

Operacija “Šuplji zub”, do Kijeva i nazad

josip — Fri, 22 Jul 2011 21:05:00 +0000

U subotu 2.7.2011., smo sjeli na Yamahu Tenere tip 1VJ iz 1987. godine i odlučili šta želimo posjetiti, a nakon što više od pola zaplaniranih znamenitosti nismo vidjeli (Srebrenica, sjeverni dio Transalpine, 100km makadama po Rumunjskoj, 4. reaktor Černobilske elektrane, Sobibor,…), skužio sam da nismo puno bolji od grupe TNT, pa eto ideja nazvati putopis “Šuplji zub”.

! upozorenje modemašima i onima s ograničenim bandwidthom – ova stranica sadrži oko 40MB slika !

Kako je đir izgledao (klikni za punu veličinu)

Yamahu je za put pripremio makazica, nosače bisaga je napravio majstor Joza iz Bukovlja, nosač velike Louisove tobe sam napravio ja od komada daske 40x25cm i znam da me makazica i clox mrze zbog toga. Da sam cloxa pitao on bi to napravio od8mm prekaljenog čelika, dok bi makazica savjetovao leguru titana i Chuck Norrisovih suza. Ja sam se odlučio za dobrostaro drvo. Lijevu bisagu sam negdje posijao, pa sam na njeno mjesto stavio veliki MZ ruksak koji je stvarno odličnoodradio posao. Treba napomenuti i bisage za rezervoar koje je napravila Ivana po mojim planovima i koje su nas spasileproblema s nedostatkom mjesta. Svaka bisaga ima oko 5 litara i u njih su smjele ići samo mekane stvari koje svakodnevno trebaju. Prvi dio putopisa preskačem (Bosna i Srbija), jer ga je Ivana ionako napisala bolje nego ja; Polazak iz pera Ivane B., zapravo kad malo bolje razmislim Ivana je bolje napisala cijeli putopis, slobodno bacite pogled http://svartberg.org/putopis/svartobyl.

Rumunjska, dan 4

Treći dan

Četvrti dan

Dokopali smo se Rumunjske i što se mene tiče putovanje je tek počelo. Prelazak na Rumunjsku stranu je prošao OK za nas, ali je trajao preko nekoliko sati za sve ostale putnike u limenim kantama na 4 kotača. Naime, rumunjski policajac nam je mahnuo da slobodno obiđemo kompletnu kolonu preko HE Đerdap i uputio nas prema slobodnom graničaru. Prije nego smo krenuli uglavnom sam dobio informacije kako je Rumunjska zemlja sirotinje, lopova i loših cesta. To se ispostavilo kao istina, barem u dijelu Rumunjske koji graniči sa Srbijom. Druga priča koju sam čuo je kako je Rumunjska jedna od rijetkih europskih zemalja u kojima se može doživjeti istinska divljina. Rumunjska je zemlja koja se očito puno izgradila u zadnje vrijeme, tako da su im sve glavne ceste sviježe asvaltirane, moteli, hoteli i privatni apartmani su na svakom koraku, što mi govori da suprepoznali kako su Transilvanijske Alpe odredište za mnoge turiste. Naravno, uvijek se može naći makadamskih cesta i loših asvaltnih cesta, ali to je po sekundarnim pravcima po Rumunjskoj. Sve, ali baš sve, glavne ceste po kojima smo prošli su imale odličan asvalt i ono još bitnije imale su odličnu horizontalnu i vertikalnu signalizaciju. Planinske ceste koje užurbano asvaltiraju se rade po PS-u – betoniraju se mjesta gdje su mogući odroni zemlje i kamena, prave se kanali za odvod vode,…Naravno, u siromašnom dijelu Rumunjske (podunavlje uz granicu sa Srbijom) se može naići na ovakav grad:

Siromašni dio Rumunjske

Benzinske u tom kraju su očaj, nigdje nema za kupiti autokartu, kompresor za zrak sam tražio punih 150km, tj. našao samga tek kada smo došli do grada Targu Jiu. Na rijetkim benzinskim pumpama koje imaju kompresor za zrak, redovno je barometar pokvaren, tako sam na jednom benzinskoj pumpi napumpao zadnju gumu na 2.5 bar, dok je ne drugoj pumpi barometar pokazao 3.7 bara. Za sljedeće putovanje obavezno kupiti džepni barometar.Znači, nakon buđenja u Oršovi krenuli smo prema Băile Herculaneu gdje smo se trebali odvojiti na cestu 66A. Ta cesta jena maps.google.com označena kao prohodna, a googlanjem sam saznao da je to iznimno lijepa makadamska dionica kroznacionalni park Valea Cernei i vodi prema gradu Vulcan. Sam grad Băile Herculane je kao iz nekog drugog vremena,prilazimo gradu kroz stambenu čevtrt, to su ogromne oronule kockaste zgrade, cesta je više loš makadam nego asvalt, psilutalice na svakom ćošku, a smeće na je još češće od pasa lutalica. A zanimljivo je da taj grad pokušava biti turističkoodredište, jer se ponad grada nalazi nacionalni park i 7 izvora ljekovite termalne vode. Sam centar grada i nije takostrašan, ali taj prilaz gradu je bio filmski.

Ova tabla nam je pomrsila račune

Cesta 66A je zatvorena jer se asvaltira, čitam kako su rumunjski cestari tu cestu planirali asvaltirati davne 2008. godine,ali su im se usprotivile zelene udruge. Izgleda da su uspjeli pokolebati zelene i započeti asvaltiranje. Odlučili smo neići tom cestom, nego nastaviti cestom 67D prema gradu Baia de Arama, te kasnije Targu Jiu.Tek smo u Targu Jiu smo uspjeli pronaći autokartu Rumunjske, pa gledamo u kartu i pitamo se kamo dalje.

Karta, ou jeah!

Prvotni plan nam je bio doći u grad Petrosani, pa otići do jezera Vidra gdje bismo prespavali, pa se ujutro provozati slavnomcestom 67C aka. Transalpinom. Ali kako nam je taj plan propao idemo odmah do sela Novaci iz kojeg kreće Transalpina. SeloNovaci je početak bogatog, odnosno, bogatijeg dijela Rumunjske. Selo je očito turistička meka tokom skijaške sezone.Napajamo se hranom, pićem i sladoledom i gledamo prema brdu na koje uskoro krećemo. Vrijeme je lijepo, ali oblačno. Ivanaje u svoj putopis stavila puno slika same Transalpine, a ja ću se osvrniti na činjenicu kako je do prije koju godinu ovo bila makadamskacesta i sigurno je bila puno zanimljivija. Ljepota same planine je nepromijenjena, ali je očito nestala ona divljina okojoj je AnteK pričao nakon što se vratio iz Rumunjske. Kod sela Ranca se intenzivno gradi dvadesetak motela, ne zezamse, kompletno jedno turističko mjesto je u izgradnji. Sama Transalpina je dosta prometna i kompletna je prohodna, unatočznaku koji će vas dočekati.

Nemojte da vas ovaj znak zabrane zbuni, cesta je prohodna

Znak je tu jer su konstantni radovi na cesti koja se očito voli urušiti u ponore, pa je na nekim dijelovima dovoljno uskada može proći samo jedan auto.Dok smo još bili na sunčanom dijelu Transalpine stajemo malo naslikavati se i diviti seprirodi, ja iskorištavam priliku pa provijeravam razinu ulja

Provjera ulja na 2000 mnv

Ivana pokušava pomaziti polu-divlje konje

Malo poziranja

Sve ovo su novonapravljeni hoteli/moteli

Nakon naslikavanja na visoravni krećemo na pravi uspon prema prijevoju Urdele na 2228 mnv.

Transalpina

Na vrhu vjetar, magla i zima. Moja procjena je da nema više od 5°C, no ostavljam mogućnost da sam ja zimogrozan. Pogledkoji puca na ostatak planine je fenomenalan i stalno se mijenja, jer vjetar dovlači i miče oblake pred našim očima. Spuštanje na svjevernu stranu je popraćeno jakim vjetrom i maglom.

Transalpina

Zbog zime i jakog vjetra bez puno stajanja idemo prema jezeru Vidra koje je očito vidjelo i boljih dana, jer vodostaj je dosta nizak, a hotelikoji su izgrađeni oko jezera su napušteni, neki su poluzavršeni. Tu nas hvata mrak i kiša, pa smo se sparkirali prednekim motelom/lovačkim domom gdje smo žicali gazdu šibice (koje sam ja, krele, zaboravio kupiti), ložimo vatru, sušimo sei idemo spavati.

I tako je Prometej otkrio vatru

Rumunjska, dan 5

Peti dan

Šator smo podigli na otprilike 1300mnv, što bi značilo hladne noći, a hladan beton na kojem je bio šator mi nije pomogaoda se ne skočanim tokom noći, zato ujutro nije bilo izležavanja u vreći , nego rano ustajanje i jutarnje razgibavanje, terazgledanje okolice umjetnog jezera Vidra nastalog 1970. godine kao akumulacijsko jezero za hidroelektranu Ciungeta.Jezero je ogromno i definitivno lijepše izgleda u rano, suncem obasjano jutro, nego u kišom isprano predvečerje.Spakirali smo se i krećemo cestom 7A prema gradiću Voineasa, gdje se opskrbljujemo gorivom i potrebnim namirnicama zadoručak. Cesta je manjim dijelom makadam i vodi kroz guste borove šume. Prizori su lijepi, nama se nikud ne žuri, jerodustali smo od posjete sjevernoj strani Transalpine, jerbo imamo crve u guzici koji kažu da se danas mora vidjetiTransfagarašan. Tko sam ja da se suprotstavljam crvima.

Na putu za Voineasu

Lagani doručak u centru Brezoija

Krave na cesti se slažu s nama, treba samo lagano

Nismo se kotrljali cestom ni 2 sata, kad evo lijepog potoka uz cestu, iako je prijepodne sunce je upržilo, a kako smo mipametniji popuštamo suncu i stajemo u hladovinu uz potok/rijeku. Spavanje u šatoru ima svoje mane – nedostatak higijenešto može biti kobno na ovim ljetnim vrućinama. Pogotovo meni jer sam ponio samo 2 para gaća sa sobom, pa radim dnevnurotaciju žuto sprijeda, kafeno straga, ali kako je već dosta dana prošlo imam osjećaj da ću uskoro moratizarotirati kompletno pa preći na kafeno sprijeda. Hladni brdski potoci u takvim situacijama pomažu mom kućnom budžetukoji kaže da nema kupovanja rezervnih gaća do Kijeva + što po ljetnim vrućinama stvarno dobro dođe malo hlađenja u potoku.

Odmaranje

Rumunjska je puna konja, nešto kao Mađarska. Kažu da su Mađari jedna od nacija koja najviše štuje konje. Čini mi se da suRumunji odmah iza njih.

Rumunjski konji

Osim hrpe konja u Rumunjskoj ćete primjetiti hrpu motorista, ali isključivo stranaca. Nisam siguran jesam li vidioi jedan motor s rumunjskim tablicama?

Rumunjska je očito meka za motoriste i nije to bez razloga. Priroda je prelijepa, glavne ceste odlične, sporedne cesteuglavnom loše, ali to ih čini još zanimljivijim.Nakon Brezoia idemo prema gradu Ramnicu Valcea gdje se napajamo i prejedamo u lokalnom McDonaldsu. Znam, kakvi smo mi toamerikanizirani snobovi da jedemo u Mac-u? Hebiga, ja sam ljubitelj socijalizma koji smatra da su pizza, cola i sendvičiizašli iz raja Ivana i ja smo još uvijek pod dojmom serije Game of Thrones i glavnog glumca kojem nitko ne zna ime, ali zna da jeglumio Boromira u tamo nekim filmovima B produkcije na koje se pali pola poznatog i trećina nepoznatog svemira – naravnogovorim o Boromiru. E sad, jesu Rumunji gledali iste filmove ili je to ime u njihovoj tradiciji nisam uspio saznati, alievo par primjera gdje se ime spominje:

Boromir

Vozimo se lagano prema gradu Curtea de Argeš iz kojeg kreće, po mišljenju ekipe iz Top Geara, najlijepša cesta u Europi -Transfagarašan. Cesta je građena između 1970. i 1974. godine jer je jedan od zadnjih europskih diktatora NikolajČaušesku, vidio Rusiju kao prijetnju, pogotovo nakon što je Rusija 1968. godine odlučila napasti Českoslovačku. Našao samnegdje da je cesta, između ostaloga, trebala biti odgovor kraljevskoj odnosno narodnoj cesti Transalpini, odnosno trebalaje biti još lijepša od te ceste. Zanimljivo je da je u vrijeme gradnje Transfagarašana Nikolaj Čaušesku bio miljeniknaroda, ali kako se on žestoko suprostavio Ruskoj okupaciji Českoslovačke zapad ga je vidio kao dobrog saveznika uhladnoratovskom prepucavanju, te on od zapada posuđuje 13 milijardi dolara. Novce iskorištava za industrijski napredakzemlje, ali nakon što je uvidio da je novce posudio, a ne dobio, odlučio ih je vratiti po hitnom postupku, te u sljedećihdesetak godina dovodi Rumunjsku na rub propasti, ali i uspjeva u potpunosti podmiriti vanjski dug. To mu nije punopomoglo i nakon revolucije 1989. godine kada njega i žene Elenu policija hvata i predaje vojsci koja ih po kratkompostupku osuđuje na smrt streljanjem.Sam gradić Curtea je prelijep, pa stajemo da se malo odmorimo prije nego krenemo na planinu Fagaraš, a u trgovini nalazim piće koje tražim već godinu dana iuvjeren sam da ću nakon što ga popijem konačno postati najbolji igrač Starcrafta u brončanoj ligi Mountain Dew je pićekoje je Mike ‘Husky’ Lamond pio kad je pravio legendarni sleepless commentary nakon kojeg je krenuo kult Pylo the Pylona(http://pylothepylon.com) uz obavezno slušanje Pylo pjesme http://www.youtube.com/watch?v=DJ4XpUKjtgk.

Mountain Dew

Natačemo se Mountain Dewom i napucani šećerom krećemo prema Transfagarašanu. Do samog lijepog dijela Transfagarašanatreba prvo proći kraj hidroelektrane i jezera Vidraru, ali i jedno desetak kilometara očajno loše ceste pune što rupa. Tko voli loše ceste neka se požuri, jer radovi su u tijeku i taj dio ceste će biti sređen.

Pun gas prema Fagaraš planini

Prije Fagaraš planine nailazimo na table koje upućuju na 1480 stepenica i Poienari tvrđavu u kojoj je slavni Vlad III Tepeš (Drakula) povremeno obitavao. A šta je 1480 stepenica zamladost kakvu ja i Ivana gajimo? U punoj ratnoj opremi krećemo optimistično prema gore.

Ovdje sam još uvijek disao na pluća

Poienari fortress

Dobra stvar je što nakon svakih 500 stepenica ima odmorište sa klupčicom Nakon što odradite sve stepenice čeka vasimprovizirani poljski WC i baja koji naplaćuje ulaz, te prodaje magnete/razglednice/svašta nešta. Ulaz nije skup, tako damoje cicijaško srce ostaje netaknuto, dok sam pluća ionako izdahnuo na tisućitoj stepenici, pa od tada dišem na škrge.Sam dvorac nije ništa spektakularno, ali mi je iznimno drago da smo otišli do gore. Ima nešto u osjećaju da si savladao1480 stepenica. Onda se taj osjećaj izgubi kad shvatiš da put prema dolje ne ide vodenim toboganom, nego preko tih istih 1480 stepenica

Poienari fortress

3000 stepenica kasnije dokazujem sam sebi da sam muško i da mogu upaliti motor na kurblu

U nekih 10 minuta koliko smo se odmarali nakon spuštanja s tvrđave cestom je prošlo sigurno 20 motora, što hoće reći da je Transfagarašan poprilično popularno moto odredište. A sad samo gas prema vrhu, dosta je zezanja.

Na putu za Transfagarašan

Transfagarašan

Najlijepši dio ceste počinje na ~1600mnv kada čeljust pada do poda pri pogledu na brdo koje stoji ispred vas. Ovdjeprestaje bilo kakvo zavrtanje gasa i vozimo se tek toliko brzo da motor ne krepa u 2. brzini. Usta ne zatvaramo do ulaskau tunel koji nas čeka pri vrhu.

Transfagarašan

Na kraju puta stoji tunel

Na slikama se vidi kako je sunce krenulo zalaziti, a oblaci su se krenuli spuštati. Tko nam je kriv kad smo tako kasnodošli gore.

S druge strane tunela je gusta, gusta magla

Pod cijenu da ispadnem šonjo moram reći da nisam entuzijastičan spuštati se dolje po ovakvoj magli, pa idemo pogledatikoliko košta soba u hotelu na samom vrhu Transfagarašana. Hmm, traže 400kn za nas dvoje, bojim se da cicija pobjeđuješonju u meni, pa krećemo prema dolje. Već se spustio lagani mrak, zima oštri zube na mojim ljetnim rukavicama, a kako jeIvani – ni ne pitam. Nakon nekoliko serpentina uspjevamo se spustiti ispod oblaka, pa spust postaje malo lakši, sad čakvidimo više od metar ispred sebe, tako da se isplati izvaditi fotoaparat.

Pogled na sjevernu stranu Fagaraš planine

Smještaj nalazim odmah podno Transfagarašana u privatnoj kući koja je imala natpis Zimmer frei. Kaže čovjek da ima sobepo 80, 100 i 120 lei, reko daj najjeftiniju. Parkiram motor u dvorištu, tuš i spavanac bez priče za laku noć.

Motor je bio siguran u dvorištu

Rumunjska, dan 6

Šesti dan

Jutro je svanulo i trebamo odlučiti kamo dalje – pada jednoglasna odluka da se vraćamo na Transfagarašan i idemo ponovnookušati sreću u nadi da danas neće biti maglovito vrijeme na vrhu. Naravno magle je ponovno bilo, ali to nas nijespriječilo da još jednom pođemo cijeli Transfagarašan, spustimo se na južnu stranu, okrenemo i vratimo se nazad. Značikompletnu cestu smo prošli 3 puta i nije mi ni najmanje žao. Svakom bih preporučio istu stvar. Najlijepši dio ceste jeionako dosta kratak, pa ne košta ni novaca ni vremena proći ga nekoliko puta. Čitao sam savjete kako je bolje cestu proćismjerom jug-sjever, ali odgovorno tvrdim kako je najbolje cestu proći iz oba smjera.

Transfăgărășan

Ispod Transfăgărășanskih oblaka

Potok koji gotovo slobodnim padom teče niz Fagaraš planinu

Transfăgărășan

Iza mene je jezero koje navodno lijepo izgleda, mi to nismo mogli vidjeti

Pogled koji puca s ove pozicije je nevjerojatan

Transfăgărășan

Kasno sam vidio da ima žičara iz koje se može razgledavati sjeverna strana Fagaraš planine, malo mi je žao što se nisamišao provozati žičarom

Žičara nad Fagaraš planinom

Nakon što smo se spustili s planine dočekalo nas je lijepo vrijeme

Nakon 100km zavojitih puteva, dobro dođe malo ravnice

Na ovoj slici je bitno primjetiti da imam torbu na leđima

Torbe više nema

Stajemo tankati na prvoj benzinskoj i skužim kako nemam ruksak na leđima, očito sam ga posijao kad smo stali zadnji put utrgovini. Ostavljam Ivanu na benzinskoj, a ja stišćem gas koliko ide i vraćam se prema toj trgovini. Pri 150km/h uskacesta postaje još uža, ali sad me boli đon za miliciju i njihove radare – u toj torbi su nam putovnice. Stižem predtrgovinu i vidim da torbe nema, neka baka sjedi ispred, pokušavam joj objasniti jel vidjela moju torbu, ali ona ne dajeznakove života. Pitam u birtiji – nitko ništa ne kuži. Ulazim u trgovinu i žena odmah s ulaza kaže “Ruksak!”. Reko tolutko, pričaj! Kaže da je policajac uzeo ruksak i otišao je nekom makadamskom cestom prema centru sela. OK, pičim premacentru sela i pronalazim policijsku stanicu, a u njoj je i moj ruksak. Uh, ovo je bilo blizu, ali imali smo sreće, ovajput puno više nego pameti. Vraćam se na benzinsku, jedem slavljenički sladoled nakon kojeg nastavljamo prema Brašovu.

Pred Brašovom

Na gornjoj slici se vidi tipična nova rumunjska cesta. Zebra je uredno označena, putokazi detaljni i jasni s brojevimacesta, crvenom bojom na cesti su označeni dijelovi prije zebre, prije raskršća,…Negdje uz put smo vidjeli prelijepu crkvu sagrađenu od drveta i tu treba primjetiti da se spominje riječ ‘Biserica’

Biserica ortodoxa, ajmo tamo

Shaormu i epsko krkanje tom hranom ću preskočiti, Ivana je je to lijepo opisala ovdje: Rumunjska by Ivana

Ovakve table stoje na ulazu u gotovo svako selo, rekao bih da su Rumunji ponosni što su dio EU

I onda Ivana vidi turističku tablu za neku Bisernicu u brdu, a ja naravno ne mogu da odolem nego odmah gas u brdo. I prvoje cesta postala makadam, pa iz makadama u džombu, pa iz džombe se cesta pretvorila u potok. Reko silazi mala da okrenem pilu u potoku pa idemo nazad.

Pokušaj okretanja motora u potoku

Neslavno završeno okretanje u potoku

Pretovaren motor i nezgodan kamen u potoku i evo mene na podu. Motor je dovoljno težak da ga ne mogu mrdnuti, pa prvo moram skinuti dio prtljage, dok planinska voda pomješana s gorivom koje curi iz rezervara natapa lijevu bisagu… Nakon što sam uspio izvući motor iz potoka vadim stvari iz lijeve bisage i skužim vrećicu s 5 gaća koje su sada natopljene vodom i benzinom. Baš me sreća danas neće, morat ću nešto napraviti po pitanju žutokafenih gaća, jer se svako malo sjetim onog vica s Mujom i švercanjem tvora preko granice. Odustajemo od traženja te crkvice i pičimo prema Brašovu.

Prema Brašovu

Sljedeći cilj je dvorac Bran. Dvorac je to potpuno nebitan, ali njega su Rumunji odlučili iskoristiti kao turističkoodredište za ljude željne krvi i grofa Drakule, iako Vlad III. Nabijač nije u taj dvorac ni na kavu svratio. U sam dvoracBran bolje ne ulaziti (mi jesmo), ali ispred dvorca se mogu kupiti majce, šalice i ostale drangulije horor tematike.Opskrbljujemo se drangulijama i idemo prema Kronstadtu odnosno Brašovu. Brašov je grad koji su u 12. stoljeću sagradiliNjemci i koji su Rumunji naselili tek nakon II. svj. rata. Prije ulaska u Brašov morate posjetiti Rašnov i stari gradkoji se nalazi na vrhu brda.

Pogled na Rašnov

Rašnov

Stari grad

Fora mi je kanta za smeće

Nakon što sam uslikao ovu sliku fotoaparat je odlučio izdahnuti

Ulazimo lagano u Brašov i u jednom kružnom toku skužim masnu fleku i nisam stigao ni reagirati, a već smo klizali po asvaltu. Ja sam ostao klizati skupa s motorom, dok je Ivana odletila i udarila u rizol. Najcrnje misli prolaze kroz glavu jer vidim da Ivana leži. Meni nije ništa i odmah sam ustao, provjeravam je li sve OK s Ivanom, okupilo dosta ljudi oko nas, svi žele pomoći, ali hvala Bogu osim što treba podići motor. Sve je OK. Ivana je pogulila koljeno i zaradila par trofejnih ogrebotina na čizmama i body armoru, ja imam samo par novih ogrebotina pohlačama, jakni, čizmama… Mičemo se s ceste i vidamo rane. Motoru ništa, još par ogrebotina na štitnicima ruku, malopoderana prtljaga, ali u voznom je stanju.

Masna fleka na kojoj smo se rasuli

Ne postoji bolji način za zavidati rane od dobrog sladoleda

Odustajemo od razgledavanja Brašova i izlazimo izvan grada i dižemo šator na prvoj progodnoj lokaciji. Spavamo snompravednika uz povremeno buđenje nakon što teretni vlak protutnji prugom koja je 20 metara od nas.

Sklapanje šatora pokraj pruge

Sve u svemu, današnji dan je bio ludo zanimljiv, izgubili pa našli putovnice, našao pa bacio gaće, prisilno okupali motor u potoku, krepao fotoaparat pa čudesno proradio, slupali se i prošli gotovo neokrznuti… Pada mi na pamet poslovica o budalama i sreći.

Rumunjska, dan 7

Karta, dan 7

Podići šator u visokoj travi ima svoje prednosti – lijepo je mekano za spavati, ali i svoje mane – šator je kompletan mokar od rose. Izvozim motor na cestu i sunce pa sušimo šator na motoru, dok par lokalaca stoji na pruzi i promatra nas, naravno uz neizostavno žicanje. Psi lutalice i ljudi koji žicaju novce su nešto što nas prati kroz cijelu Rumunjsku. Moram priznati da nije ugodan osjećaj kada te netko sat vremena promatra s deset metara udaljenosti, ali se ispostavilo da dečki nisu imali namjeru biti agresivni, nego im je valjda bilo zanimljivo promatrati. Da su nas htjeli napasti imali su dovoljno vremena i prilika.

Jutarnje sklapanje i sušenje šatora

Sklapanje šatora

Nalazimo se pokraj sela Ghidfalau nedaleko od Sfantu Gheorghea na cesti 12 koja nas vodi prema Bixadu te Miercurea Ciucu.Još kod kuće sam si zacrtao kako želim proći cestom od Gheorghenija prema Bicazu, a do Gheorghenija ćemo ići cestama koje su označene zelenom bojom na našoj karti. Karta je odlična i ceste koje su zanimljive za vidjeti podebljane zelenom bojom, tako da nije teško putovati Rumunjskom i uživati u prekrasnim pogledima. Već sam rekao kako Rumunji intenzivno rade na svojim cestama, a to onda znači da će biti i puno zastoja zbog radova. U sljedećih 50-tak kilometara rumunjski cestari popravljaju apsolutno svaki most i ćupriju na putu. Svaka čast. Ako tako nastave Rumunjska će imati najbolje ceste u EU.

Gužve zbog asvaltiranja ceste

Stajanje i lagana vožnja nam ne smetaju, imamo dovoljno vremena, pa stajemo na odmor u pizzeriu, ali kako se kuhinjaotvara tek u 10 sati sjedimo na terasi sat vremena i grijemo se kao gušteri. Primjećujemo kako konobarica ne govoriRumunjski nego Mađarski, svi natpisi u mjestima koja smo prošli su ili dvojezični ili mađarski. Kasnije smo saznali kakoje ovaj dio Rumunjske doslovno pod Mađarskom vlašću, te stanovnici ovdje odbijaju pričati Rumunjski. Čudi me da Mađarskidio Rumunjske nije bliže Mađarske granice, nego ovako u sred Rumunjske.

Mađarska pizzeria u Rumunjskoj

Nisam siguran jel kuharica mađarica ili ne, ali pizzu je složila samo tako.

Ulice su imenovane po slavnim Mađarima

Nakon što se cestari maknu s ceste ostaje svježi asvalt...

Negdje usput skužim hrpu MZ-a parkiranih kraj ceste – mađarski Mađari se điraju po Rumunjskoj, a ispostavlja se da jednog lika znam s MZ susreta.

Ugodno druženje s MZ sektašima

Prisjetio sam se puno lijepih kilometara koje sam proveo na MZ-u

Rastajemo se od MZ braće i idemo dalje cestom 12 prema Gheorgheniju, ulazimo u dio Rumunjske koji se zove Bukovina.

Slika koja najbolje prikazuje Bukovinu

Bukovina

Odmaranje uz potok

U Gheorgheniju se odvajamo na cestu 12C koja vodi prema Bicazu i ide uz kanjon rijeke kojoj neznam ime i prolazi kraj jezera Ruža. Očito turistički kraj s hrpom kamping lokacija, hotela, ekipe koja prodaje džidžebaje kraj ceste, ali ono najbitnije je cesta koja se spušta duboko u kanjon, cesta gotovo da je uklesana u kamenu. Jako lijepa cesta, nije dramatična kao Transalpina ili Transfagarašan, ali stavio bih ju na must visit listu za putnike po Rumunjskoj.

Nakon kanjona nas dočekuje industrijski grad Bicaz koji kao i svaki industrijski grad izgleda prljavo, pa se ne zadržavamo puno. Točimo gorivo i skrećemo na cestu 15 koja vodi uz jezero Muntelui.

Na kraju 40 km dugog jezera odlučujemo potražiti mjesto za kampiranje. Raspitujemo se u selu i upućuju nas u brda gdjećemo sigurno naći mjesto za podići šator. Brdo je poprilično strmo pa Ivana ostaje odmarati se na livadi, a ja idem tražiti mjesto podgodno za podizanje šatora.Tražim mjesto za postaviti šator

Šator s najboljim pogledom

Selo se sastoji od par kuća raštrkanih po brdima i uglavnom nigdje nema ravne površine gdje bi se mogao postaviti šator,ali nekako pronalazim pogodnu livadu i pokušavam gazdi objasniti da mu nudim 10 lei ako mogu na njegovoj livadi postavitišator. Usporedbe radi – kampiranje u autokampu košta 5 lei. Djed je oduševljen ponudom i nakon što je obrisao znojno čelos 10 lei, sprema ih u džep, a ja pakriram motor na njegovu livadu i idem pješke dolje po Ivanu. Ovo je bio katastrofalanpotez. Nekako mi se s motorom činilo da nije tako dalek put, ali imali smo oko 2km pješačenja uz strmo brdo da bismo seskupa dokopali mjesta za šator. Zauzvrat smo dobili pogled na prekrasna brda i rijeku, te mjesto na kojem ćemo seodmoriti kao ljudi nakon napornog dana.

Prije nego smo zahrkali kao drvosječe pričamo s djedom, za Hrvatsku nije čuo, ali Jugoslavija i Tito su mu ostali usjećanju. Laku noć.

Rumunjska, dan 8

Karta, dan 8

Osmo jutro smo na putu i budimo se okupani jutarnjim suncem na brdu iznad jezera Izvorul Muntelui,također poznatim kao jezero Bicaz koje napaja rijeka Bistrica (Bistriţa) uz koju ćemo provesti sljedećih 90 km kolikoimamo do grada Vatra Dornei prema kojem smo se uputili. No prvo buđenje i sklapanje šatora. Svako jutro moramo sušitišator koji se sastoji od 2 dijela (šator je McKineley Matuka 2) i pitamo se kako inače ljudi sklapaju šatore, jer namatreba i do 2 sata da sve osušimo, složimo i postavimo na motor. Meni su uvijek govorili da imam 2 lijeve ruke, pa moždatu treba tražiti dio problema, ali 2 sata je stvarno puno vremena. Najviše vremena ode na sušenje šatora, jer moramodočekati jutarnje sunce. Nekako nismo baš za ideju da sklapamo mokar šator.

Spremanje stvari

Motor je spreman za deveti dan

Pokret

Cesta prati rijeku

Sve ove dane u Rumunjskoj provodimo kao seriju jednodnevnih izleta. Kasno buđenje, lagano spremanje, nakon sat vremenatražimo mjesto za doručak. Ovaj put smo se skrasili na livadi/pašnjaku na obali rijeke Bistrice.

Doručak

Cesta nije bajna, ali meni ne smeta. Ivana nešto gunđa, a meni je to znak da trebam nabaviti glasniji auspuh.

Ima još nešto zanimljivo kod Rumunja, osim što su jedna od zemalja u kojima se može snalaziti samo po brojevima kojima označavaju ceste, znači ne morate pratiti znakove s imenima gradova, nego samo gledati broj ceste koju pratite. Imaju svakih kilometar ovakve stupiće uz cesto na kojima piše sljedeće veće mjesto/grad i koliko je udaljen, te prvo sljedeće naseljeno mjesto i koliko je udaljeno, te naravno broj ceste po kojoj se trenutno vozite. U Rumunjskoj se ne možete izgubiti. Samo je šteta što ovakve stupove ne stavljaju na novo sagrađene ceste.

Došlo je vrijeme za naš standardan spavanac/sunčanje/kupanje, pa skrećemo na makadam i tražimo pogodnu lokaciju krajmrzlog planinskog potoka.

Posjećujemo manastir kojem sam zaboravio ime… kasnije me Ivana podsjetila da se radi o manasitiru Sucevita sagrađenom 1581. godine. Nakon manastira kreće ravnica i tu neslužbeno proglašavamo kraj Rumunjske i početak Ukrajine, jer je krajolik točno onakavkakvim smo zamišljali Ukrajinu, ravnica i nepregledna obrađena polja.

Dvotračna pruga

Україна stižemo!

Prilazimo ukrajinskoj granici, iako znamo da nam vize važe tek od sutra odlučili smo probati prijeći granicu još danas.Rumunjsku granicu prelazimo s lakoćom i gazimo prvi puta u životu na tlo bivšeg SSSR-a, no ne puštaju nas unutra, nego semoramo vratiti u Rumunjsku i provesti noć tamo. Tek sutra možemo u Ukrajinu. Išli smo prijeći granicu na blef i očekivalismo da će biti problema kad skuže da pokušavamo prijeći granicu iako nam viza ne važi, ali ukrajinski graničari suiznimno kulturni, uljudni i nije bilo nikakvih problema, čak smo se malo šalili na račun naših nogometaša. Odličnaatmosfera. Vraćamo se u Rumunjsku i skrećemo na prvu makadamsku cesto ni 500m od graničnog prijelaza i pitamo jednogospođu jel možemo raširiti šator ispred njezine kuće.

Zadnje noćenje u Rumunjskoj

Ukrajina, dan 9

Karta, dan 10

Prvi dan u Ukrajini

Jutro deveto. Dan kada službeno možemo ući u Ukrajinu, ali prije toga malo priče oko procedure koja je potrebna da se uđeu tu zemlju bivšeg SSSR-a, kao i oko samog motiva koji nas tjera u tu, motoristima nimalo zanimljivu, zemlju. U zadnjihnekoliko godina, tokom turističke sezone, HR ukine vize za građane Ukrajine kako bi se olakšao dolazak ukrajinskihturista na naše more, a onda Ukrajina zauzvrat ukine vize za građane HR. Ove godine se takvo što nije dogodilo, odnosnomi smo ukrajincima ukinuli vize još u mjesecu travnju, dok oni nama šipak. Znači prvo treba otići izraditi vize, što jeza mene bila komplikacija. Prvo sam rezervirao hostel u Kijevu i s računom otišao u ukrajinsku ambasadu u Voćarkoj ulici.Odmah su me ispirili, jer treba nabaviti od hostela pisanu potvrdu da ćemo odsjesti tamo, kao i certifikat koji potvrđujeda se taj hostel može baviti turističkim djelatnostima. Nakon što sam nabavio tražene potvrde ponovno idem u Voćarsku unemili sat kada oni rade, ali opet šipak. Kao ti papiri nisu ono što su me tražili i gospođa mi uvalja 2 ceduljice dauplatim 35 dolara po vizi. Zanimljiv princip rada – ispiri me van uz galamu na ukrajinsko-hrvatskom jeziku, ali me usputda 2 računa na 35$. Pičim kući i zovem hostel, pokušavam im objasniti šta trebam, ništa im nije jasno. Zamolim ih da oninazovu ambasadu u Zagrebu pa neka se dogovore međusobno, a ja odmah idem opet u Voćarsku vidjeti hoće li se uspjetidogovoriti. Izgleda da je hostel uspjeo naći zajednički jezik s konzulatom, pa uspjevam predati papire za vize. Izradaviza traje 7 dana i nakon 7 dana dolazim po vize koje nisu gotove (a zvao sam ih dan ranije i pitao hoće li vize bitigotove), pa me zovu da dođem ponovno za 2 dana. Jel moram reći da je to četvrtak, a da mi krećemo na put u subotu. Nakraju sam dobio vize, ali uz takve komplikacije i gubljenje vremena da je to strašno. S druge strane kolega koji jetražio vizu 2 tjedna prije mene kaže da nije imao nikakvih problema. Valjda nisam imao sreće/pameti. A zašto uopće ići uUkrajinu? Pripjat. Grad duhova na obali istoimene rijeke koja napaja jezero koje služi za hlađenje reaktora u nuklearnojelektrani Černobil (?????????). Jedini način da netko kao ja uđe u zabranjenu zonu, odnosno, grad Pripjat je prekoturističke agencije koja organizira posjete, što košta 160$ po osobi. Skupili smo novce i platili predujam, ali 2 danaprije pokreta nam stiže mail kako je MINISTRY OF EMERGENCY SITUATIONS AND CHORNOBYL AFFAIRS zabranilo sve odlaske uZabranjenu Zonu. Super Znači ništa od posjeta Pripjatu i slikavanju kraj 4., najpoznatijeg, reaktora Černobilskeelektrane.Maglovito jutro je svanulo na Rumunjsko – Ukrajinskoj granici. Buđenje, jutarnje razgibavaje i kontrolapogranične policije. Do sada smo imali samo lijepa iskustva s policijom, čak i sinoć kad sam išao do grada kupiti neštoza večeru i zaboravio sam ponjeti bilo kakav dokument, znači išao sam bez vozačke, prometne, putovnice, osobne,… izaustavi me policija. Policajac je znao nešto malo engleskog, a ja sam rukama i nogama znao objasniti da sam podigaošator i da idem samo do grada kupiti nešto za pojesti. Pustio me, a moglo je biti gadno.

Maglovito jutro na Rumunjsko-ukrajinskoj granici

Nakon magle ubrzo dolazi sunce

Preleazak Ukrajinske granice je zanimljiv, prvo dobijete papirić na kojem piše vaša registracija i koliko je putnika uvozilu, onda idete do samog graničnog prijelaza na kojem prvo idete do graničara koji pregledava dokumente, pa onda donekog drugog graničara koji pregledava vozilo (to bi mogao biti carinik) i svatko lupa neke štambilje na papir koji stedobili na samom ulazu. Nakon kompletne procedure koja traje oko 40 minuta idete prema izlazu i taj, sada ištambiljani,papir dajete vojniku na izlazu. To je to. Čudi me da na prijelazu nema prevelike gužve, pogotovo zato što između RO i UAimaju samo 2 granična prijelaza, jedan je između gradova Siret i Černivci, pto je relativno blizu Moldavije, dok je drugiskroz tamo kod tromeđe između H, UA i RO. Prvi kontakt s Ukrajinom je odličan. Temperatura je, doduše, nešto viša negošto bi čovjek mogao poželjeti – zrak 31°C, cesta 54°C. Zanimljivo da u Ukrajini kamioni teži od 34T imaju zabranuprometovanja kada je temperatura zraka viša od 28°C. Razlog je što u tom slučaju asvalt toliko omekani da kamioni pravepreduboke kolotrage. Izgleda da se tog pravila nitko ne drži, jer na ukrajinskim cestama su najgrozniji kiolotrazi pokojima sam do sada vozio, a da kolotrazi ne bi bili dosadni brinu se random razbacane rupe po cesti. Prvo točenje uUkrajini i kupovanje atlasa. Nažalost, klasična karta se ne može kupiti, valjda bi karta bila preglomazna. Radnici nabenzinskoj nisu bili sretni što Ivana slika, pa nakon ove slike je dobila zabranu daljnjeg slikanja.

Zašto mijenjati ono što je dobro - u Rumunjskoj smo stamanili hrpu sladoleda, red je i u Ukrajini napraviti isto.

Sladoled od lubenice

Ovo nije sladoled od malog mede

Ukrajinci stvarno imaju mašte kad rade sladoled, a imaju i ukusa. Svi sladoledi su im super okusa, čak je i najobičniji šlag odličan.

Na ulasku u Černivci vas plakat mami na kupnju svinjskih jezika, svježe, ukusno i zdravo. Navali narode:)

Na pijaci samo kvalitetna roba, krzneni kaputi na vrelom ljetnom suncu su ponuda koja se ne odbija

U Černivciju se malo odmaramo, primjećujemo nekoliko internet caffea, pa iskorištavamo priliku da u kafiću popijemo polalitre soka i surfamo sat vremena za nekih 6 kuna. Cijene u Ukrajini su odlične ako ih usporedimo s Rumunjskom. Očekivaosam da će Rumunjska biti jeftinija od Hrvatske, ali jeftinija je jedino Coca Cola i eventualno hrana po fast foodbutigama. Sve ostalo, uključujući i gorivo je ili kao kod nas, ili zeru skuplje. S druge strane, Ukrajina je raj – gorivooko 6kn, hrana je relativno jeftina, sladoledi se dijele maltene džabe. Da nisam ostario 2 godine dok sam prolazioproceduru za dobijanje turističke vize, možda bih i razmislio o trajnjem seljenju u Ukrajinu. Iz Černivcija se na jedvitejade uspjevamo izvući, nekakav je praznik, pa je pola grada zablokirano i milicija regulira promet. Moje poznavanječirilice je očajno, pa se teško snalazim, ali na tablama prepoznajem ime jednog grada – Ternopil, pa samo pratimsmjernice za taj grad, iako bi nam bilo bolje da smo odmah krenuli prema Hmeljnickom. Ternopil mi je ostao u sjećanju kao grad koji je izrodio talente kao što su Los Colorados, čiju hit pjesmu stalno pjevušim: http://www.youtube.com/watch?v=1upZz3a-7iM Cesta prema Ternopilu je ista kao sve ostale ceste kojima ćemo po Ukrajini gaziti – ravna, široka s dubokim kolotrazima irandom rasutim rupama. Nekad su kolotrazi dublji, nekad plići, nekad ima manje ili više rupa… Ceste su dovoljno širokeda se 2 velika kombajna komotno mogu mimoići cestom, plus što uz cestu ima još jedna makadamska traka po kojoj se vozetraktori.

Ukrajinske ceste su široke i ravne

Mi se i dalje držimo toga da se treba popodne odmoriti. U Ukrajini ćemo teško naći običan potok, a kamoli bistri, brzi,planinski potok, tako da se odmaramo u hladu pokraj ceste.

Popodnevni spavanac

Ukrajina je puna malih sela, ali se ta sela ne nalaze uz glavnu cestu, nego su razasuta okolo i između njih postoji mrežamalih cestica koje ih povezuju. Cesticama po selima se ne isplati voziti, jer je gotovo nemoguće snaći se. Pokušao sam ilutao sam i lutao i lutao… Između većih gradova su napraljene glavne ceste koje su kao ravnalom povučene između 2grada. Ukoliko iz nekog sela želite doći do grada morate doći do glavne ceste i čekati autobus kojih ima puno i stalnovoze, ili stopati. Zanimljivo mi je bilo vidjeti firange (zavjese) na autobusima. Zgodan detalj.

Većina autobusa ima 'firange'

Rekao bih da ukrajinci drže do tradicije. U jednom gradu je sprovodna povorka išla prema groblju i nitko nije pretjecaopovorku, čak su i auti kad naiđu iz suprotnog smjera stali pokraj ceste dok povorka nije prošla. Osim što drže dotradicije, drže i do toga da na skoro svaki proizvod stave znak “Bez GMO”

'Bez GMO' natpis koji ima na većini ukrajinskih proizvoda

Ovo je prizor koji ćete često gledati ako se odlučite na put u Ukrajinu – ravnica, polja i široka kvrgava cesta. Čovjek biočekivao da će se po takvim cestama moći prijeći i 700km dnevno bez većih problema, ali mi smo nakon 300km po Ukrajinibili mrtvi umorni. Kolotrazi traže puno koncentracije dok motor pleše po cesti, a vrućina i dosada koju ravna cestaproizvodi su samo zabile čavel vu ljes naše odluke da ćemo u jednom danu doći do Kijeva. Tih 600+km je nedostižan san za nas.

Ceste su široke, ali uglavnom grbave, pune kolotraga i rupa

Jedno od luksuznijih vozila na ukrajinskim cestama

Nepregledna polja žita su simbol Ukrajine, čak im i zastava izgleda kao plavo nebo ispod kojeg je posijano žuto žito

Ukrajina je žitnica Europe i to je vidljivo na prvi pogled.

Ulazak u Ternopil

Na nekim dijelovima dvotračna cesta postaje četverotračna i čak i na takvoj cesti postoji zebra. Moram priznati da nisamsiguran tko je dovoljno lud ići preko 4 široke trake, dok kamioni i auti voze 100km/h. Čekaj, evo netko tko se odlučio nataj potez. Gledaj lijevo, gledaj desno…

Zebra

Na istom dijelu ceste se odigrala i drama prelaska jata pataka preko ceste. Ovo sam gledao kao najnapetiji film.

Drama u pačjoj izvedbi

U Ternopilu skrećemo pravo prema Hmeljnickom. Da, namjerno sam napisao da skrećemo pravo, i Rumunji i Ukrajinci desno kažupravo. Ispočetka je malo zbunjujuće kad mi netko objašnjava kamo trebam ići i rukom pokazuje desno i kaže samo idešpravo. Malo čavrljanja ugodnog s jedina dva ukrajinska motorista što smo ih sreli putem, ali za razliku od Rumunjske ukojoj se može naći hrpa stranih motor, u Ukrajini je jednostavno rijetkost vidjeti motor na cesti.

Jedni od rijetkih motorista koje smo sreli na ukrajinskim cestama

Ukrajina, dan 10

Karta, dan 10

Drugi dan u Ukrajini
Prvi dan u Ukrajini smo došli do Vinicije, gdje smo odlučili spavati u motelu, jer nas je uhvatio mrak, a pogodno mjesto za šator nikako da nađemo. Stajemo u prvi motel koji vidimo, cijena za nas dvoje – 150kn. OK, za Ukrajinu možda malo puno. Motor parkiramo na sigurno i spavamo snom pravednika. Sutra nas čeka posjet Žitomiru i onda Kijev.

U Žitomiru na zidu pošte imaju zanimljive posvete važnim trenucima u ukrajinskoj povijesti.

Kipovi, rukom stvorena odmarališta za golubove

Još malo zanimljivih sladoleda

Dovraga, propustili smo događaj godine u Ukrajini

Hostel koji smo našli preko HostelWorld stranice (http://www.hostelworld.com/hosteldetails.php/TIU-Kreschatik/Kiev/34765)se nalazi u samom centru Kijeva. Kada bi hostel bio smješten u Zagrebu, nalazio bi se na samom početku Ilice. Smjestili smo se u hostelu, osvježili pod tušem i idemo u malo razgledavanje grada. Kijev je grad koji ima malo veze s ostatkom ukrajinskih gradova, ovo je europski blještavi grad s puno parkova i zelenila, uređenim trgovima, podzemnom željeznicom.

I konačno u popodnevnim satima, ulazak u Kijev

Centar Kijeva

McDonalds na ćirilici

Crazy cat person i neka gospođa s natpisom oko vrata

Hmm, kažu da su žene najbolji ukrajinski izvozni proizvod i ne mogu kontrirati toj tvrdnji.

Nakon što su nam noge otpale od šetanja, idemo na spavanac. Sutra nas čeka obilazak muzeja posvećenog katastrofi uČernobilu. kad već ne možemo posjetiti sam Černobil, morat ćemo se zadovoljiti i s muzejom. Kako nam je propala ideja daposjetimo zabranjenu zonu, malo ćemo skratiti boravak u Kijevu, umijesto planirana 3 spavanja ostat ćemo samo 2. Drugidan u Kijevu idemo do muzeja posvećenog černobiljskoj katastrofi i o tome će vjerojatno Ivana više pisati. Ja mogu samoreći da je muzej lijepo uređen, ali nismo vidjeli i/ili saznali ništa što se ne može naći na internetu i raznimdokumentarcima. Štoviše, više sam saznao u dokumentarcima. Čudi me da u muzeju nisu posvetili niti trenutka tisućamarudara koji su kopali tunel ispod reaktora kako bi se užarena jezgra mogla ohladiti. Kasnije se ispostavilo da je njihovtrud bio uzaludan Nakon izlaska iz muzeja idemo još malo šetati gradom, ali šetnju kvari kiša koja je krenula padatikao da nema sutra. Popodne kad je kiša stala idemo posjetiti nešto što mene jako zanima – kip Majci Domovini, 62 metravisok i 560 tona težak od titana napravljen spomenik Domovini u čijem se podnožju nalazi veliki muzej posvećen VelikomDomovinskom Ratu, kako ukrajinci zovu WWII. Oko kipa je postavljena izložba vojne opreme

Na žalost zbog kiše smo zakasnili i nismo mogli ući u sam muzej, ali nekada je i sam pogled na kip koji dominira krajolikom dovoljan

Kipovi su ogromni

Jedan od mostova u Kijevu

Još jedan dan je prošao, sutra idemo prema Černobilu uslikati se pred ulaskom u zabranjenu zonu. To je najbliže što semožemo približiti eksplodiranom reaktoru. Dvanaesti je dan, mi smo odmorni i oprani. Garderobu smo oprali i osušili uhostelu za nekih 15kn, što je odlična cijena. Jedna noć u hostelu košta 90kn po osobi, meni se to čini fer s obzirom daje hostel 200m od trga Nezavisnosti. U Ukrajinskim gradovima sam primjetio zanimljivu stvar, mogaobih to nazvati ‘permanentno zeleno svijetlo’. Znači pokraj semafora ima zelena strelica koja znači da desni skretačiuvijek imaju upaljeno zeleno svijetlo. Zgodna stvar.

Ne bih volio biti u koloni koja ulazi u grad

Izlazak iz grada nije bezbolan, ali ga je olakšao jedan taksist koji, nakon što je vidio da će teško riječima objasnitikamo trebamo ići, rekao da ga pratimo i odveo nas na cestu prema Višnorodu. Prije Ivankiva stajemo na doručak i čudimo sevelikoj količini vojnih kamiona koji svako malo protutnje cestom.

Prvi susret s putokazom koji jasno kaže - Černobil samo pravo

Cesta prema Černobilu je u začuđujuće dobrom stanju. Najbolja cesta do sada u Ukrajini. Očito je da se cesta održava, štome čudi, jer sam mislio da će cesta prema Černobilu biti zapuštena i rijetko korištena. Sva polja pokraj ceste suobrađena, štoviše, vršidba žita je bila u tijeku. I dalje mi ništa nije jasno, pa ovaj kraj Ukrajine izgleda bolje oddijela na granici s Rumunjskom.

Nešto malo prije sela Ditjaki, koje je zadnje selo prije Zabranjene zone vidim da neki klinac sa skuterom stoji krajceste, stanem da pitam jel treba pomoć. Treba pomoć, ali mi ne može objastniti gdje je problem, odnosno ni on nijesiguran šta je krepalo. Rezervnu svjećicu nema, moja mu ne odgovara, sve se čini OK i onda idemo vidjeti ono najočitije -jel ima goriva. Naravno da nema. Pretačemo gorivo u tetrapak od mlijeka i s par litara u rezervaru skuter veselo pali i klinac odlazi.

Neće bez goriva...

Černobilska zabranjena zona, moram priznati da sam iznenađen. Klinci se vozaju skuterima, ljudi prodaju gljive pokrajceste, autobusna stanica je obnovljena, zebra uredno ofarbana,… ništa, osim rampe, ne pokazuje da je prije 25 godinaovdje bila najveća mirnodopska nuklearna pizdarija. Očekivao sam da će na ulazu u Zonu biti jedan osuđenik na smrt kojije mogao birati biti na ulazu u Zonu ili Gulag, a dočekalo nas je par relativno veselih stražara na nečemu što liči nagranični prijelaz. O tome da nas puste u Zonu nema ni razgovora, ali slikanje i stajanje pred Zonom nije problem, paslobodu koju su nam dali iskorištavamo. Tokom 15 minuta koliko smo bili pred Zonom, prošlo je makar 10 auta i 2 kamiona.Hoće reći kako je u Zoni poprilično živo. Grad Černivci (na granici s Rumunjskom) više izgleda kao Černobilska Zona odovoga.

Par kilometara dalje slijedi ovaj prizor

Srce nam puca što nismo mogli ući, a nemamo hrabrosti i imamo malo mozga u glavi da ne tražimo makadamske ceste kojima se može ući u Zonu, pa se sa suzom u oku okrećemo i idemo prema gradu Ovruč, pa ćemo se nekako dokopati zadnjeg močvarnog područja u Europi, nacionalnog parka Šackij koji se nalazi na tromeđi Ukrajine, Bjelorusije i Poljske. Bilo bi šteta da se nismo slikali kraj Černobilskog Rajona

Černobilski rajon

Lijepom, ravnom cestom se vozimo prema Ovruču, ovo je jedna od Ukrajinskih cesta na kojima ne važi ukrajinski vremenskoprostorni diskontinuum (UVPD). A šta je UVPD? UVPD je pojava kada se u Ukrajini vozite cijeli dan po ravnim cestama i pritome crknete, a prijeđete samo 300km. Meni je to potpuno neobjašnjivo. Nakon nekih 100km vožnje dolazimo do nekakverampe, prva pomisao je bila radovi na cesti, ali nam vojnik/stražar kaže da je to ulaz u Černobilsku zonu i da dalje nemožemo! WTF! Ništa nam nije jasno, ali ni ovdje nama popuštanja i moramo se okrenuti nazad.

Pošto nam se ne da ići skroz nazad do Ivankiva, ja imam plan da se malo provozamo pravim ukrajinskim selima i preprečimo do Malina odakle možemo normalnom cestom prema Koroštenu. To znači da odustajemo od posjeta nacionalnom parku Šackij, jer jednostavno ne možemo stići do tamo na vrijeme.

Ah, 100km uzalud

Ukrajinska sela su lijepa i bez obzira koliko malena bila moraju imati veliki natpis na ulasku u selo, kao i makar jedanspomenik velikanim Sovjetskog Saveza. Malo lutamo selima, jer putokaza nema, karta koju imamo baš nije detaljna, a svakomalo je nekakvo raskršće ili skretanje. Ne žalim se i baš mi je drago da smo vidjeli i taj selski dio Ukrajine, no pravismješak na lice je došao kad smo se dokopali ove ceste.

Široka i ravna cesta, Ukrajinska srž

To je to, konačno se možemo voziti 110km/h i ja mogu malo odrijemati za volanom Optimizam raste i ja sam siguran da se ovim tempomdanas možemo maknuti iz Ukrajine. Ne stajemo na zebrama, ne usporavamo u naseljima, ali kad vidim ladu da stoji pokrajceste moram stati i pitati jel treba pomoć. Čovjeku je prokuhala pila na ovim paklenim vrućinama. Vode nam je ostalenešto malo, manje od pola litre, to čovjeku ne pomaže puno, ali vidim da ima neko selo par kilometara dalje, pa sjedam namotor i pičim po vode. Nakon što smo natočili vodu u hladnjak, lada pali kao zvjer i nestaje u izmaglici koja se stvarana vrelom asvaltu Pičimo prema Koroštenu za koji sam čuo od Strangera kako je grad u kojem je vrijeme stalo, ali minemamo takav dojam. Valjda razliku čini sunčano vrijeme. Čak smo pronašli i odličnu pizzeriu s uslugom kakvu bi i u HRteško dobili. Grad mi je lijep, pravi ukrajinski grad s 8, da OSAM, traka u centru grada. Zašto baš 8 traka? Zato što semože, eto zašto

Korošten

Danas smo prešli 300km i imam osjećaj da bez ikakvih problema možemo još toliko, ali nakon Koroštena kreće kaos na cesti.Radovi na cesti su s većim ili manjim prekidima trajali sljedećih 300km.

Radovi na cesti

Dolazimo da dijela ceste koji je zatvoren za promet, ali nam radnik otvara rampu i smo maše da prođemo. Vozimo se nekih20km po gradilištu, vozimo po svježe utabanom pijesku, rupama, obilazimo bagere,… i dolazimo do kraja te ceste gdjemožemo samo lijevo ili desno, jer ravno je hrpa zemlje i zatvorena cesta. Pitam policajca koji tamo stoji na koju stranuje Kovelj i tu kreće show. Zašto smo došli iz zabranjenog smjera, da će nam pisati kaznu, pa nam pokupi sve dokumente iode. Čekali smo jedno 20 minuta, pa je mene pozvao u auto. Pokušavam mu objasniti da me radnik pustio i da stvarno nemapojma šta me on sad kara tu, ali kaznu neću platiti. Nakon malo prepucavanja mi vraća dokumente i kaže nam da se moramovratiti odakle smo došli i da sljedimo dalje znakove za Kovelj. OK, vraćamo se tih 20km i sljedimo znakove za Kovelj.

Zaobilazni put za kovelj

Cesta nas vodi kroz razna sela, šume i loše makadamske ceste

Nakon jedno 30km detoura dolazimo na isto raskršće odakle nas je onaj policajac potjerao. Mašem mu i gestikuliram mupoznati “koji qrtz?”. A on sa smješkom na licu kaže samo pravo i pokaže rukom kamo trebamo ići. Možda bi nam bilo boljeda smo mu platili gablec Nastavljamo dalje cestom koja se intenzivno obnavlja, gruntamo si kako je to možda zbog Eura2012 koji organiziraju Poljska i Ukrajina, pa se obnavljaju ceste koje spajaju te 2 zemlje. Sljedeće godine će cestaKovelj – Kijev biti možda i najbolje cesta u Ukrajini, samo mi se vozimo danas, a ne za godinu dana, tako da nam je toslaba utjeha.

Nakon detoura dolazi još radova i oblaka prašine

Na nekim dijelovima je stvarno zeznuto voziti se, cesta je jednotračna s dosta dubokim pijeskom

Nakon radova i prašine dolazi zalazak sunca nad sviježim asvaltom

Nije rijetkost vidjeti ovakve skulpture uz ukrajinske ceste

Radovi na cesti su nam omeli planove da se još danas dokopamo granice s Poljskom, pa skrećemo u prvo selo pokraj ceste i tražimo mjesto za podići šator.

Podizanje šatora blizu Poljske granice

Ukrajina/Poljska, dan 13

Karta 13. dana

Spavali smo i više nego odlično. Domaćini su nam bili majka i kćer koje žive same u kući, a kako imaju krave pitali smo ihmožemo li kupiti malo domaćeg mlijeka. Gospođa nam donosi litru i pol domaćeg mlijeka, kao i jedan domaći kruh. Novce neželi uzeti, pa joj zauzvrat idemo u trgovinu po malo slastica.

Buđenje

Rastajemo se i nastavljamo dalje prema Kovelju i poljskoj granici, ali nas glad brzo zaustavlja i idemo probati praviukrajinski kruh i mlijeko. Drago mi je da smo uspjeli probati nešto pravo domaće, a ne ono što se nudi u trgovinama.

Ukrajinski kič

Domaće- moloko i hlib

Doručak

Cesta Kijev – Kovelj je možda i najveća pustoš koju smo vidjeli do sada, na putu od 600km se nalaze samo 2 grada -Korošten i Kovelj, sva sela se nalaze izvan glavne ceste.

Na putu prema Poljskoj

U Kovelju stajemo na malo interneta, cole i klope

Na jednoj benzinskoj kraj nas staje ruska grdosija – kamion Ural. Iskorištavamo priliku da popričamo s vlasnikom u ovojruskoj grdosiji. Ivana već ima planove da djoramo tenerku za ovo čudo. Moram priznati da i meni takvo što pada na pamet.

Ural! Sila!

"Veselo" groblje

Još prašine i radova na cesti

Nakon što smo se nagutali prašine dolazimo do granice. Procedura prelaska granice je trajala preko 2 sata, a nismo uopćečekali u koloni koja je dugačka preko 3km. Strah me i pomisliti koliko su dugo čekali ljudi koji su bili na kraju kolone.Ja bih rekao da njima za prelazak granice treba više od 24 sata. Vozila se na poljskoj strani pregledavaju detaljno itemeljito, tako da pregledavanje 4 auta traje skoro sat vremena. Ulazimo u Poljsku i idemo prema Chelmu. Ovo mi je prviput da sam u Poljskoj i moram priznati da sam ugodno iznenađen. Ceste su uredne, odlično označene, gradovi sređeni, starejezgre gradova su prelijepe. Ivana nešto gunđa protiv poljaka, ali ja sam oduševljen.

Poljska

Vidimo da će u Poljskoj biti malo teže naći livadu za podići šator, ali nekako i to uspjevamo. Štoviše, umjesto livade gazdanam nudi dvorište gdje podižemo šator i uz lagani zvuk padanja kiše po šatoru padamo u san. U Poljskoj je bilo puno njemačkihkoncentracijskih logora, ali mene zanimaju Treblinka, Sobibor i Auschwitz. Treblinku je obišao lb i kaže da nema ništavrijedno gledanja. Od Sobibora odustajemo, jer nemamo vremena, a Auschwitz moramo posjetiti jer mi je to želja već nekolikogodina.

Poljska, dan 14

Dan 14

Za današnji dan imamo samo jedan cilj – dokopati se gradića Oświęcim koji je od Krakowa udaljen 40km. Oświęcim je,nakon što je 1939. godine pripojen Njemačkoj, preimenovan u Auschwitz, ali Poljaci baš i ne vole taj naziv. Odnosno kada ih pitate za smjer, kao da se prave da ne znaju gdje je Auschwitz, a meni je teško izgovoriti Oświęcim.

Pokret

Kada smo proučavali Poljsku naišli smo na jedan video o poljskim riječima koje je gotovo nemoguće za izgovoriti. Jedna odriječi je bila i ime grada Szczebrzeszyn. Jezikolomka ide ovako: [i]W Szczebrzeszynie chrząszcz brzmi w trzcinie[/i] a ovako se izgovara http://www.youtube.com/watch?v=CG0vT0s8930 pa vi volite poljski jezik U svakom slučaju, svratili smo do gradai slikovali se.

Ja imam ideju kako umijesto glavnom cestom skratiti put kroz nekakvu šumu i na ovoj slici je jasno kako ja zapravo znam kamo treba ići

Krivi put

Kad smo se dokopali makadama sam popustio, podvio rep i prihvatio da će me Ivana sljedeća 2 dana prcati zbog ovog lutanja.Normalnom cestom idemo do Sandomierza gdje stajemo da se malo odmorimo i gdje jedan poljak pokušava završiti ono što jerumunjski kružni tok započeo – skratiti Ivanu za glavu. Naime, u Poljskoj nitko, ali baš nitko ne staje na zebri, negozebra služi samo za ukras. Ja sam to znao, a Ivana je naučila na malo teži način, malo je falilo da ju tip nepokupi.

Kleta zebra

Ali nema toga što jedan dobar sladoled ne može popraviti

Dalje samo pratimo cestu 79 na kojoj se smjenjuje kiša i radovi na cesti. Oko 40km prije Krakowa kiša odlučuje da je dostazezanja i kreće padati bez prestanka, pa prestaje i bilokakvo fotografiranje. A zao mi je što nismo slikali jednusituaciju – na izlasku iz Krakowa je kilometarska kolona zbog nekih radova, a ja kolonu lagano obilazim s desne strane poutabanoj zemlji pokraj ceste. Kiša nemilo lije. Na jednom dijelu je lokva promjera možda 1m i gledam kako da ju zaobiđem,kad čujem Ivanu da viče “Kroz lokvu, kroz lokvu!”, ne treba budalu dugo nagovarati i ja u tu lokvu – prvo je propaokompletan prednji točak i vidim da je sranje, ali dajem gas, izvlači se prenji točak, ali sad upada zadnji u to govno,dajem gas, blato frca po autima, ali se nekako iskobeljavam iz blata. Uf, da smo u to sranje upali nikad se ne biizvukli. Kasnije smo skužili da motor užasno smrdi, kao da je lokva služili radnicima umjesto septičke jame Ni nakonpranja kompletnog motora smrad nije nestao, jer je blata završilo i na cilindu ispod rezervara, pa kad se mašina ugrijeonako daje lijep šmek. U Auschwitz ulazimo praćeni kišom i zalaskom sunca, pa tražimo hotel/motel. Auschwitz nijeklasično turističko mjesto, pa se može prespavati ili u centru za mladež gdje nemaju mjesta ili u centru za molitvu idialog gdje imaju slobodan samo apartman za 600kn noć. AAAAAAAAAAAAAAA. Pa to mi je 10% ukupnog troška putovanja! Alinemamo izbora, kiša nas pere zadnjih 100km, umorni smo i nema smisla šiljiti zob, nego plaćamo koliko košta i idemo naspavanje. Auschwitz muzej se otvara u 8 ujutro i mi smo prvi na ulazu, jer bez vodiča se može ući samo do 10 sati nakončega je za ulazak moguć samo u grupi s vodičem. Razlog tume je što je navala za razgledanje logora tolika da bi gužva ikaos bili preveliki kad bi se omogućio individualni ulazak. Sam muzej se sastoji od 2 dijela na 2 lokacije. Prvi jeAuschwitz I koji je u samom gradu Oświęcimu, dok se Auschwitz II – Birkenau nalazi nekoliko kilometara izvan grada. Obojesmo se pripremali na događaj koji bi nam trebao slediti krv u žilama, jer sve što smo čitali o ovom muzeju je govorilo otakvim iskustvima. Prije par godina smo posjetili Ovčaru i nakon izlaska iz tog hangara oboje smo bili drugi ljudi. Toiskustvo vas ne može ostaviti ravnodušnima. Iz Auschwitza smo izašli ranvodušni. Znam da bi se ovo moglo krivoprotumačiti, ali nisam imao osjećaj da sam na mjestu gdje su milijuni ljudi izgubili svoje živote. Kako hrpa ljudisvakodnevno posjećuje muzej nemoguće je doživjeti taj jezivi osjećaj, jer djeca se smiju, stalo žamor, gimazijalci sešlataju… Tko uopće vodi djecu na ovakvo mjesto? Zamislite osjećaj – stojite u sobi gdje se nalazi 2 tone ljudske kose,a klinac plače jer mu mama neće kupiti sladoled, dok njegova sestra trči po sobi, a dvije grupe po 30 ljudi priča. Samofali kikiriki i kokice.

Aushcwitz

Školarci

Nigdje u muzeju nisam našao niti jedan podatak o doktoru Josefu Mengeleu i njegovim eksperimentima, kao da taj čovjeknikada nije živio. Idemo i do Auschwitza II u koji je ulaz slobodan – ovo je muzej otvorenog tipa koji slobodnorazgledate. Zbog svoje velike površine ovdje se već možete osjetiti kao usamljen čovjek i razmisliti kako su se osjećaliljudi koji su ovdje dočekali svoj kraj.

Ulaz u Birkenau

Zadnji dan

Posjetom Auschwitzu, što se mene tiče, ovaj djir završava. Imamo još jedan i pol dan, te skoro 1000km za prevaliti nanajbrži mogući način. Iz Poljske idemo prema Žilini u Slovačkoj, gdje se vozimo lokalnim cestama prema Nitri, uz obaveznopopodnevno spavanje u hladu Eh, da, poljaci gorivo ne toče u litrama, nego kubnim decimetrima

dmˆ3

U Nitru ulazimo oko 21 sat i ja imam osjećaj da mogu voziti cijelu noć, tako da nastavljamo dalje, ali nakon nekih 50kmipak vidim da sam se precijenio, pa tražimo gdje bismo digli šator. Mislim da će sljedeće slike dovoljno reći kakvu smolokaciju odabrali:

Jedno od najlijepših buđenja u životu

Dobro jutro

Spavali smo kao mala djeca (budili se svakih par sati i plakali ) O ostatku se nema šta pisati – Mađarska je ravna kaotepsija, a nas kućna groznica vuče prema Domovini, pa bez puno stajanja ulazimo u HR u Murskom Središću, a u Čakovcu sjedamo na autoput…

Fin

Malo statistike; prevalili smo 5150km, potrošili 260L goriva, putovali smo 16 dana na 25 godina starom motoru, imali smo jednu prometnu nesreću i nismo platiti ni jednu kaznu. Potrošili smo nešto više od 900€, od toga 2500kn gorivo, 1500kn spavanja u hotelima/motelima (zadnje spavanje u Auschwitzu nas je financijski zeznulo), ostatak je otišao na nove gaće, hranu i sladolede. Kući sam donio 7 limenki Coca-Cole, tako da sada imam kod kuće Coca-Colu iz 15 različitih zemalja, jednog dana ću napraviti mega opijanje Coca-Colom i ocjenjivanje koja je najbolja. Prije puta sam stavio nove Michelin T63 gume i očekivao sam da će gume do kraja puta biti potrošene, ali unatoč tome što smo bili natovareni kao magare gume su se potrošile možda 50%.

Durmitor

josip — Sun, 01 Aug 2010 19:45:15 +0000

Godišnji mi je počeo iznenada, bez da sam smislio kud bi i kad bi išao. Pregovaram s Boljom Polovicom kud bi i dogovorimo se za jedan kraći izlet u Istru i malo Slovenije, no to smo morali otkazati na sam dan kad smo mislili krenuti. I tako prolazi moj godišnji, a ja gledam u motor s balkona. Kažem sam sebi – dosta i spakiram se. Kamo idem? Nisam siguran, ali znam da želim pojesti ćevape u Bihaću.

Pokret

Krećem u ponedjeljak, rano ujutro, tako da je prvo stajanje čim sam izišao na otvorenu cestu, kako bih navukao kišnjak, jerbo mi je zima.

Pokret

Iako sam Rastoke vidio preko nekoliko puta, svaki put moram stati i ponovno se zadiviti tom biseru prirode.

Rastoke

No, tu otkrivam da mi curi ulje iz rezervara, pa prvi put vadim alat i pokušavam zateći šaraf ispod kojeg slini. Bojim se da od toga ništa, no ne sekiram se ionako imam litru ulja sa sobom, jer motor troši više ulja nego goriva.

Rastoke

U Bihaću klopam u restoranu na Uni, ćevapi su standardno dobri i sad trebam odlučiti kamo dalje. Mislio sam obići kanjon Vrbasa, a možda ne bi bilo loše napraviti turneju po Pet Petrovih Sela bivše Jugoslavije.

Naime, kako sam rođen i odrastao u Starom Petrovom Selu, u sjećanju mi je ostala fešta koja se održala kad je moje selo ugostilu ostala Petrova Sela. Susreti su se zvali Susreti Pet Petrovih Sela (Staro, Ličko, Bosansko, Srijemsko i Baranjsko). To bi mogao biti zanimljiv djir, ali ipak idem prvo do Splita kod kolege Tomislava.

Iz Bihaća idem prema Donjem Lapcu cestom koja jednim dijelom prati rijeku Unu, gledam dolje i vidim da uz rijeku ide i željeznička pruga. To me podsjeća na moje obećanje samom sebi da ću se jednom provesti vlakom uz kompletan tok Une. E bome, hoću, samo ne danas

Rijeka Una

Negdje uz put

Krajolik kojim putujem je jako lijep i žao mi je što je ovo prvi put u životu da sam ovdje motorom. Tako sam jednom zatekao sam sebe kako me Zagorje podsjeća na Češku, sramota je to, prvo obići okolicu, a tek onda vlastitu Domovinu.
Negdje uz put vidim tablu da je u blizini vrelo Une, stajem, parkiram motor pokraj napuštene kuće i krećem pješačkom stazom prema vrelu. Nakom par metara me zaskoči mladić koji naplaćuje ulaz do vrela. Traži 15kn, opraštam se od tih para i nije mi žao. Put do vrela je naporan za čovjeka u moto opremi, ali ne žalim proliveni znoj, jer pogled na vrelo modrozelene boje duboko 45 metara je moćan. Odmaram oči na prekrasnom vrelu, dušu uz žubor vode i tijelo na klupčicama koje se nalaze uz uređenu stazu koja vodi do vrela.

Izvor Une

Vrelo Une

Voda na vrelu je mrzlo hladna, pa se natačem i krećem dalje prema Kninu, uz put stajem na gradilištu vjetroelektrane.

Pogled s vjetroelektrane

Podno planine Poštak izvire rijeka Zrmanja, kako imam dovoljno vremena i volje skrećem s puta i idem vidjeti i taj biser prirode. Iz sela Zrmanja se ide prema vrelu sviježe napravljenim asvaltom, no u jednom trenutku prestaje cesta i dalje je samo livada s naznakama ugažene trave gdje bi mogao biti put. Idem tim putem, pa gdje stignem… stigao sam do zapuštenog groblja i dalje se motorom ne može, pa nastavljam pješice.

Dalje ne ide...

Put prema izvoru Zrmanje

Pješačka staza vodi do ustave na rijeci, no ja nastavljam dalje odlučan da pronažem to vrelo, no ubrzo odustajem jer sunce prži dok se ja roštiljam, vraćam se do ustave i proglašavam to izvorom, slikam se, umivam, pišam i napajam (ne nužno tim redom).

Izvor Zrmanje

Sjetio sam se da još uvijek nisam odlučio kud dalje, kamo sutra. Gledam u krševit krajolik i mislim si, kanjon Tare, Pivsko jezero, Durmitor… da, ja sutra idem u Crnu Goru. Pičim prema Kninu, gdje stajem u tvrđavi, no ne ulazim unutra. Sramota me priznati, ali nisam htio dati 20kn za 5 minuta koliko sam mislio potrošiti na razgledavanje. Neka idem dalje prema Splitu gdje stižem u kasnijim popodnevnim satima, nalazim se s Tomislavom kod kojeg ću i prespavati.
Usput kontaktiram u AnteK-a, jerbo je on bio na Durmitoru, pa da mi da koji savjet.

Ujutro obilazim Split...

... i pitam se kojim putem dalje.

Odlučujem se za Jadransku magistralu, iako me Tomislav upozorio da je sad tamo gužva da će mi se život smučiti.

Jadranska magistrala

Tako je i bilo, nisam stigao ni do Omiša, kad se kolona usporila na ciglih 40km/h, da bi u Omišu bio totalni dead stop. Skrećem na prvu cestu lijevo za što se ispostavlja da je cesta uz kanjon Cetine, gdje se guđtam kao prase u malo blata. Često skrećem s glavnog pravca i lutam cesticama koje su kao stvorene da ih se istražuje. Idem redom Omiš – Podašpilje – Svinišće – Slime – Zadvarje – Šestanovac – Imotski

Pogled na Cetinu sa Zadvarja.

U Imotskom pravim malu pauzu i obilazim Modro i Crveno jezero. Kažu da je modro jezero dobilo ime po iznimno modroj boji, no meni se čini da i crveno jezero ima iznimno modru poju, pa sam malo zbunjen

Zbunjen sam i ovim plakatom, umalo da odustanem od puta i sačekam subotu kako bih bio na ovom mega spektaklu, ali eto nekako sam se odlučio nastaviti put, strAVA Karabatić će morati pričekati

Ava Karabatić, koncert godine

Kažu da je Modro jezero jedno od najlijepših krških jezera i ja se tu nemam šta buniti. Do njega vodi uređena staza i nitko ne naplaćuje gledanje S druge strane, do Crvenog jezera mogu samo najhrabriji, jer se do vode treba spuštati niz 300m grubih i strmih stjena. Dubina vode iznosti 280m, što čini ovo jezero najdubljim u Europi.

Iz Imotskog idem prema Bosni i Mostaru, no putem se gubim, pa obilazim malo sela Ričice, Lokvičiće, Postranje… da bi se na kraju ipak dokopao BiH granice. Umoran sam, spava mi se i vruće je. U jednom trenutku kreće kiša, pa navlačim kišnjak, pa sam sad mokar jer sam se preznojio, a kiša je odlučila da neće padati. Stajem uz cestu, razvlačim ležaljku i spavam sat vremena, nema smisla da se forsiram.

U Mostaru stajem i idem viditi slavni stari most, koji je preživio od 1566. godine sve do 1993. kad je srušen u sukobima između Hrvata i Bošnjaka.

Prije nego sam ugledao Stari most primjetio sam hrpe smeća u potoku koji se uljeva u Neretvu ispod Starog mosta

Smeće ispod mosta

Mostar

Jedan skakač se odlučio na skok sa starog mosta, pa reko, ajde da vidim i to čudo, pa se kuham na suncu… no, baja neće skakati dok njegov kolega ne skupi 50KM, jer toliko košta skok. Pošteno, svatko od okupljenih turista daje koliko ima i kad su svi koji su mislili dati dali očekujemo da bajo odvoji 8 sekundi svog života i skoči. Ali ne, njegov kolega, dosta nekulturno, komentira kako je skupio samo 35KM i da je to premalo za skok, pa ako želimo skok da netko da ostatak do 50KM. Likova priča je očajna, kao gadi mu se ovakav način skupljanja novaca, nije to uredu da ljudi neće dati novce za skok… Uglavnom, pola ljudi koji su dali novce je odavna otišlo ili koluta očima. Konačno, lik skače s 50KM u džepu, a turisti se razilaze. Šetam uskim uličicama starog Mostara i stajem u maloj pečenjari koja ima veliki natpis “Internet for customers”. Malo interneta, Cole i šiškebab, ubojita je to kombinacija.

Skakač s mosta

Odlična klopa u Mostaru

Iz Mostara idem krivudavom cestom prema Nevesinju, ispred mene su 2 auta od kojih jedan kreće u pretjecanje taman kad je kamion bio u suprotnom traku, luđak za volanom za dlaku promiče između kamiona i auta. Stajem pitati je li sve OK s ljudima u autu i pičim za luđakom, jer nije u redu nastaviti dalje voziti kao da se ništa nije dogodilo. Mislim si, šta ako je u autu mrcina od 120kg žive vage… a ništa onda ću ga samo pozdraviti i poželjeti mu sretan put Stižem i zaustavljam auto, kad za volanom žena iznimno tupog pogleda. Kažem joj da nije u redu to što je napravila i neka sačeka čovjeka koji je umalo izgubio život zbog nje, pa neka mu se makar ispriča. Tu kreće plač i kukulele naricanje, pa nastavljam dalje do Nevesinja. U Nevesinju stajem na benzinskoj natočiti ulje i provjeriti koliko još goriva imam (jel moram napomenuti da mašina pije pola litre ulja na svaki rezervar goriva). Častim se sladoledom i Knjaz Miloš mineralnom, gledam kartu i vidim da je ispred mene Gacko gdje mi se čini kao idealno mjesto za spavanje, jer bliži se noć, a Gacko je odmah na granici sa CG.

Na svako točenje goriva ide i točenje ulja

Gacko je grad kraj kojeg se nalazi ogroman rudnik uglja, no taj rudnik nije sam sebi svrhom, nego služi samo za napajanje užarenoh kotlova termoelektrane koja se nalazi u sklopu rudnika (ili se rudnik nalazi u sklopu elektrane?). Uglavnom, ulazim po noći u Gacko i raspitujem se za smještaj. Dobivam 2 savjeta:

Da mi ne pada napamet sad ići za Nikšić, jer tamo je bagra i banditi.
Da se ne vozam puno sa HR tablicama po Gacku.

Gutam knedlu veličine omanje lubenice i idem cestom prema Bileći i tražim gdje prespavati. Na kraju uz pomoć policajaca koji me upućuju na pravi put idem u eku selo Košuta gdje spavam za 37KM bez doručka. Nije jeftino, ali zadnje što želim je sad lutati ovim krajevima.

Spavam kao beba i budim se odmoran, pa krećam kroz Samobor prema GP Krstac. Ovi krajevi stvarno lijepo izgledaju u ovo bistro jutro, skoro da mi nije jasno čemu nervoza sinoć.

Primjećujem zanimljiv detalj – ako netko želi uzgajati povrće u ovim krajevima prvo udolinu očisti od kamenja, ogradi i tek tada to postaje vrt. U ovim krajevima ljudi uglavnom žive od stoke koja ima dovoljno trave za ispašu, no zemlja i klima je dovoljno škrta da se može zaboraviti na ikakvu intenzivnu poljoprivredu.

Pokret

Stoka zato slobono hoda cestama i ostavlja svoje nagazno-razmazne mine, pa treba biti oprezan.

Na GP-u se ispostavlja da ne mogu prijeći granicu, jerbo je to lokalni prelaz. Drž-nedaj, hoće me pustiti, neće, pa bi oni, ali ne smiju i na kraju odvijećaju njih dvojca da je najbolje da ja odem na GP Šćepan polje, jer tamo sigurno mogu preko grane. Neka, okrećem se i pičim prema Foči cestom koja prati Sutjesku. U ti mkrajevima se očito pravi nekakav autoput, pa je sav promet preusmjeren na neke sporedne ceste koje nisu dizajnirane za takav promet, pa se mora voziti i više nego oprezno. Odroni mi dođu kao dobar dan i ja samo pazim da mi ne postanu laku noć < br />

Konačno se dokopavam “prave” ceste uz Sutjesku i tu počinje bajka. Brda su u magli, voda lagano žubori, svako malo neki tunel… uopće mi nije žao što nisam mogao prijeći u Krstacu granicu.

Kanjon Sutjeske

Stajem kod spomenika za 3301 vojnika koji su sahranjeni ovdje.

U selu Brod stajem, ručavam u hladu i raspitujem se za put dalje.

Odmaranje

Dobijam korisne savjete:

Pazi se na cesti koja vodi od Broda do Šćepan polja. Iznimno je to uska cesta po kojoj mnogi voze debelo iznad svojih mogućnosti, a skoro svaki zavoj je nepregledan.
Kad pređeš bosansku granicu i most preko Tare javi se Crnogorcima i onda se vratiš na cestu koja se nalazi na ničijoj zemlji, a vodi prema kanjonu Tare.
Pazi se planina da ne završiš kao Francuz koji je otišao preživljavati na Maglić, pa eno već 2 mjeseca preživljava bez glasa i traga o njemu.

Na granici susrećem jedne od nekulturnijih graničara ikad. Stajem motorom pred rampu u tip onako kao pazi da ne zgaziš rampu, jer ako ju razbijem on će mene razbiti!?! To kaže graničar na međunarodnom GP-u. Javljam se Crnogorcima i pitam jel se mogu okrenuti i vratiti se na cestu koja vodi prema kanjonu, naravno nema frke pa tako i biva. Idem prvo do manastira u kojem srećem čovjeka koji ide pješke s brda i pita me da nisam kojim slučajem s autom da ga povezem do dolje. Reko, ako Vam nije frka sjesti na motor odvest ću vas, nije problem. Tako i bi, poskidam stvari s motora i sjedne čovjek. Vidim da će biti problema, jer čovjek se trese kao Banja Luka ’67.. Vozim lagano uz taj guravi makadam i pričam s čovjekom koji je poznatiji u tim krajevima kao ‘Srpski pesnik’. Priča mi da je zadnji put sjeo na motor kad je imao 14 godina, sad ima 64. E baš je našao s kim će se voziti na motoru Vlasnik je on restorana na samoj obali Tare, pa malo pričamo uz pićence.

Zvona

Vraćam se do manastira da pokupim stvari i malo se odmorim na vidikovcu s kojeg se pruža pogled na Taru. Mjesto je to na kojem je uklesana klupa u kamen i na kojem svećenik odmara dušu.

Pogled na Taru

Pičim dalje prema Crikvičkom polju, gdje upoznajem dvoje Engleza koji se djiraju u iznajmljenom autu Šibenskih tablica, ono što je bitno, je da imaju dosta detaljnu kartu ovih krajeva. Kako oni upravo kreću kući ostavljaju mi kartu koja će mi biti od iznimne pomoći u sljedeća 2 dana. U Crikvičkom polju stoji kameni križ za koji izgleda nitko nije siguran kome je postavljen, ali se zna da je tu još od srednjeg vijeka.

Najstariji označeni grob u CG

Malo slikanja nikome ne škodi

Još uvijek nisam na Durmitoru, nego na Pivskoj planini koja je stvarno lijepo označena i problema sa snalaženjem nema.

Vozam se makadamima, često skrećam na raznorazne puteljke, istražujem i guštam. Samo mi kiša, koja stalno visi iznad glave, može pokvariti raspoloženje.

...

Pokret

Na putu do sela Jerimići nailazim na, ne tako davno, požarom poharano područje gdje se može čuti tišina. Nigdje nikog, ni daška vjetra, kukaca nema… Kad sam skinuo kacigu samo mi je zujalo u ušima. U ovim krajevima pustoš i priroda se riječima ne mogu opisati.

Pokret

U Jerimićima stajem pitati jel smijem otvoriti kapiju na koju sam naišao, jedna starija gospođa se zabarikadirala u kuću kad me vidjela, ali zato se njen komšija pokazao kao zanimljiv sugovornik. Stariji gospodih (koji je, BTW, najmlađi mještanin tog sela) je 1956. godine služio vojsku kod zapadnog kolodvora u Zagrebu i kaže da bi rado ponovno posjetio Zagreb u kojem od te davne godine nije bio. Nudi mi i smještaj ako nemam gdje spavati, zahvaljujem se i idem dalje. Cesta kojom idem me vodi prema vidikovcu iznad HE Piva.

Pokret

Pogled s vidikovca:

Pokret

Na vidikovcu ima uređena nadstrešnica, stol i 2 klupe. Vidikovac je baš tu, jer je na tom dijelu trasa dalekovoda, pa je šuma okrčena, te ne zaklanja pogled prema brani čijom je izgradnjom nastalo Pivsko jezero.
Pivsko jezero je na nekim mjestima 200m duboko, a smatra se najvećim nadzemnim rezervarom pitke vode na svijetu. Prilikom potapljanja pivskog kanjona mjesto Plužine je moralo biti potopljeno i nekoliko ljudi je odbilo se preseliti, pa su potopljeni skupa s svojim kućama. S druge strane potapanje Pivskog manastira je bilo nedopustivo, pa je manastir preseljen kamen po kamen na višu kotu gdje i danas stoji. Pivsko jezero je postalo grob za mnoge putnike po ovim krajevima, jer ceste koje vode pokraj njega su uske i bez zaštitne ograde, a onaj tko jednom upadne u jezero uglavnom tamo i ostane. Čuo sam priču da je nedavno jedan auto s majkom i djetetom sletio u jezero. Dijete se nekim čudom spasilo, ali majku nikad nisu našli, a u pokušaju traženja je poginuo jedan ronioc.

Kad sam se dokopao Crne Gore uglavnom više stojim i slikam nego što se vozim. Ne mogu se dovoljno nadiviti prirodi i selima koja se ovdje nalaze, tako da mi vrijeme iznimno brzo prolazi. Stajem na vidikovcu kod sela Kneževići i gledam visoravan koja izgleda kao zeleno valovito more. Pričam s gospodinom Vlatkom koji je bio voljan savjetovati me šta pogledati na Pivskoj planini i Durmitoru.

Pokret

Nakon razgovora krećem prema Sušičkom jezeru i kanjonu Sušice. Sušica je uglavnom, kako joj i ime govori, suha. Dok je jezero puno samo kad se topi snjeg. Spavati kod jezera mi ne pada na pamet, pogotovo ne nakon priča koje sam čuo – zbog specifične klime koja vlada u kanjonu, dom je to za mnoge zvijeri, pogotovo zmije kojih ima svih vrsta, boja i oblika. Kažu da nisu rijetki oni koji, nakon što sami prespavaju dolje, ‘prolupaju’. Kad sam prolazio onuda bilo je relativno hladno i nije bilo sunca pa nisam vidio zmije, ali kažu kad iziđe sunce da se rado sunčaju na cesti.

Pokret

S ‘druge’ strane kanjona se lanazi selo Mala Crna Gora iz koje se vidi selo Nedajno s druge strane kanjona. Sela su tako blizu, a opet tako daleko…

Odlučujem prespavati u glavnom turističkom mjestu na Durmitoru – Žabljaku, gdje nalazim smještaj za 10€.

Pokret

Ponovno sam spavao kao beba, valjda zbog hladnog tuša koji me strese svaku večer
Danas mislim proći glavnom cestom preko Durmitora, pa onda lagano kući. Jedino ujutro ostavljam stvari kod gazde gdje sam spavao i idem do Crnog jezera, gdje srećem i upoznajem Sašu i Vesnu s BJBikers foruma koji se upravo vraćaju iz Albanije, pa su odlučili posjetiti i ovaj kraj. Motorima je zabranjen pristup do Crnog jezera, a meni se ne pješači, em sam ljen, em je sunce rano ujutro odlučili pokazati tko je jači. Okrećem se i idem do vidikovaca s kojih se može baciti lijep pogled na kanjon Tare.

Pokret

Ovaj dio nije baš dobro označen turističkim i planinarskim znakovima, pa dosta lutam, no ne žalim ni vremena ni goriva, jerbo je ovo jako lijep kraj. Na nekim dijelovima zapravo ni nema ceste, ali ja forsiram ići naprijed, jer se nadam da ću eventualno naći vidikovce koje tražim. Na kraju uspjevam pronaći jedan vidikovac (od njih 3) i to nakon sat i pol lutanja i prolaska broz blatnu lokvu gdje je zapela Lada Niva

Pokret

Sjedim na rubu kanjona i pokušavam savladati svoj strah od visina. Osjećam nekakvo strahopoštovanje prema ovom mjestu s kojeg puca pogled na preko 1000m dubok kanjon Tare, najdublji kanjon Europe, drugi u cijelom Svijetu. Jedino je Grand Canyon rijeke Colorado u Americi dublji od ovoga.
Sam kanjon je moguće obići jedino u čamcu/splavi, jer ceste jednostavno nema. Čini mi se da postoji splavaranje cijelim kanjonom koje traje 3 dana i košta oko 150€. To je nešto što bih volio obići do kraja života.

Bacam jednog hrvatskog slavuja u kanjon, pa neka se alijeni za 1000 godina pitaju šta radi hrvatski slavuj u kanjonu Tare

Pokret

Od kad sam ušao u CG stalno vidim uz put ovakve stupove i razne hrpe kamena obojane u bijelo. Prvo sam mislio da su to neki putokazi, planinarske makracije ili nešto slično (pa sam se dosta gubio prateći te “znakove”), no ispostavilo se da su to oznake kako bi se lakše iz zraka raspoznalo šta je državno, a šta privatno vlasništvo.

Pokret

Pitao sam gazdu ovo stroja hoće djorku ‘ključ za ključ’, na što me on upitao “Jesi lud?”. Nisam znao šta da mu odgovorim.

Pokret

Kupim svoje stvari i krećem prema cesti koja povezuje Žabljak i Trsu, a vodi preko Sedla na 1907mnv. Cesta je to, možda i najlijepša kojom sam se ikad vozio i vjerujem da će se mnogi samnom složiti. Do prije 4 godine ovdje je bio makadam, no sad cijelim putem gazim po dobrom asvaltu. Mislim da je bila loša odluka to savaltirati, jer sad ljudi misle da se tu može brzo voziti, no 2 auta se ne mogu mimoići na toj cesti, a skoro svaki zavoj je nepregledan. Vozim oprezno koliko je to moguće, no pogled mi cijelo vrijeme luta s puta na planine koje me okružuju.

Pokret

Dobri do

Koju god mjeru koristili, ovo je strmo, a bajo ovdje skup s pastirskim psom čuva ovce.

Pokret

Čisto sumnjam da se ovaj ovdje namjerno zaparkirao

Pokret

Ova cesta završava u selu Trsa, no ja prije Trse skrećem prema Boričju do kojeg vodi strm, krupnim kamenom nasut makadam. I odlučujem da ću se ovim makadamom provesti i u drugom smijeru, jerbo će to biti lud provod.

Pokret

Stajem pitati za smijer, jer želim otići do sela Borkovići odakle bi se trebalo moći do malog mosta preko Pivskog jezera. Jedan čovjek mi crta kartu na papir (doduše, šalje me u krivom smjeru, no nema veze).

Pokret

Mislim da se i na slikama vidi koliko se brzo smjenjuju razdoblja kad te prži sunce, pa onda za 5 minuta izgleda kao da će padati kiša, pa vjetar odnese oblake negdje dalje. Što se toga tiče sam imao dosta sreće, iako sam par puta oblačio kišnjak niti jednom nisam pokisnuo. Uvijek je kiša padala negdje drugdje.

Pokret

Pogled na Pivsko jezero

Pokret

Nakon što sam uslikao gornju sliku dočekao me ovaj pogled:

Pokret

Strmina je bila prevelika i motor se strmopizdio. Trebalo mi je skoro 45 minuta da ispravim štitnike ruku, kofer, odmah sam malo natočio ulja… naravno ovaj put sam stavio ručnu kočnicu pod oba točka

Pokret

Spuštam se iznimno zavojitom cestom do malog pivskog mosta

Pokret

a nakon mosta opet ide uspod na drugu stranu kanjona s koje strane se nalaze Plužine. Ispred Plužina se nalazi dosta dugačak neosvjetljen tunel. Izgubio sam par godina života nakon što sam sa sunčanim vizirom uletio tu mračnu pećinu, a ne tunel.

U Plužinama se malo odmaram i prelazim i veliki most preko Pivskog jezera, pa umijesto da nastavim prema Trsi skrećem opet prema Boričju. S te ceste puca možda i najlijepši pogled na Pivsko jezero.

Pokret

Iz Boričja ponovno idem onim kamenitim strmim makadamom ovaj put uzbrdo i vidim da prema tom dijelu ide i neki Slovak s Renault Cliom. Trubim mu da se makne i pitam se jel zna ovaj kud on ide!?! Ja sam se popeo za 10-tak minuta, i onda sam na vrhu ručao, odmorio se, popričao s nekim Slovencima, pregledao kartu, opet se odmorio i eto junaka dana

Pokret

On je pogledao kartu i vidio da mu je tim putem bliže od Žabljaka, a završio je tako da ga je traktor šlepao i pomogao mu da se popne This ain’t the road for cars. Istina.

Još malo lunjam cestama oko Trse gdje sam dogovorio smještan za 5€. Ovo je stvarno bagatela. Spava e u bungalovima s novom i opranom posteljinom, može se otuširati. Ima i klope po prihvatljivim cijenama.

Pokret

Poštanski ured u Trsi

Pokret

U Srbiji za prvi maj

josip — Thu, 22 May 2008 19:41:50 +0000

Dugo, dugo sam čekao ovaj đir, jer u Srbiji nisam bio tamo od ’87 kad sam imao 5 godina, a tog razdoblja mladosti se uglavnom sjećam po brojnim padovima s bicikla, a ne po obilaženju znamenitosti bivše Jugoslavije. Prilika za odlazak se ukazala kad su MZ-jaši s BJbikers foruma odlučili napraviti meeting pod okriljem glavnog BJBikers okupljanja i akcije dobrovoljnog davanja krvi. Odlično, meni ionako ne treba puno povoda za trošenje novaca na gorivo, pa Bolja Polutka i ja krećemo za Srbiju 30.4. oko 5 sati popodne.

Kad se male ruke slože,...

Prometnici sada ne smeju nam ništa, za volanom uvek sedi Stevan Gojko Pišta

Za prvi dan nemamo velike apetite, samo se želimo dokopati Temerina gdje imam dogovoreno noćenje kod prezimenjaka Davora aka quasaara. Od Nove Gradiške do Vukovara se vozimo lagano starom cestom i ne pravimo nikakava nepotrebna stajanja. U Vukovaru točimo gorivo, pravimo malu stanku u luci i divimo se lijepom plavom Dunavu. Od Vukovara pa do Iloka vodi zanimljiva cesta koja na par mjesta prolazi kroz usjeke u brdu, a najljepši detalj je ulazak u Šarengrad, mali gradić koji bi, kad bi se malo sredio, mogao biti turističko odredište broj 1 u tom kraju. Nakon Šarengrada jedino nam ostaje posjetiti granični prijelaz, dati putovnice na uvid i pronaći Pekaru Mlekaru. Naravno, prije krkanja u Pekari Mlekari u kojoj ima sve što hedonistička duša poželjeti može, trebamo zamijeniti eure u dinare. Pošto je prošlo 21 sat, sve mjenjačnice su zatvorene. Pitamo nekog prolaznika zna li slučajno gdje bi mogli zamijeniti novce i umjesto kratkog odjeba da je prekasno i da nijedna mjenjačnica sad ne radi, on nas prošeta kroz pola Bačke Palanke dok nismo pronašli neki super market u kojem mijenjamo lovu. Svaka čast čovjeku – izgubio je preko 30 minuta s nama. Sad nam ostaje da se nakrkamo tih palačinki i krenemo dalje ka Novom Sadu. Cesta je u stanju krajnjeg očaja, puna rupa, neosvjetljena, a znak na kojem se nalazi ogromna crna točka i natpisi “Crna tačka!” nam govori da se na toj cesti dosta gine. Svejedno odlučujem zadržati brzinu od 80km/h. To se nije svidjelo dečkima u plavom, tako da nisam uspio prijeći ni 30km po srpskom teritoriju da ne platim kaznu . Dogovorim se s dečkima da 1000 dinara pokrije troškove prekoračenja brzine, a kao gratis dobijam info da pred Novim Sadom ima još jedna patrola. Hvala dečki, ta informacija me koštala samo 1000 dinara. S ‘iljadarkom manje u džepu nastavljamo dalje do Novog Sada gdje se gubimo preko nekoliko puta, a najgore je što smo prešli preko željezničkog mosta – ta željezna skalamerije je široka taman kao auto, promet je jednosmjeran a odvija se naizmjenično za jednu, pa drugu stranu. Uglavnom, prijeđemo mi preko tog mosta i pitamo tamo za smjer Temerin i dobijemo upute da moramo opet preko tog mosta, pa prvo skretanje desno. A u %&?#$% opet preko te skalamerije! Nakon toga se po Novom Sadu gubimo još nekoliko puta (prešli smo sve mostove u Novom Sadu dok nismo nabasali na onaj koji vodi do Temerina). U Temerin debelo kasnimo, ali svejedno nas dočekuje 10+ ljudi skupa s nekoliko kila mesa koji samo čekaju da se ispeku. Gozba može započeti, a nakon gozbe spavanac kod quasaara.

Temerin je grad od cca 30 000 stanovnika u kojem gotovo polovicu stanovništa čine Mađari, a poznati su po svojim prvomajskim feštama na kojima ima stvarno svega i svačega – od auta s 2 prednja kraja, motora sastavljenih od 10 olupina, svi uglavnom pijani i veseli.

Mala pauza u Vukovaru

Luka Vukovar

Pekara Mlekara u Bačkoj Palanci

Roštiljada - (Joseph B., ja i Zoltan)

U Temerinu

Jedno jutro rano čim zora zarudi,…

Kaže Ivana “Ustaj!”, reko “Neću!”, onda ona argumentira svoje stavove udarcem laktom u bubrege, pa se ustanem bez pogovora. Nisam ja tvrdoglav. Pakiramo se i krećemo za Beograd, ali prije toga se moramo naći s Joškom, Josefom te Petrom i njegovom djevojkom. Odlučno pičimo do Novog Sada kojem se ja divim, jer sinoć je pao mrak pa ništa nismo vidjeli. Divim se Petrovaradinskoj tvrđavi, kao i mostovima kojih u Novom Sadu ne fali. Stari put do Beograda je uglavnom loš, s iznimkom jednog dijela koji je očajno loš. Doslovno rupa na rupi, a meni svako malo amortizeri propadnu do graničnika. Već vidim da to ne može dobro proći i nije dobro prošlo. Negdje na pola puta osjetim da je zadnja guma probušena. Neka, ne sekiram se ja – stajemo sa strane i sad premišljanje – probati spray ili odmah stavljati rezervnu zračnicu. Ajmo probati spray… ajmo sad na zračnicu. Dok sam ja tako majstorisao po gumi, primjećujemo da se valjda svaki Beograđanin odlučio otići iz Beograda za prvi maj. Traka za Beograd zjapi prazna, dok je ova iz Beograda puna k’o šipak. Guma je zamijenjena za manje od 16 minuta i napumpana uz poznatu melodiju pumpanja gume iz Žikine dinastije. Nastavljamo dalje put Beograda gdje i stižemo oko podne.

Pokret iz Davorovog dvorišta

Nalazimo se s ostalim Temerincima

Lagano krećemo za Beograd

Petrovaradinska tvrđava

Prva piš pauza

Stali smo na Mišeluku

Krpaj, krpaj!

Kad se male ruke slože,...

Radna atmosfera

Da se ne lažemo – i prije kretanja smo znali da nam neće uzeti krv, ali najavljen je nekakav pasulj a ja i djevojka smo prave protuve kad dođe do čorbanca ili pasulja, što je bio dovoljan razlog da se zaputimo put Beograda. Šalim se, naravno, došli smo ovdje i da konačno upoznamo ekipu s MZ Sveta. Iskoristili smo priliku izraziti poštovanje najvećemo sinu svih naroda i narodnosti – Josipu Brotu Titu u Kući Cveća. Skupa s njim u kući živi i porodica miševa, ali čini se da to nikoga posebno ne smeta. Osim Kuće Cveća u lijepo održavanom parku se nalazi i muzej poklona koje je Maršal dobijao. Pokloni počinju s raznim narodnim vezovima uglavnom pravljeni od nepismenog naroda. Nastavlja se do predmeta ne samo s područja bivše Jugoslavije, nego od brojnih političkih vođa, od Castra do Nixona. Vodič kaže da je najvrijedniji eksponat mali japanski nož za neko od ritualnih samoubojstava iz tisuću četiristo i neke godine, a prvi je takav koji je napustio japansko tlo. Primijetili smo i jedan stari telefon u tom muzeju koji je uporno zvonio. Došlo mi da se javim na telefon, ali reko’, neću. Na kraju se ispostavilo da je taj telefon jedan od najslikanijih “eksponata” u muzeju jer ljudi uglavnom misle da je to Titov telefon, a ne da ga je tu netko spojio da se vodič može javiti Kako imamo dovoljno vremena odlučili smo srediti Vujin MZ koji ga je ostavio na autoputu, pa su ga morali prenijeti preko ograde. Zanimljivo je kako autoput prolazi praktički kroz sam centar Beograda i dijeli ga na dva dijela, ali nije to najluđi detalj srpske cestogradnje – u okolici Novog Sada ima semafor na autocesti. Navodno je to jedini semafor na svim autocestama Europe. Pošto ovi europejci nenavikli na takve egzibicije prečesto ubijaju ili bivaju ubijeni na tom semaforu, odlučili su maknuti ga i izgraditi nadvožnjak za lokalno stanovništvo. Da se vratimo na popravljanje Vujinog stroja – nije mu bilo ništa ozbiljno, malo prašine u svježe ugrađenom senzoru elektronskog paljenja. Ništa što 3 majstora s 5kg alata ne mogu riješiti za 2 sata. Nakon sređivanja ostaje nam još vratiti se i odvoziti defile po Beogradu. Vuja priča da ovakav defile Beograd još nije vidio, ljudi su uglavnom oduševljeni kolonom motora. Jedini koji nisu oduševljeni su oni koji moraju voziti iza MZ-ajša i gušiti se u debelom dimu, a nije da i mi nismo đubrad pa smo namjerno skupusali prezačinjene mješavine. I da, umalo zaboravi, snimili su nas za Fox televiziju (pod nas mislim na sebe i Ivanu), bit će to full medijski spektakl/debakl. Sad nam još ostaje ispratiti Josefa i Davora koji piče ka Sremskoj Mitrovici na susret koji se tamo održava, a mi smo se smjestili kod Vuje koji će nam biti domaćin slijedećih nekoliko dana.

Ulaz u Beograd

Vuja i svakak

Vuja i zmijuljica

Floyd, svakak, MZ i DUKI

Titov mercedes

MZ manekeni

Telefon u Titovom muzeju

Neki od poklona u muzeju

Ivana

Muzej i ja

Još malo mene

Veselje, Vujin MZ je proradio

Svakak & zmijurina

Vujo šarmira novinarku

Mrki pogled i oblak dima

Mi smo i biti ćemo fini

Boravak kod gazde Vuje je odlično opisala Ivana, pa ću njoj dati uvodnu riječ:

Posebni “HVALA!” ide Vuji za primanje dvije polovice jednog čovjeka u svoj dom, serviranje vikinške večere, zanimljivih razgovora kada je na repertoar dolazilo svega, od pogleda na politiku i ispravljanje moje devijantne percepcije života u Srbiji, do raznih svakodnevnih zanimljivosti (mljevene piletine, Silikonske ulice, poznatog BG slastičara sleš mesara, Orebića, ciganskih svatova sa 5 mladenki i nepoznatog broja mladoženja…). Jako mi je drago što smo tih par dana imali na raspolaganju takvog erudita zavidne opće kulture i podataka o matičnoj državi, jer bi u protivnom naš dolazak u Srbiju rezultirao utapanjem u Coca Coli na Skadarliji i promatranju samo onog što se vidi na prvi pogled. Pojasnio nam je svjetonazor akademski obrazovane osobe, koja bez ustezanja iznosi na svjetlost mane ustroja matične države, realista, no prvenstveno dobrog domaćina. Vujo, svaka čast!

Kršni momci

Vujin taxi

Kalemegdan

Glavom kroz zid

Muzej vojne tehnike

Podmornica?

Hram svetog Save

5, PET mladenki

R4 ih vjerno služi

Sve što je lijepo, kratko traje

Mana svakog putovanja je što se prije ili kasnije moramo vratiti u zbilju, a tamo nas čeka nedovršeni posao koji je odavno trebao biti gotov. Iako nas Vuja nagovara da ostanemo još koji dan, razum prevladava i odlučujemo da je nedjelja definitivni dan povratka. Meni crv u guzici ne da mira, pa odlučujem rastaviti Vujin karburator u kojem ima svega, samo nema kurjakova. Svako malo nas u poslu prekida kiša pa na kraju ne uspijevam završiti posao Ljut sam zbog toga i zbog kiše koja nas je definitivno odlučila ispratiti iz Beograda, ali nemamo puno izbora, jer sad pokazuje da je 6 sati popodne i krajnje je vrijeme da se krene. Odlučujemo se vratiti autocestom, jer, em pada kiša, em nemamo puno vremena. Kiša nas je pratila sve do Rume i taman kad je kiša prestala, probuši se zadnja guma. OPET! Baš se zbog takvih stvari ne volim voziti po autocesti. Ne bih bio prvi koji je poginuo na tako bizaran način. Ajde, zamijenim opet zračnicu i idemo dalje. Još nekoliko puta počinje i prestaje padati kiša, ali bez nekih problema ulazimo u Domovinu i ugodno se vozimo 115km/h, kad osjetim da pleše zadnji kraj. Probušena guma OPET, to je već 3. put na ovom putovanju. Sad već i braindead kao ja vidi da nešto nije u redu s felgom. Samo, sad je 22 sata, mrkla je noć i nalazimo se na autocesti. Guramo motor do prvog osvijetljenog parkirališta koje je udaljeno samo jedan kilometar. Još veća sreća u nesreći je da se benzinska pumpa nalazi preko puta. Odlazim tamo vidjeti imaju li set za krpanje guma – ništa od toga. Kupujem super-brzosušeće-ultra-dobro ljepilo za cijelih 4kn. Pitam imaju li šta skuplje, kaže nema, ima samo nekakvo za 3kn. Samo se nadam da će valjati. Skidam zadnji točak, skidam zadnju gumu i tražim gdje bi mogao biti problem, jer vidim da se sva 3 puta guma probušila na istom mjestu. Svejedno sam razrezao jednu zračnicu i napravio bajlag koji sam zalijepio na felgu. Napravio sam i zakrpu za gumu, a kako nisam imao šmirgla, poslužio sam se grubim asfaltom. Krpanje je trajalo dobrih 2 sata, tako da oko ponoći krećemo dalje i kući stižemo oko pola 3. Mrtvi umorni. Ivana sretna što je živa došla kući, a ja sretan i ponosan jer sam uspio zakrpati gumu. Jel moram reći da se evo nakon 20 dana još uvijek vozim na toj gumi

Treće krpanje gume, ovaj put po mrklom mraku

Prešli smo oko 900km i time nakupili 33000km od kad se vozimo s MZ-om. Prosječna potrošnja 4L/100km.

Emmenrausch

josip — Wed, 15 Aug 2007 20:59:28 +0000

Nakon što sam previše puta pročitao Mihin izvještaj s Emmenrauscha (Miha je inače apsolutno najveći zaljubljenik u MZ-e, iznimno pozitivna ljudina) od prije 2 godine silno mi se išlo na skup MZ-a, pa sam krenuo rješavati probleme glede odlaska – otišao sam napraviti putovnicu, izračunao hoću li skupiti dovoljno novca, tražio blagoslov od Bolje Polovice TM i za kraj pitao šefa za slobodan vikend. Sve se uspjelo posložiti osim slobodnog vikenda Tuga, čemer, razočaranje i jad… a onda se sjetim da mi brat dolazi u domovinu na godišnji pa bi me on mogao zamijeniti. Odlično – sve se poklopilo i ja mogu na put.

Natovaren prije polaska

Prije nego sam krenuo na turneju, morao sam obaviti nekoliko preventivnih radnji – informativni razgovor s Mihom, kupovanje Denso Iridium svjećice, posudba autokarte i tank torbe. Po mašini me bilo strah išta čačkati (mislio sam mijenjati karike i igličasti ležaj pod klipom) jer za sad sve radi. MZ je u zadnjih 14 mjeseci je prešao 20 000 km i s tom kilometražom sam se otisnuo put Njemačke. Plan sam imao samo okvirni: Mađarska, Slovačka, Češka i znao sam da ne želim zalaziti u velike gradove. Turističke destinacije tražim na Slovakia Tourism i Czech Tourism i printam si popis mjesta koja želim posjetiti…

Pokret

Dan prvi, 06/08/07

Planirani polazak je u 6:00, al krećem čak i malo ranije, jer nisam mogao više čekati. Tako sam Bolju Polovicu TM faktički istjerao iz kreveta, pardon, probudio za odlazak na posao. Nakon bolnog rastanka i povratka po iPod pun muzike za putovanje (tko se bar jednom ne vrati, nije čovjek ), krećem za je Bjelovar, gdje posuđujem od Nevena rezervnu bobinu (zlunetrebalo), kupujem kišno odijelo (69kn u Pevecu), te se opskrbljujem zalihom vrhunskih ribljih konzervi. Tu smišljam gdje preći granicu i odlučujem se za GP Gola, i onda redom Nagykanizsa, Keszthely, lijevom obalom Balatona sve do Veszprema, Zirc, Kisber i na kraju Komarom. Mađarski carinici su me nešto čudno gledali i komentirali na mađarskom, prvo sam mislio da me nešto ogovaraju, ali onda su uprli prstom u 2 parkirana ETZ-a 250 u savršenom stanju. Prst je objasnio da su i oni vozači MZ-a. Stajanje u Nagykanizsi sam rezervirao za ručak i mažnjavanje prve konzerve skuše, baš je fino sjela na onih 30+°C. U Keszthelyju stajem malo poslikati grad koji je pun turista, svi natpisi su dvo- ili trojezični, sve je puno njemaca, švicaraca, talijana… Tu jedem i najbolji sladoled na cijelom putovanju, a vjerujte, puno sam sladoleda pojeo.

Doručak, ručak i večera za 4 sljedeća dana

Ulični crtač u Keszthelyju

Keszthely

Pogled na napuštenu utvrdu, negdje u Mađarskoj

Jedna od pustih Mađarskih cestica kojima sam vozio

Iako sam mogao ovaj dio proći i kraćom rutom baš sam htjeo proći pored tog mađarskog mora o kojem se toliko priča (za neabene, mislim na Balaton ). Ljudi se kupaju, kampovi su na svakih 500 metara i stvarno se ima osjećaj nekog morskog podneblja. Cesta je dobra i izvan naselja se može vozit istvarno brzo, što ljudi uglavnom i iskorištavaju. Kroz naseljena mjesta je strogih 50km/h, što se za divno čudo Božje i poštuje. Cilj mi je ovu Mađarsku što prije proći i u što većem komadu, pa se ne zaustavljam puno, osim kad se zagubim, što je poprilično često. Komunikacija s lokalnim stanovništvom je debelo otežana njihovim kroničnim nepoznavanjem engleskog i njemačkog i mojim nepoznavanjem ruskog i mađarskog. Imam i mali izlet u nepoznato – zagledao sam se u crnu mačku pokraj ceste i onako si milim valjda neće iskočiti ispred mene. I nije iskočila, ali zato sam ja izletio u u zavoju na neki makadamski put. Ništa strašno, prošao sam bez pada. Od Veszprema do Kisbera vode uske lokalne cestice, a u Kisberu pravim malu stanku (sladoled, hladna Coca-Cola). Internet cafe je ovdje mitski kao teleport na romulansku zvijezdu, ali zato me upućuju u Komarom. Ionako mi je usput.

Agipova benzinska, čemer i jad

Zanimljiv sandučić u Kisberu

Komarom

U Komarom dolazim već se lagano spušta mrak, prevaljeno je ~500km. Začudo nailazim na mađare koji su silno voljni pomoći, pa mi jedan čiko pomaže pronaći Internet Cafe tako da je vozio auto ispred mene, a ja sam ga pratio. Na isti način nalazim i Autocamp. Coca-Colu i pola sata interneta sam platio 180ft, što je oko 5.5kn! U campu se nikako ne uspjevam sporazumiti s recepcionarom, pa odlučujem taj dan prijeći u Slovačku, grad Komarno. Tu stajem na benzinskoj, upoznajem kamiondžiju iz Litve. Čini se kao pozitivan tip – iz kamiona mu trešti narodna muzika (iz Litvanska, naravno), a on sjedi na bankini samo u gaćama i kaubojskom šeširu, pijucka pivo. Kaže pivo ga čini normalnim na silnim putovanjima. Čovjek zna ruski i 5 riječi engleskog, ja znam 3 riječi ruskog i nešto engleskog. Nekako mi s tim fondom riječi vodimo dvosatni razgovor, a uspjevam saznati da on inače vozi Kawasakija KZ440. Na livadi pokraj benzinske dižem šator, razmjenjujem s Markušem (mislim da sam dobro zapamtio ime) kune za litvanski novac. Tu jedem drugu konzervu skuše nudim njega probava i nije oduševljen, neka, više ostaje za mene . Pokušavam zaspati uz litvansku narodnu muziku.

Pogled s mosta na Slovačku

Markuš

Buđenje

Komarno

Dan drugi, 07/08/07

Ujutro se budim totalno neispavan, jer cijelu noć su na benzinskoj prolazili kamioni, a ja sam svako malo provirivao glavu da vidim jesu mi sve stvari na mjestu (ono, možda ima netko dovoljno očajan da zaista i pokuša ukrasti MZ-a). Za danas imam konkretan plan i rutu. Prvo obići neke iskopine iz doba dok su Rimljani hodali zemljom, a nalazi se u mjestu Iži koje nije ni deset kilometara udaljeno od mjesta gdje sam prespavao. Cesta do Iža vodi uz dunavski nasip i tipična je slovačka cesta – puna Tatri i Ava kamiona, a od osobnih auta prevladavaju Škode. Samo selo je dosta maleno i stanovnici djeluju iznureno, što je možda i zbog činjenice da sam prolazio selom oko 6 ujutro. Naravno, nalazište je čisto razočaranje, jer ja sam očekivao makar nešto u rangu Colosseuma, a dočekalo me par kamenja koje viri iz zemlje.Tek bih poludio da sam pješačio 2km do tamo, jer je zabranjen promet nasipom koji vodi do samog nalazišta. Ja sam se, naravno, oglušio na tu zabranu.

Komarno

...

Svitanje na Dunavu

Doručak

Predgrađe Šturova

Razočaran, nastavljam dalje s planom da prije sela Moča skrenem lijevo i vratim se na cestu za Nitru, jer to je moja sljedeća destinacija. U Moči se raspitujem za tu cestu, ali svi mi žučno i rukama i nogama objašnjavaju da ta cesta nije ono što tražim (kako su samo uspjeli skužiti šta tražim?) pa nastavljam lagano dalje uz Dunav prema Šturovu. U međuvremenu stajem kraj jedne crkvice uz obalu i pada 3. konzerva skuše sa povrćem. Pred samim Šturovom me hvata kiša koja potpuno prati moje raspoloženje, jer okolica Šturova je sirotinja živa – sive zgrade, uništeni autobusni kolodvor, stare trule Škode i mentalitet ekvivalentan ovim olupinama… Sam centar je lijepo uređen, naravno financijskom injekcijom EU. Kiša nemilo pada. Fotografiram koliko mogu, bacam pogled na Mađarsku i nekakvu utvrdu/kulu, neka, tamo ću nekom drugom prilikom. Navlačim kišno odijelo na sebe i krećem. U prvom selu se sjetim kako nisam navukao kišne navlake na bisage i dok sam ih navlačio opečem prste na auspuh! Po onoj kiši vadim Bivacyn iz prve pomoći, stavljam flaster na ruku, jer skinuo sam kožu baš sa zgloba, a kožna rukavica baš i nije nježna prema zglobovima. Sela u ovim krajevima su očito siromašna, vidim hrpu neregistriranih auta i starih Simson mopeda. Ograde su uglavnom zahrđale, firme propale, napuštena pruga se proteže kroz selo… Tko zna, možda sela izgleda ljepše dok sunce sija?!

Šturovo centar

Pogled na mađarsku stranu

Ludi slovaci u Tatrama

EU = nuklearka, MZ i smjećem zakrčen put

Kako kiša pada nemam volje stajati i slikati, pa stajem tek pred Nitrom gdje nadobudno skidam kišno odijelo i divim se slovačkim poljoprivrednicima koji kamionima razbacuju đubar i uredno piče ~40km/h po njivama. Za ovim se mašinama diže prašina iako je par minuta prije tek prestala padati kiša.

Tankiranje

Nitra

U Nitri je dovoljno vruće da se doslovno kuham. Hranim se domaćim sladoledom inventivnih okusa (jabuka, ribizli, lubenica) sa još inventivnijom izvedbom, tražim internet cafe, divim se spomenicima i odvratnim autobusima koji ovdje uredno prometuju. Domoroci me upozoravaju da je Slovačka puna lopova i da ne ostavljam motor samo tako na ulici. Za motor sam siguran da mi nitko neće ukrasti, kacigu zaključavam, a ako je nekome gušt, neka mi ukrade jaknu samo neka s njom pokupi i prljave čarape koje su u bisagama. Izlazak iz Nitre je obilježen s nekoliko krivih skretanja, što će kasnije postati glavno obilježje ovog đira – gubljenje gdje god je to moguće. Od Nitre do Trnave idem nekom polu-autocestom (po kojoj se jedan lik uredno vozi biciklom) i vidim da to jednostavno nije to, daleko mi se više sviđa vožnja po lokalnim cesticama koji čak ni na karti nema, tako da tu pada definitivna odluka – što više lokalnih cestica!

Nitra

Vrhunski EU autobusi

Nitra

Stunter na relaciji Nitra - Trnava

Trnava je gradić manji od Nitre, ali s ljepšim glavnim trgom i hrpom dosadnih Hare Krishna sljedbenika. Tu jedem i nekakav grozomorni sendvič žalibože kvalitete. Pomalo skapavam od vrućine, ali zato pronalazim klimatizirani Internet cafe, gdje za neku sitnu lovu pijem Coca-Colu i javljam se familiji. Znam da iz Trnave moram krenuti put Senice (Senjika) i otprilike pratim znakove, ali Slovaci imaju čudnu naviku ne označavati svako raskršće, a ima dosta raskršća gdje glavna cesta skreće, pa se svaki put pitam pratiti glavnu cesti ili ići ravno. U svakom slučaju gubim se kao guska u magli, a lokalno stanovništvo kao da radi za naftnu industriju i želi da ja napravim što više kilometara po Trnavi. Nekoliko puta sam prošao grad uzduž i popreko prije nego sam skužio da postoji i grad Senec (Senjec) koji je na suprotnoj strani od Senice. Fora je u tome da i kad sam išao u pravom smijeru kad stanem nekog pitati jesam li na pravoj cesti, on me uputi na skroz drugu stranu prema gradu u koji ja uopće ne trebam ići. Nakon sat vremena lutanja pizdim na kvadrat, ali uspijevam se dokopati prave ceste.

Trnava

Zanimljiv naziv za pizzeriu

Trnava

Moja kućica moja slobodica

Jedan od puteljaka kojima sam kročio

Nakon Trnave nastavljam prema špilji Jaskyňa Driny, što se ispostavlja lošim potezom – em je upad 110SK, za parking motora traže 30SK, ajde makar nisam platio slikanje (traže 200SK) pa sam se pravio grbav i opalio par slika u toj špilji. Do same špilje vodi pješačka stazica i do vrha ima dobrih 20 minuta pješačenja. Motor sam parkirao pokraj nekog GPZ500 slovačkih registracija i dok sam ja bio u špilji on je otišao. Sama špilja? Ništa posebno Nakon toga pičim slovačkim selima u potrazi za sljedećim odredištem – dvorcem Červený Kameň. Na putu do tamo nailazim na zanimljivu birtiju ‘Boxer Club’, čiji je gazda očito veliki BMW fan. Dvorac je lijep, ali ono što je stvarno lijepo je okolica koju čine šume, uređeni travnjaci po kojima su razasuti kipovi i pokoje drvo. Tu ponovno srećem onog tipa na GPZ-u. Još jedan koji nema pojma 2 riječi engleskog ili njemačkog, no unatoč tom jezičnom hedikepu uspjevamo razmijeniti par rečenica – on već par dana putuje po Slovačkoj, a krajnji cilj mu je Bratislava gdje ide kupiti objektiv za svoj prastari aparat. Vjetar poprilično puše, a ja smišljam gdje prespavati. Ne postavlja mi se baš šator po kiši, jer je sve drugo samo nije vodonepropusan, a jedini pansion na koji sam naišao je zauzet. Kiša je počela, odlučujem se lutati tim brdskim cesticama i vidim jednu vikendicu s poprilično velikim i natkrivenim trijemom… svane mi ideja i za pet minuta ja sam pod krovom, eMZo prekriven nekim daskama i malo sakriven od kiše. Kiša pada sve jače i jače, vjetar prelazi u oluju, a i munje odlučuju napraviti svoj show. Dok se kiša smirila već je pao mrak, a ja pod tim krovom dižem šator. Naravno da sam u šatoru strahovao dok se nije ono malo prometa tom cesticom smirilo, a onda sam zaspao kao bubica

Jaskyňa Driny

slovačka

Boxer Club

Červený Kameň

Slovak s GPZ500

Dan treći, 08/08/07

Kako sam prespavao na trijemu vikendice pokraj dvorca Červený Kameň moram proći pokraj njega pa slikam još par ranojutarnjih slika okolice dvorca i nastavljam prema dvorcu Smolenice koji nije udaljen ni 10km. Tamo dolazim u najbolje moguće vrijeme – taman se jutarnje sunčeve zrake razlijevaju preko livade koja okružuje dvorac. Inače je dvorac zatvoren za javnost jer služi za okupljanja slovačkih znanstvenika, ali tokom 7. i 8. mjeseca je otvoren za posjetitelje. Fora je natpis ispred dvorca, a kaže nešto kao “This is place of no tourist interest!”. Mogli su pojednostaviti stvar i napisati “Mrš marvo odavde!”. Unutar dvorca ima i mala birtijica, vinski podrum, naravno paunovi. Neizostavan je i polupijani portir. Dvorac okružuje ogromni park u kojem je zabranjeno kampiranje i loženje vatre.

Moje obdanište za jednu noć

Červený Kameň

Smolenice

U Slovačkoj sam se planirao zadržati samo jedan dan, ali me kiša zeznula i malo oduljila boravak u Slovačkoj, pa odustajem od obilaska dvorca u Dolnoj Krupi i pičim do GP Holič/Hodonin. Češki granični cajci me malo čudno gledaju, ali ne prave nikakve probleme. U Hodoninu se ne zadržavam, čak zaboravljam posjetiti mjenjačnicu. Sljedeći cilj mi je Brno, a do njega dolazim prolazeći kroz pitoreskna češka sela. Tako sam u jednom malo zastao i uplašio se kad je iz zvučnika postavljenih na trg počela svirati češka narodna glazba. Brže-bolje pitam nekog lokalca koji mi pokušava objasniti da je to ‘village speak’ i stvarno nakon 5 minuta glazbe kreće nešto u stilu ‘mali narodni oglasi’. Zakon! Inače ovaj dio Češke je prelijepo uređen, skoro svako selo ima mali trg, sve je puno cvijeća, zgrade su obnovljene. Mana je što do Brna nisam uspio naći mjenjačnicu, čak ni banke ne žele obaviti zamjenu EUR->ČK. Usput stajem slikati ogromne hrpe sijena na češkim poljima (pitam se kako riješe problem vjetra!?), a u jednom selu u kojem se glavna ulica zove ‘Ulica Cvijeća’ srećem dvojicu na ultra sređenoj Jawi 250, oni naravno nemaju pojma ni beknuti engleski, a ja sam odustao od učenja ruskog. U Slovačkoj sam se nagledao dosta Škoda (svaki 5 auto je Škoda), ali u Češkoj svaki 5. auto NIJE Škoda. Oko Brna počinjem mahati svakom autu koji nije Škoda.

Zvučnici

Mutenice

Hrpa sijena" src="/josip/slike/emmenrausch07/emmen73.jpg" alt="" width="720" height="480" />

Hrpa sijena

Ulica cvijeća

U Brno ulazim pun dobre volje, sunce sija, vozim se i pitam – može li mi išta pokvariti dan? Naravno da može – ostavljam motor i odlučim pojesti burek, sjedam 50 metara od motora (upozoren sam da tu ‘operiraju’ cigani) i lagano uživam u očajnom bureku za 22ČK (treba uživati u onom što imaš . Naravno, jedan ganci se odvažio i pokušao ukrasti kacigu (koja je bila zaključana za motor), ja dotrčim do motora tresem se kao šiba, cig ose pravi da se ništa nije dogodilo. Spremam se, pizdim i krećem. Jebo Brno! Vidio sam šta sam trebao i to mi je dosta, od sad se definitivno baziram samo na sela i manje gradiće. Sljedeća destinacija je Trebič i put pronalazim bez pol frke, ali nisam prešao ni 5km i već odlučujem malo skrenuti s puta do gradića Rosice što se pokazuje kao pun pogodak. Ovaj gradić proglašavam naljepšim gradom kojeg sam u životu vidio. Dok sam ulazio u grad, imao sam osjećaj da se vraćam lagano u prošlost. Ceste su popločane kamenom, slastičarna se nije mjenjala u zadnjih 50 godina, auti polagano klize cestama, imam osjećaj da čak i ljudi polakše hodaju.Tu pronalazim i Internetovu Kavarnu (da, krenuo sam učiti strane jezike) koja je zapravo željezara/trgovina kućanskim aparatima/internet cafe.

Rosice (Rosickou)

Opet slijedi malo tumaranja po češkim sporednim putevima što me ne brine puno, jer prolazim svoje najbolje moto kilometre do sada, uživam koliko se uživati može. Češka možda nema hrpu dramatičnih krajolika, ali zato ima dvorace i prelijepa sela koja je uživancija za gledati, kao i ceste koje vode kroz šume po kojima je neopisiv gušt voziti se. Divim se i ne mogu vjerovati da su pokraj većine cestica zasađeni drvoredi, ali ne bilokakavi, nego drvoredi jabuka, krušaka i trešanja. Žalim što nisam prolazio tim putevima dok je bila sezona trešanja. Svako malo stajem slikam, odmaram se i uživam. Od mnogih gradića i sela nisam ni ime zapamtio. Koliko god spavanje u šatoru i lutanje selskim cestama bilo lijepo, postoji i negativna strana – smrdim i sebi i drugima, a uskoro se približavam mjestu Trebič (kako se zovu djevojke iz Trebiča? Pa trebe, naravno ). Tražim negdje tuš kabine i uglavnom nitko nema pojma o čemu pričam, ali pronalazim na jednoj benzinskoj kabine koje su u kvaru, eh šta ti je sreća. Odlučujem takav smrdljiv nastaviti dalje. Po tim selima sam tumarao dobrih 7 sati, prešao sam hrpu kilometara, a nisam se puno primakao cilju, pa u Trebiču odlučujem malo ubrzati tempo jer počinje padati kiša (i ovo će postati obilježje ovog đira – iz dosta gradova me potjerala kiša!). Skrećem na brzu cestu i pičim put Kutne Hore. Sukladno odluci o izbjegavanju velikih gradova planiram Prag obići s ‘gornje’ strane. Nakon kojih stotinjak km prebacujem na rezervu, pa stajem na benzinskoj koja ne prima eure, a ja sam presušio s Češkim Krunama, tako da nastavljam dalje ne brineći se previše, jer imam dovoljno goriva za sljedećih 75km. Kišica lagano pada, a meni nervoza raste, jer polako mi se topi rezerva, noć je skoro tu, mjenjačnice nigdje na vidiku… Stajem u nekoj, ajmo ju tako nazvat, birtiji gdje za divno čudo Božje mjenjaju EUR->ČK. I to po najboljem tečaju u cijeloj državi 30ČK za 1EUR (u mjenjačnicama se dobije 27ČK za 1EUR). Konobarica mi se ispričava i kaže da može dati jedino po tom tečaju, a ja totalno zbunjen, jer to ne najbolji tečak koji sam do sada našao. Mjenjam 20EUR-a i pijem Coca-Colu u flaši od 0.33L (kod nas su, pizde, uveli flaše od 0.25L). Sad imam dovoljno ČK i nema brige, nastavljam dalje prateći cestu 38. Nakon kojeg kilometra vidim skretanje za Motocross stazu, pa odlučujem pogledati kako Česi voze MX, na stazi samo 2 žive duše, a i on ispremaju motore… nastavljam dalje. U Kutnu Horu stižem oko 22 sata, gdje pronalazim autokamp gdje se odlučujem smjestiti. KONAČNO tuširanje i spavanac. Autokamp čak i nije skup, 200ČK.

Ivančice

Náměšť nad Oslavou

Trebič

Dnjepr u Trebiču

Trebič

Selendra

Opako dobra cesta

San svakog bikera

eMZo na motocross stazi

Birtija/Mjenjačnica

Dan četvrti, 09/08/07

U kampu u kojem sam spavao upoznajem stariji bračni par koji već 14 dana putuju na biciklima, iz Češke su, a sad prate tok rijeke Labe (inače Slovačku i Češku mogu opisati kao top destinacije za bicikliste, jer na dosta mjesta imaju uređene staze, posebni znakoji koji upozoravaju na bicikliste, pa na kraju i sreo sam sigurno 5 puta više biciklista nego bikera). Pitam ga za zanimljive destinacije u Češkoj, na što on odmah odgovara Prag! Rečem mu kako mislim preskočiti Prag, a on se umalo uvrijedi. Kao kakav je to način preskočiti Prag!? A kad sam mu rekao da planiram posjetiti Bratislavu, e tad je doslovno popizdio i započeo priču u tome kako je Prag dobar, a Bratislava selo s 3 kuće u 2 reda Ne marim puno za njegove priče, nego gledam u kartu i odlučujem se za današnu rutu. Karlo (biciklist, ljubitelj Praga) me upozorava da je za danas najavljena kiša i velika oluja. Ne vjerujem mu puno, jer dan je stvarno prekrasno svanuo. Krećem cestom prema ‘dolje’ tako da Prag zaobiđem s donje strane (iako sam jučer pred kišu odlučio drugačije). Cilj mi je Hrad Ćešky Šternberk – dvorac o kojem će dovoljno reći slike. Slike, nažalost, ne mogu ispričati kakva predobra cesta vodi to tog dvorca. U i oko dvorca se zadržavam dobra 2 sata, jer sam odlučio obići dvorac i iznutra, kao i popeti se na vidikovac pokraj dvorca.

Cesta

Pogled na Ćešky Šternberk

Pogled sa Ćešky Šternberk

Ćešky Šternberk

Vidikovac

Ćešky Šternberk

Sljedeće odredište je Benešov, ali se malo gubim jer sam stalno imao osjećaj da idem u smijeru suprotnom od smijera kojim sam stvarno išao. Tako u Vlašimu nadobudno pitam za Benešov, a ljudi mi upere u smijer odakle sam došao. Za prvog koji mi je tako pokazao sam mislio da je lud, na kraju se ispostavilo da ti Česi i nisu toliko ludi. Ništa zato, iako sam napravio 60 nepotrebnih kilometara naletio sam i na jedan dvorac u okolici Vlašima. Dolazim do dvorca, a ono se vjeverica šeta pokraj drveta, neka klasična glazba svira u dvorištu dvorca, a paunovi se odmaraju… Idila dostojna nekog romantičnog filma. Nastavljam prema Benešovu gdje stižem oko 13 sati. Malo se pokušavam snaći po gradu, idem u banku zamijeniti novce i dok sam ja u banci počinje pljusak. Sranje – motor je cca. 2km dalje parkiran. Stavljam kacigu na glavu i pješačim do motora. Pidzim i u sebi, a bome i oko sebe, navlačim kišno odjelo, odustajem od daljenjg razgledavanja Češke i skrećem na brzu cestu prema Pragu. Tu me pere kiša cijelim putem, kroz Prag prolazim autoputem i stajem tek nakon što sam prošao Prag. Jedini pozitivan dio vožnje po autoputu je kad sam obišao Jawu TS 350. Odmaram se malo na benzinskoj, gdje pokušavam kontaktirati Mihu i Perkova koji su sad već u Pragu. Javljaju da je i njih kiša uhvatila, samo su oni skrenuli u Pivnicu, za razliku od mene kojeg je zadnjih 200km prala kiša.

Dvorac pokraj Vlašima

Benešov

Odmor na benzinskoj

Odmor

Ovaj dio Češke iza Praga mi se čini siromašniji i od Slovačke sirotinje. Imam osjećaj kao da sam u Bosni. Razlika između ovog dijela Češke i onog što sam obilazio prethodna 2 dana se najbolje vidi u autobusnim stanicama. U bogatom dijelu su stanice sazidane kućice s prozorima i vratima, dok su to ovdje samo 4 čelična stupa sa krovom koji je davno izgorio. Većina tvornica su u stanju raspadanja. Moje raspoloženje odlično prati vremenske prilike, pa tako razjeban ulazim u Chomutov, grad koji je udaljen 60km od Zschopaua. Osjećam se očajno, kiša stalno pada, sve je nekako sivo, bezlično. Stajem na Lidlovom parkiralištu i unatoč činjenici da sam prešao 1450km i da sam u jednom komadu nekako se ne osjećam baš sretno. Svaki drugi tip na ulici mi se čini kao da je osuđivani kriminalac, možda je za to kriva kiša, a možda i činjenica da je Chomutov centar Češkog kriminala, droge i prostitucije. Nakon sat vremena odmora na tom parkiralištu krećem u potragu za smještajem. Pratim malo znakove i dolazim do hotela Jezero gdje nalazim smještaj za smiješno malenih 183ČK. Smještam se u hotelu kad počinje pravi prolom oblaka praćen žestokom grmljavinom. Ostavljam sve stvari na motoru neka kisnu, promatram kroz prozor motor kako kisne usput primjećujem da pokraj hotela prolazi poprilično puno cigana. Proglasite me homofobom i rasistom, ali nakon Brna ja ciganima više ne vjerujem. Čim je prestala kiša, a padala je sigurno sat vremena, sjedam na eMZu i idem pronaći Internetovu Kavarnu, a bome i smisliti gdje ću ostaviti motor, jer hotel nema nikakvo dvorište, a o čuvanom parkingu mogu samo sanjati. Lunjajući gradom nailazim na ‘Bikers Hospitality Club’, presretan ulazim unutra gdje nitko ne priča engleski, ali nekako se sporazumjevamo. Ostajem razočaran, jer ne samo da mi nisu pomogli pronaći siguran smještaj za motor, nego sam bolje i detaljnije upute dobivao od prolaznika vulgaris. Bit će da mi je kiša koja je ponovno počela padati dala ideju, pa ostavljam motor pokraj ulaza jedne stambene zgrade koja je odavala dojam da unutra žive imućniji ljudi, a sam ulaz je smješten malo dalje od očiju prolaznika. Sve stvari ostavljam na motoru, samo skidam tank torbu i odlazim na spvanac.

Hotel u Jezera

Chomutov

Češka Arizona

Još malo...

Dan peti, 10/08/07

Ujutro je svanuo nikakav dan, magluština tmurno vrijeme, ali nemam izbora idem dalje. Do Zschopaua imam cca. sat vremena vožnje, s Mihom i Perkovom koji su iz Osijeka krenuli autom u srijedu se planiram naći oko 11 sati. Cesta od Chomutova do njemačke granice me podsjeća na Bosansku Arizonu – samo ovdje su prodavači Kinezi smješteni u drvenim kolibama. Kako se približavam Njemačkoj tako ulazim u sve gušću maglu koja se, nažalost, neće maknuti iduća 3 dana. Na Njemačkoj granici čim je carinik vidio MZ-a samo je pitao “Zschopau?”. U Marienbergu stajem u Kauflandu opskrbiti se nekom hranom, jer ostala mi je samo jedna konzerva skuše i nju ću stamaniti u centru Zschopaua. Prije ulaska u Zschopau ima malo raskršće na kojem je tabla “MZ 800m”, znam, to je moje skretanje. Stajem pred novom tvornicom, obavezno slikanje i čuđenje – na vrh tvornice su stavili MZ 1000S – današnji ponos inženjera iz MZ-a.

Još malo...

Tvornica

Zschopau

Schloss

Rijeka Zschopau

Schloss

Zschopau je kao prototip njemačkog gradića, brdovit, rijeka Zschopau prolazi kroz grad, i dvorac je na svom mjestu. I ono najbitnije – većian natpisa je ispisana nekakvim gotičkim fontom. Dosta ljudi staje i zagleda u parkiranog MZ-a, uglavnom misle da sam iz Mađarske (Hungary), ali im objašnjavam da HR dolazi od HRvatska. Gotovo svaki čovjek s kojim sam popričao je rekao da je radio u tvornici (kasnije mi Miha objašnjava da je tvornica nekad zapošljavala 4000 radnika, što bi reklo da ću teško naći čovjeka koji NIJE radio u MZ-u). Obišao sam kompletan grad, nažicao pristup internetu u gradskoj knjižnici i eto već je 11 sati, dolaze Miha i Perkov, pa krećemo u obilazak MZ/DKW muzeja smještenog u samom dvorcu.

Emmenrausch

Glavni MZ inženjer

Balkanci na rasprodaji

Isprobavanje nove jakne

Sam susret se održava u dvorištu nove tvornice, upad se plaća 20€ i traje 3 dana (petak, subota i nedjelja). Zbog kiše je sve blatno, pa jedva pronalazimo smještaj za šatore. Ja konačno skidam stvari s motora i vidim da su mi bisage kompletno mokre (ispostavlja se da je bila dobra ideja sve stvari stavljati u vrećice). Nešto robe je mokro, vreća za spavanje se ne može nazvati suhom. Prijavljujem se za “Weiteste Anreise” nagradu (najdalji dolazak) sa 1493km. Miha nanjušuje rasprodaju pod jednim šatorom, pa snimamo cijene – kožna jakna 50€, tekstilne jakne 15€, kape po 1 ili 2 €. Ovu rasprodaju se isplati čekati. Naravno balkanci su uspjeli dočekati svoj red pa kupujemo sve šta se kupiti da, ja sam kupio 3 različite jakne, kapu, ruksak nekoliko majca, šalica, naljepnica i prišivki… sve original MZ. Sretan kao malo dijete oblačim kožnu jaknu i ne skidam ju idućih 5 dana . Zbog kiše i magle ljudi u kampu i nema puno, ono malo što nas ima je uglavnom u blatu do koljena. Upoznajem se s nekim Šveđanima, upoznajem i Engleza koji je došao s autom.

Koncert

Milijunti MZ

Dan šesti i sedmi, 11 i 12/08/07

Ujutro se budim polu ukočen od zime, spavam samo u vreći za spavanje, pa me ubi hladna zemlja ispod mene. Tražim neki doručak i odlazim s prvom grupom na obilazak tvornice. Iako ne kužimo šta lik priča, nije teško pohvatati da mu je svaka treća riječ “Problem”. Nažalost, iako imaju 2 odlična proizvoda (MZ 1000S je 3. na velikom Motorradovom testu izdržljivosti, mala 125ccm mašina jede konkurenciju za doručak) nesposobni su ih prodati. Slike iz tvornice možete pogledati ovdje. Kasnije pičimo u obližnji Augustusburg u muzej motora koji se nalazi u ogromnom dvorcu. Sve slike iz tog mozeja se nalaze ovdje. Ovi njemci su čudan narod – subotom popodne većina trgovina ne radi, u cijelom Zschopau ne uspjevamo pronaći običnu birtiju, samo slastičarne. A i one imaju ludo radno vrijeme, jedna se nedjeljom otvara u 5 ujutro, a zatvara u 10 ujutro. Kao da žele prodati što manje kolača. Inače, Švabe su fin i uredan narod tako da su na susretu bile tuš kabine sa ogromnim količinama tople vode.

dojam blata

Hrvatski MZ Club

Taj dan još obilazimo trgovce rezervnim dijelovima, pa se malo opskrbljujemo. Tokom koncerta dolazi čovo noseći OGROMNU zastavu iz 60-tih godina, gomila ga pozdravlja pljeskom. Upoznajemo se s njim, a njega osim pokojeg piva viška tuče i nostalgija – bio je tvornički enduro vozač. Uspjevamo ga skužiti da nas sutra poziva kod sebe da pogledamo sobu koju je posvetio MZ-u. Tako i biva, sutra ujutro odlazimo do njega. U kući ima birtiju i treba se debelo zamisliti jel to nečija dnevna soba ili birtija, stvanro odličan ideja. Jedan dio je odvojioza pokale, postere, odličja i slično. Sin mu je konobar i osvojio je nagradu za najbolje uređen stol na jednom natjecanju – tema je bila MZ!

Birtija/kuca

Ekipica

Vidikovac/toranj

MZ pred hotelom s 5 zvjezdica

Miha i Perkov odlaze u Zwickau posjetiti Trabant muzej, a ja ostajem čekati proglašenje pobjednika i nadatise da ću dobiti pokal. Sve svoje stare stvari, šator, vreću za spavanje tovarim kod Mihe u auto, a ja kući nosim samo jakne i ostale picaboce koje sam pokupovao. Čim su se Miha i Perkov maknuli kroz maglu se probija sunce. Konačno! Sušim se i grijem kao gušter na suncu, konačno se može malo i slikati prelijepo uređene MZ-e (proteklih dana nisam skoro ništa slikao, jer kiša i magla nisu bili na našoj strani). Stižu starci na raznim DKW mašinama… Pokal sam dobio (tri puta hura za mene, Weiteste anreise), konkurenciju su mi pravili jedan Britanac sa 900km i Francuz sa 700km. Još je jednom opraštam od susreta i krećem. Plan je ne ići istim putem, nego preko Karlovyh Vara, Klatovyja, do Slovačke, pa dalje kako bude. U Karlovym Varyma se naravno gubim, jer je cijeli grad prekopan tako da odustajem od nekakvog posjeta centru. Prateći turističke putokaze skrećem s puta u potrazi za nekakvim tornjem, toranj je sagrađen kao vidikovac za obližnje dvorce, a nalazi se na 777mnv. Cesta koja vodi do njega je dobrim dijelom popločana kamenom, tako da se vozim kao po jajima. Nastavljam dalje prema gradu Mariánské Lázně. Ovaj me grad iznenadio i to opako, jer sam tu mislio naći neki jeftini hostel i prespavati, ali nakon ulaska u grad – ŠOK. Sve hoteli s 5 zvjezdica, uređeni parkovi, šetališta, gradom lagano klizi trolejbus, obitelji se vozaju u kočiji. Sve je puno očito bogatih ljudi. Prvi put uživo vidim Maseratija. Parkiram svoju ragu pred Cristal Hotel, likovi me uglavnom čudno gledaju. Krećem u brojanje hotela – nabrojao sam ih preko 30 i odustao. Osim hotela sve je puno i zlatarni, skupih butika, kockarnica,… Kasnije saznajem da se tu nalaze razna lječilišta što objašnjava tolike bogataše na jednom mjestu. Pokraj Pjevajuće Fontane upoznajem jednog Rusa, nije čuo za Hrvatsku, ali Tita i Jugoslaviju pozna u dušu Očito je da jeftini hotel ovdje neću naći, pa krećem i iz protesta turiram eMZu pod čokom pri tome se i sam gušim u dimu, pravim par krugova po gradu pod čokom i krećem dalje. Hvata me mrak, točim gorivo za posljedne Krune, ponovno počinje kišica, šatora nemam tak oda moram tražiti neki smještaj. Tek oko 22 sata nalazim nekakav pansion, na sreću gazda taman zatvara psa u dvorištu. Za jednu noć traži 300ČK ja imam samo eure, pa mu nudim 10€ on hoće 15€, dajem mu 12€ i svi sretni i zadovoljni. Za tih 12€ sam dobio kompletnu kuću, televizor, frižider, tuš,…

Mariánské Lázně

Raspjevana Fontana

Dan osmi 13/08/07

České Budějovice

U Klatovyju doručkujem i kupujem litru 2T ulja. Još uvijek nisam siguran kojim ću putem do kuće, ali znam da moram doći do Čeških Budejovica gdje i stižem oko podne. Grad je prekrasan (kao i većina tih starih čeških gradova), penjem se na Black Tower i razgledam grad s visine. Iz grada me tjera kiša, pa pičim za J. Hradec, gdje pronalazim muzej fotografija. U Dvorištu muzeja ima mala klupčica do koje valjda ne dopire nikakva buka. Na njoj sam na sjedećke uspio zaspati. I iz Hradeca me na kraju tjera kiša (zašto se opće čudim?!). Usput stajem u nekakav restoran koji nudi menu za smiješnih 49ČK, odlučujem probati tu češku kuhinju, naručujem i Coca-Colu. Ispostavlja se da je Cola zapravo neka RC-Cola, – najodvratnije smeće koje sam u životu probao, a ni hrana im nije bolja (neki kiseli kupus sa prijesnim kruhm i 2 komadića mesa) i sve to konobar zaračuna 69ČK, ja dam 100ČK i ne dobijem kusur. Europa u svom punom sjaju Nekim sporednim cesticama se dovlačim do Znojma, gdje odlučujem ući u Austriju. U Austriji punim i 2222.22km puta, a u Mistelbachu stajem na nekom parkiralištu pitati za smjer, vidim neke mutne tipove oko njih nekoliko Golfova. Ajde sporazumimo se nekako na njemačkom i objašnjavaju oni meni, kad me odjednom jedan od njoj pita na njemačkom odakle sam, odgovaram “Kroatien”, na to kao iz topa dolazi “Pa šta ne kažeš!”, ali onim ‘iz Doboja’ naglaskom. U sred Austrije ja nabasam na Bosance

J. Hradec

Ovaj avion je parkiran u nečijem dvorištu

U ovom dvorcu netko živi

Beč izbjegavam, a bome upoznajem i Austrijske lokalne ceste, jer jedna cesta je zatvorena, pa idem obilaznom rutom. U Bratislavu ulazim oko 22 sata i vidim da ne mogu pronaći mjesto za spavanje, a bome mi se i ne spava, pa odlučujem poći za Mađarsku i tamo si naći smještaj. Zbog svoje smotanosti završavam na autoputu i eto me na Mađarskoj granici. Sranje! Sad moram platiti 7€ vinjetu. Dodatno sranje je što sam već prešao 60km na rezervi a nemam pojma gdje je sljedeća benzinska. Na zadnjim kapima goriva dolazim do benzinske, točim i kasnije se odvajam za Csornu, gdje nema teoretske šansa nema da nađem mjesto za spavanje, jer prošla je ponoć. Odlučujem voziti pa kud pukne da pukne. Pokušavam zaspati na klupčici kraj supermarketa, ali ne mogu, pa krećem dalje. U 3 sata poslje ponoći stajem na autobusnoj stanici i spavam tamo s kacigom na glavi. Oko pola 5 se budim i krećem dalje. Kad sam već tu odlučujem zagaziti i u Sloveniju, a u Domovinu ulazim u Murskom Središću. Stajem još u Bjelovaru i vraćam Nevenu bobinu, nije mi trebala. U kuću ulazim polukrepan, kaciga smrdi kao da se netko posrao u nju, a ni ja nisam u bajnom stanju. Neka, vadim pokal hvalim se familiji. Vrijedilo je.

Moja nova obitelj

Austrija

Eh ti kilometri

Dunaaaveeee, plavi Dunaaaveeee

Bratislava

Mađarska granica

Prešao 2820km u 9 dana od toga 1000km u posljednjih 30 sati, prosjedio 55 sati na motoru, potrošio 110 litara goriva i 2.5 litara 2T ulja. Zagazio u 7 zemalja od kojih samo Domovina nije u EU, a jedino Njemačka i Austrija imaju EUR za službenu valutu. Sve kilometre sam prešao s MZ-om ETZ 250 iz 1986 godine. O tehničkim problemima nisam ni pisao, jer ih nije ni bilo. Ruta kojom sam išao se može naći ovdje.

Ostale slike

Opet u Mađarskoj

josip — Mon, 22 May 2006 14:58:53 +0000

Piše: BoljaPolovica^TM

Potaknuti nemilim događajem koji se odvio tjedan dana ranije (za detaljnjije informacije klik ovdje – moto shop u Pecsu nije radio) opet smo završili na jednodnevnom šalabazu po Mađarskoj… Utvrđeno je da smo zbog nabavke djelova prošli oko 1150km

Debeli puca po šavu jer samoživi gospon Katalog leži doma pred TiVijem umjesto da šverca Babettine dijelove.

Pokret…

Meeting point je centar Nove Gradiške, kod sata u 7 ujutro. Debeli se podsjeća kako je to sjediti na biciklu nagnutom na oglasnoj ploči i ključa ga svojim superturbo Magnumlockom dužine 80 cm. Nek se nađe, od viška glava ne boli

Bicikl

Samozadovoljni smiješak

Kratkotrajno stajanje u Požegi radi protezanja guznih mišića i grijanja ruku, brzi nastavak put do…

Grijanje ruku na jednom ali vrijednom cilindru

… Našica. U zadnje vrijeme smo često tamo i stalno promatramo usput nekakvu crkvicu koja se vidi na prilasku od Požege, ispred nje je nasip šljunka. Kad smo se približili, ispostavilo se da je pred njom željeznička pruga. Ovaj put smo stali i pogledali o čemu se radi. Jedan grob stoji izdvojen, grob Dore Pejačević, duha koji ordinira u dvorcu u centru grada. Oduševljeni prizorom ostajemo malo razgledati i pitamo se zašto se ova crkva ne uredi kao i dvorac u centru grada.

Ulazak na našičko groblje

Pred crkvicom

Debeli

Entuzijazam za automatskim slikanjem :zijeeev!:

Ovdje leži Dora Pejačević

Nakon opskrbe u miholjačkoj Billi, visimo u parkiću pred i oko njihove općine. Slikam sve što je zanimljivo i saznajem da je Mailath dvorac građen u engleskom stilu, u vrijeme austro-ugarske monarhije. Zbilja lijepo izgleda, pogotovo ex-staklenik straga, koji sada služi kao check-point balavcima koji se petkom navečer ubijaju colom i Ribarom. Šteta Sve je puno nekih prosječnom oku neupadljivih zanimljivosti, kao što su metalne životinjske glave postavljene gdjegod su se mogle postaviti, tipa na oluku. Odlično. Kudos, Tudor

Da se negdje u Austriji općina, katastar i slične državne službe nalaze u tako lijepom dvorcu to bi sigurno znao cijeli svijet, šteta što se ne znamo malo bolje promovirati. Iako smo preko nekoliko puta bili u Miholjcu, tek smo sad primjetili taj dvorac, jer je dobro sakriven iza velikog parka.

U Miholjcu mijenjamo kune u forinte. Za 400kn se dobije 13400 forinti.

Franjo Josip

Lazić Josip, Debeli

Dvorac Mailath

Starost zdanja

Općina

Parkić iza Miholjačke općine

Općina sleđa

Zanimljivi featureovi na zgradi

Debeli na drvetu

Odlazak do mjenjačnice

Eto nas u Pecsu. Osim što je radno vrijeme ovog famoznog shopa utvrđeno i stavljeno online za sve putnike-dobro-namjernike, zanimljivost je ta da nema dide Kataloga (koj nam je ostao u lijepom sjećanju prošle godine). Ovaj put nas je uslužio čovjek sa poznavanjem premilog hrvatskog, naravno, u limitiranim dozama. Debeli kaže, “Jab’ platine. Dvoje.” a čovjek zine u čudu sa izrazom lica WTF-is-dvoje??? Debeli skonta gramatičku egzhibiciju kojom je zbunio mađara i pokaže dva prsta desne ruke govoreći “Dva.” Ah taj hrvatski . U shopu je Debeli ostavio oko 300 kuna na las picabocas ali tvrdi kategorički da je sve to kod nas nenabavljivo. Rariteti tipa sajle i Isolator svjećice, lanac… rariteti my ass

Moto shop Motorosbolt

Radno vrijeme moto-shopa

Entuzijazam uljem za mjenjač

Ono što me posebno oduševilo tamo je masa auta starih socijalističkih auta. U RH Trabanta nisam vidjela… ne sjećam se otkad, o Moskvičima, starim Škodama da ne pričamo. Ono najluđe je da ljudi čak i nabrijavaju stare škode, Debelog se posebno dojmio nabrijani Moskvič, ono spušten, široke gume, zatamnjena stakla, spojleri… Putem uvijek vidimo IFA kamione, FAP-ove i sl., u kojima je kod nas valjda i ciganima ispod časti voziti bakar i ribu sa okolo-našičkih ribnjaka. Mađarska je zanimljiva i po tome što nije rijetkost sresti konjske zaprege, natovarene putnike na MZ-ovima i Jawama i slične, kod nas davno izumrle, stvari.

Trabant

Škoda?

Budući da je plan bio otići u Kopački rit i slikati neka od 48 vrsta vretenaca, odlučili smo se ići preko Mohača. Grad jako lijepo izgleda i vrlo je čist. Posebnost koja je mene ubola u oko je džamija u centru grada i znak za nekoliko crkvi – bjelorusku, srpsku pravoslavnu i protestantsku. Očito multietnički i multireligijski gradić. U Mohaču tankamo na Shell benzinskoj što Debelom hrani ego, ono, MZ na Shell benzinskoj na kojoj uslužuje čovjek u košulji i kravati. Debeli mu u ruku stavlja hrpu mađarskih novaca i rukama i nogama objašnjava da natoči za sve novce koje mu je dao.

Centar

Kip

O Mohaču

Parkirani čamac na Dunavu

Kip kraj Dunava

Centar

Mohački Simson

Religijsko raskrižje

Džamija

Debeli niže prijateljstva

Zanimljivost koju nisam znala – granica ovdje nije Drava (logično, Kopika!) već kopnena vulgaris. Na putu do Kopačkog smo stali Belom Manastiru, javiti se mojoj legici koja je prije par mjeseci preselila tamo radi posla. Kako se dugo nismo svi vidjeli, previše smo se razlajali i gostili i ujedno radi lošeg vremena odustali od puta u Kopački.

Ladovina

Debeli odaje počast crvenima

Debeli je odlučio iskoristiti period kad žene žlabraju i isprobati neke zvizdarije koje je pokupovao u moto shopu u Pecsu.

Picaboce TM

Debeli glumi da nešto radi

Svjećica koja je prešla 7.5 tisuća km i svjećica koja je prešla pola metra, put od kutije do cilindra

Putem smo također stali u Osijeku da se javim još jednoj legici. Nakon kratke primopredaje finnish kape, krenuli smo kući rutom Đakovo, Sl. Brod, Gradiška. Ovaj dan je odvaljeno 450km, što je naš (i eMZin) rekord u jednom danu. Debeli nešto priča o Iron Butt Race na MZ-u i 1000km u jednom danu, ali ima vremena…

I šta smo na kraju kupili?

Piše: Josip aka Debeli

Kupismo 3 svjećice Isolator ZM14-260 (400ft/kom), vodonepropusna lula za svjećicu (400ft), sajla za kvačilo (470ft), platine (550ft), disk pločice (800ft), ulje SAE80W90 1L (1000ft), lanac (2500ft), 16″ unutarnja guma (1050ft). To bi otprilike bilo to. Da biste cifre preračunali u kune samo ih podijelite sa 33.5.

Jasenovac -> Mađarska

josip — Fri, 12 May 2006 14:53:24 +0000

Piše: BoljaPolovica^TM

Povodom punjenja okrugle cifre (četvrt stoljeća) ženskog dijela togs.biz scream teama i iskorištavanja par dana slobodnih od obaveza, osim slavljenja rođendana Debeli ide do Mađarske pokupovati neke djelove za eMZu, na Hreliću planira kupiti nekog alata i tako to. Napravili smo krug opsega 700km, hmmm… to bi značilo da je fi tog kruga cca 200 kilometara, not bad

Odlučili smo ovako formirati putanju…

… krenuti iz Nove Gradiške i kod Novske skrenuti za Jasenovac… (dan 1)

Start

Tako je i bilo. Budući da oboje nismo nikad bili u Jasenovcu, ovo je bila super prilika da stanemo i bacimo pogled na spomenik. Došli smo do velebnog zdanja i totalno se oduševili čistoćom – održavanjem travnjaka, bare i cjelokupnog prostora. Malo manje se oduševili vijencima sa posvetama na ćirilici. Bio je krasan sunčan dan pa su mnoga vretenca letjela i željela pozirati. Čak se i jedan somić odvažio i izašao ispod lopoča.

Karta

Debeli u Jasenovcu

Jama

Izlazak

Vretenca se voledu

Somić

Presvlaka vretenca

Infantilni koliko jesmo, popeli smo se u “Ćiru” u kojem su prije 50 godina voženi logoraši i slikali se.

Ćiro

Prevelika ekspozicija a.k.a. skurena slika

Debeli na gasu

… a ni tenk na putu nije mogao proći bez da se u njega zavučemo. Malo klaustrofobično ali nema veze. Ionako me oduševljava kao prijevozno sredstvo.

Tenk

Dive in

Tenk

Cijev

Tenk

… pa savskom “magistralom” do Siska.

Sela (i kuće od drveta) su krasna na ovom putu i s razlogom pod državnom zaštitom. Stali smo nakratko u Čigoću, europskom selu roda da poslikamo kuće šarenih krovova i pokoju pticu.

Rodino gnijezdo

Roda

Čigoć

Kaldrma

Cestu okružuju guste šume a dio puta je živa kaldrma. Da nisu prolazili auti, mislili bi da smo na krivom putu, od svakog većeg mjesta udaljeni bar 50 km. Jednom rječju, bogu iza tregera. Idealno

Oduševili smo se kravama u Savi – kao da su na Gangesu

Ganges

Vozeći se prema Sisku, uspjela sam uhvatiti koju fotografiju uz cestu.

Sisak

Stali smo u centru i malo prošetali uz Kupu (muchas gracias na korekciji, Hrvoje V.). Jako lijepo uređen grad, baš mi se svidio. Pogotovo senzori za očitavanje količine kemijskih spojeva u zraku

Kupa

Time 2 rest

Time 2 nap

Time 2 walk

Debeli sklapa nova prijateljstva

Onda zaletjeti do ZG… (dan 2)

Prespavali smo kod familije u Velikoj Gorici i rano ujutro krenuli na Hrelić. Nisam baš puno slikala (jednom prilikom prije par godina sam (dobronamjerno) slikala ljude, no ispostavilo se da im objektiv i nije baš drag strani predmet u nosu ). Zato u ovom dijelu postoje samo slike “time out – it’s feeding time”.

Hrelić

Debeli se na Hreliću prehranjuje ribljim konzervama

Hrelić

Malo odmora u Novom ZGB-u

Poslijepodne smo došli u ZG i sjeli na ručak u Pizza cutu. Glad zamućuje pogled, no ništa što ne spašava KLOPA!

Pizza cut

Potom smo se preselili kralju Tomislavu iza stražnjice radi dogovora o nalaženju i primopredajama. Upoznali smo jedan par na ER-6-ci (Aaaa,.. ER! Ja sam mislila R6!) koji pokušava pazariti moto-jaknu. Pomislila sam da bi jakna mogla biti moj broj – no ispostavilo se da ju cura prodaje jer je njoj malena a visoka je manje od 170… Poslijepodnevna siesta u hladu.

Glavni

… pa do Bjelovara…

Prvo smo završili u nekoj vukojebini hard-core na putu do tamo. Uspjeli se ispetljati iz nekih konfuznih uličica i doći do BJ. Putem gledamo krosere u transportu – očito je ovdje bio neki happening. Upućeni spominju enduro utrku. Došli do privremenih udomitelja, obitelji Oulovsky. Svi su moto- (ili makar auto-) vudreni, a glava obitelji je ponosni vlasnik nekoliko MZ-a. Posebnu pažnju privlači ETZ 250 koji je prešao jedva 1500 kilometara u skoro 20 godina postojanja. Obitelj Oulovsky nas ugosti kao careve, unatoč ogromnom renoviranju kuće.

Centar Bjelovara

Herr Bing

… kod Virovitice prijeći granicu sa Mađarskom do Barcsa, pa sjeći Mađu do Pecsa… (dan 3)

Probudili se relativno rano, doručkovali i krenuli prema Durđevcu (tu pričvršćujemo auspuh koji se klima zadnja 2 dana). U zraku je bila vrlo visoka vlažnost (šugavo vrijeme pred kišu i na momente kiša) pa nema smisla slikati u vožnji. Stali smo na nekoj ergeli u Mađarskoj i nažicali slikanje konja.

Ergela

U Pecsu se Debeli prvo skoro rasplakao – vlasnik moto-shopa je uzeo godišnji!

Moto-shop zatvoren!!!

No nema rana koje šoping ne liječi – Debeli se počastio torbom

Heavytools

a ni ja nisam lošije prošla. Jedino što moja torba uz njegovu nije mogla doći do izražaja a kamoli do fotografiranja pa ne postoji zapis o njenom postojanju . Krenuli smo u RH.

Krećemo

… pa se spustiti kući preko Našica poznatim putem.

Malo smo đirali gradom pa otišli u Sportivo na čaj. Zaletjeli u Levi’s u kojem je bio neki totalni blowout no kako nas prati glas oni koji kasno na Kosovo stižu, i ovaj put smo izmakli dobroj kupovini. Nevermind, sjeli na bajk i otprdili kući.

Našice

Debeli’s addition:

Sveukupno smo prešli nekih 700km, 3. dan je stalno visila kiša u zraku, ali makar nije bilo vruće. MZ je izdržao, nisam ni sumnjao, a od kvarova je jedino ispao šaraf koji drži auspuh, pa smo u Đurđevcu kupili drugi šaraf, zategli i samo gas dalje.

Josip Lazić » Djirevi

Olujni đir po Istri

Dan 1

Dan 2

Dan 3

Operacija “Šuplji zub”, do Kijeva i nazad

Rumunjska, dan 4

Rumunjska, dan 5

Rumunjska, dan 6

Rumunjska, dan 7

Rumunjska, dan 8

Ukrajina, dan 9

Prvi dan u Ukrajini

Ukrajina, dan 10

Ukrajina/Poljska, dan 13

Poljska, dan 14

Durmitor

U Srbiji za prvi maj

Prometnici sada ne smeju nam ništa, za volanom uvek sedi Stevan Gojko Pišta

Jedno jutro rano čim zora zarudi,…

Mi smo i biti ćemo fini

Sve što je lijepo, kratko traje

Emmenrausch

Pokret

Dan prvi, 06/08/07

Dan drugi, 07/08/07

Dan treći, 08/08/07

Dan četvrti, 09/08/07

Dan peti, 10/08/07

Dan šesti i sedmi, 11 i 12/08/07

Dan osmi 13/08/07

Ostale slike

Opet u Mađarskoj

Pokret…

I šta smo na kraju kupili?

Piše: Josip aka Debeli

Jasenovac -> Mađarska

Piše: BoljaPolovicaTM

… krenuti iz Nove Gradiške i kod Novske skrenuti za Jasenovac… (dan 1)

… pa savskom “magistralom” do Siska.

Onda zaletjeti do ZG… (dan 2)

… pa do Bjelovara…

… kod Virovitice prijeći granicu sa Mađarskom do Barcsa, pa sjeći Mađu do Pecsa… (dan 3)

… pa se spustiti kući preko Našica poznatim putem.

Debeli’s addition:

Piše: BoljaPolovica^TM