Operacija “Šuplji zub”, do Kijeva i nazad

U subotu 2.7.2011., smo sjeli na Yamahu Tenere tip 1VJ iz 1987. godine i odlučili šta želimo posjetiti, a nakon što više od pola zaplaniranih znamenitosti nismo vidjeli (Srebrenica, sjeverni dio Transalpine, 100km makadama po Rumunjskoj, 4. reaktor Černobilske elektrane, Sobibor,…), skužio sam da nismo puno bolji od grupe TNT, pa eto ideja nazvati putopis “Šuplji zub”.

! upozorenje modemašima i onima s ograničenim bandwidthom – ova stranica sadrži oko 40MB slika !

Kako je đir izgledao (klikni za punu veličinu)

Yamahu je za put pripremio makazica, nosače bisaga je napravio majstor Joza iz Bukovlja, nosač velike Louisove tobe sam napravio sam od komada daske 40x25cm i znam da me makazica i clox mrze zbog toga. Da sam cloxa pitao on bi to napravio od8mm prekaljenog čelika, dok bi makazica savjetovao leguru titana i Chuck Norrisovih suza. Ja sam se odlučio za dobrostaro drvo. Lijevu bisagu sam negdje posijao, pa sam na njeno mjesto stavio veliki MZ ruksak koji je stvarno odličnoodradio posao. Treba napomenuti i bisage za rezervoar koje je napravila Ivana po mojim planovima i koje su nas spasileproblema s nedostatkom mjesta. Svaka bisaga ima oko 5 litara i u njih su smjele ići samo mekane stvari koje svakodnevno trebaju. Prvi dio putopisa preskačem (Bosna i Srbija), jer ga je Ivana ionako napisala bolje nego ja; Polazak iz pera Ivane B., zapravo kad malo bolje razmislim Ivana je bolje napisala cijeli putopis, slobodno bacite pogled http://svartberg.org/putopis/svartobyl.

Rumunjska, dan 4

Treći dan

Četvrti dan

Nakon 3 dana lotanja po Bosni i Srbiji dokopali smo se Rumunjske i što se mene tiče putovanje je tek počelo. Prelazak na Rumunjsku stranu je prošao OK za nas, ali je trajao preko nekoliko sati za sve ostale putnike u limenim kantama na 4 kotača. Naime, rumunjski policajac nam je mahnuo da slobodno obiđemo kompletnu kolonu preko HE Đerdap i uputio nas prema slobodnom graničaru. Prije nego smo krenuli uglavnom sam dobio informacije kako je Rumunjska zemlja sirotinje, lopova i loših cesta. To se ispostavilo kao istina, barem u dijelu Rumunjske koji graniči sa Srbijom. Druga priča koju sam čuo je kako je Rumunjska jedna od rijetkih europskih zemalja u kojima se može doživjeti istinska divljina. Rumunjska je zemlja koja se očito puno izgradila u zadnje vrijeme, tako da su im sve glavne ceste sviježe asvaltirane, moteli, hoteli i privatni apartmani su na svakom koraku, što mi govori da su prepoznali kako su Transilvanijske Alpe odredište za mnoge turiste. Naravno, uvijek se može naći makadamskih cesta i loših asvaltnih cesta, ali to je po sekundarnim pravcima po Rumunjskoj. Sve, ali baš sve, glavne ceste po kojima smo prošli su imale odličan asvalt i ono još bitnije imale su odličnu horizontalnu i vertikalnu signalizaciju. Planinske ceste koje užurbano asvaltiraju se rade po PS-u – betoniraju se mjesta gdje su mogući odroni zemlje i kamena, prave se kanali za odvod vode,…Naravno, u siromašnom dijelu Rumunjske (podunavlje uz granicu sa Srbijom) se može naići na ovakav grad:

Siromašni dio Rumunjske

Siromašni dio Rumunjske

Benzinske u tom kraju su očaj, kompresor za zrak sam tražio punih 150km, tj. našao samga tek kada smo došli do grada Targu Jiu. Na rijetkim benzinskim pumpama koje imaju kompresor za zrak, redovno je barometar pokvaren, tako sam na jednom benzinskoj pumpi napumpao zadnju gumu na 2.5 bar, dok je ne drugoj pumpi barometar pokazao 3.7 bara. Za sljedeće putovanje obavezno kupiti džepni barometar. Prvo spavanje u Rumunjskoj smo odradili par kilometara od granice, u Oršovi u dvorištu naizgled napuštenog motela. Nakon buđenja krenuli smo prema Băile Herculaneu gdje smo se trebali odvojiti na cestu 66A. Sam grad Băile Herculane je kao iz nekog drugog vremena, prilazimo gradu kroz stambenu čevtrt, to su ogromne oronule kockaste zgrade, cesta je više loš makadam nego asvalt, psi lutalice na svakom ćošku, a smeća ima više nego pasa lutalica. Zanimljivo je da taj grad pokušava biti turističko odredište, jer se ponad grada nalazi nacionalni park i 7 izvora ljekovite termalne vode. Sam centar grada i nije tako strašan, ali taj prilaz gradu je bio filmski.

Ova tabla nam je pomrsila račune

Cesta 66A je na maps.google.com označena kao prohodna, a googlanjem sam saznao da je to iznimno lijepa makadamska dionica kroz nacionalni park Valea Cernei i vodi prema gradu Vulcan. Stvarno stanje je da je cesta zatvorena jer se asvaltira, čitam kako su rumunjski cestari tu cestu planirali asvaltirati davne 2008. godine, ali su im se usprotivile zelene udruge. Izgleda da su uspjeli pokolebati zelene i započeti asvaltiranje. Odlučili smo neići tom cestom, nego nastaviti cestom 67D prema gradu Baia de Arama, te kasnije Targu Jiu.Tek smo u Targu Jiu smo uspjeli pronaći autokartu Rumunjske, pa gledamo u kartu i pitamo se kamo dalje.

Karta, ou jeah!

Prvotni plan nam je bio doći u grad Petrosani, pa otići do jezera Vidra gdje bismo prespavali, pa se ujutro provozati slavnomcestom 67C aka. Transalpinom. Ali kako nam je taj plan propao idemo odmah do sela Novaci iz kojeg kreće Transalpina. SeloNovaci je početak bogatog, odnosno, bogatijeg dijela Rumunjske. Selo je očito turistička meka tokom skijaške sezone.Napajamo se hranom, pićem i sladoledom i gledamo prema brdu na koje uskoro krećemo. Vrijeme je lijepo, ali oblačno. Ivanaje u svoj putopis stavila puno slika same Transalpine, a ja ću se osvrniti na činjenicu kako je do prije koju godinu ovo bila makadamskacesta i sigurno je bila puno zanimljivija. Ljepota same planine je nepromijenjena, ali je očito nestala ona divljina okojoj je AnteK pričao nakon što se vratio iz Rumunjske. Kod sela Ranca se intenzivno gradi dvadesetak motela, ne zezamse, kompletno jedno turističko mjesto je u izgradnji. Sama Transalpina je dosta prometna i kompletna je prohodna, unatočznaku koji će vas dočekati.

Nemojte da vas ovaj znak zabrane zbuni, cesta je prohodna

Znak je tu jer su konstantni radovi na cesti koja se očito voli urušiti u ponore, pa je na nekim dijelovima dovoljno uskada može proći samo jedan auto.Dok smo još bili na sunčanom dijelu Transalpine stajemo malo naslikavati se i diviti seprirodi, ja iskorištavam priliku pa provijeravam razinu ulja 🙂

Provjera ulja na 2000 mnv

Ivana pokušava pomaziti polu-divlje konje

Malo poziranja 🙂

Sve ovo su novonapravljeni hoteli/moteli

Nakon naslikavanja na visoravni krećemo na pravi uspon prema prijevoju Urdele na 2228 mnv.

Transalpina

Transalpina

Transalpina

Transalpina

Transalpina

Transalpina

Na vrhu vjetar, magla i zima. Moja procjena je da nema više od 5°C, no ostavljam mogućnost da sam ja zimogrozan. Pogledkoji puca na ostatak planine je fenomenalan i stalno se mijenja, jer vjetar dovlači i miče oblake pred našim očima. Spuštanje na svjevernu stranu je popraćeno jakim vjetrom i maglom.

Transalpina

Zbog zime i jakog vjetra bez puno stajanja idemo prema jezeru Vidra koje je očito vidjelo i boljih dana, jer vodostaj je dosta nizak, a hotelikoji su izgrađeni oko jezera su napušteni, neki su poluzavršeni. Tu nas hvata mrak i kiša, pa smo se sparkirali prednekim motelom/lovačkim domom gdje smo žicali gazdu šibice (koje sam ja, krele, zaboravio kupiti), ložimo vatru, sušimo sei idemo spavati.

I tako je Prometej otkrio vatru

Rumunjska, dan 5

Peti dan

Šator smo podigli na otprilike 1300mnv, što bi značilo hladne noći, a hladan beton na kojem je bio šator mi nije pomogaoda se ne skočanim tokom noći, zato ujutro nije bilo izležavanja u vreći , nego rano ustajanje i jutarnje razgibavanje, terazgledanje okolice umjetnog jezera Vidra nastalog 1970. godine kao akumulacijsko jezero za hidroelektranu Ciungeta.Jezero je ogromno i definitivno lijepše izgleda u rano, suncem obasjano jutro, nego u kišom isprano predvečerje.Spakirali smo se i krećemo cestom 7A prema gradiću Voineasa, gdje se opskrbljujemo gorivom i potrebnim namirnicama zadoručak. Cesta je manjim dijelom makadam i vodi kroz guste borove šume. Prizori su lijepi, nama se nikud ne žuri, jerodustali smo od posjete sjevernoj strani Transalpine, jerbo imamo crve u guzici koji kažu da se danas mora vidjetiTransfagarašan. Tko sam ja da se suprotstavljam crvima.

Na putu za Voineasu

Na putu za Voineasu

Lagani doručak u centru Brezoija

Krave na cesti se slažu s nama, treba samo lagano 🙂

Nismo se kotrljali cestom ni 2 sata, kad evo lijepog potoka uz cestu, iako je prijepodne sunce je upržilo, a kako smo mipametniji popuštamo suncu i stajemo u hladovinu uz potok/rijeku. Spavanje u šatoru ima svoje mane – nedostatak higijenešto može biti kobno na ovim ljetnim vrućinama. Pogotovo meni jer sam ponio samo 2 para gaća sa sobom, pa radim dnevnurotaciju žuto sprijeda, kafeno straga, ali kako je već dosta dana prošlo imam osjećaj da ću uskoro moratizarotirati kompletno pa preći na kafeno sprijeda. Hladni brdski potoci u takvim situacijama pomažu mom kućnom budžetukoji kaže da nema kupovanja rezervnih gaća do Kijeva + što po ljetnim vrućinama stvarno dobro dođe malo hlađenja u potoku.

Odmaranje

Odmaranje

Rumunjska je puna konja, nešto kao Mađarska. Kažu da su Mađari jedna od nacija koja najviše štuje konje. Čini mi se da suRumunji odmah iza njih.

Rumunjski konji

 

Osim hrpe konja u Rumunjskoj ćete primjetiti hrpu motorista, ali isključivo stranaca. Nisam siguran jesam li vidioi jedan motor s rumunjskim tablicama?

Rumunjska je očito meka za motoriste i nije to bez razloga. Priroda je prelijepa, glavne ceste odlične, sporedne cesteuglavnom loše, ali to ih čini još zanimljivijim.Nakon Brezoia idemo prema gradu Ramnicu Valcea gdje se napajamo i prejedamo u lokalnom McDonaldsu. Znam, kakvi smo mi toamerikanizirani snobovi da jedemo u Mac-u? Hebiga, ja sam ljubitelj socijalizma koji smatra da su pizza, cola i sendvičiizašli iz raja :)Ivana i ja smo još uvijek pod dojmom serije Game of Thrones i glavnog glumca kojem nitko ne zna ime, ali zna da jeglumio Boromira u tamo nekim filmovima B produkcije na koje se pali pola poznatog i trećina nepoznatog svemira – naravnogovorim o Boromiru. E sad, jesu Rumunji gledali iste filmove ili je to ime u njihovoj tradiciji nisam uspio saznati, alievo par primjera gdje se ime spominje:

Boromir

Boromir

Boromir

Vozimo se lagano prema gradu Curtea de Argeš iz kojeg kreće, po mišljenju ekipe iz Top Geara, najlijepša cesta u Europi -Transfagarašan. Cesta je građena između 1970. i 1974. godine jer je jedan od zadnjih europskih diktatora NikolajČaušesku, vidio Rusiju kao prijetnju, pogotovo nakon što je Rusija 1968. godine odlučila napasti Českoslovačku. Našao samnegdje da je cesta, između ostaloga, trebala biti odgovor kraljevskoj odnosno narodnoj cesti Transalpini, odnosno trebalaje biti još lijepša od te ceste. Zanimljivo je da je u vrijeme gradnje Transfagarašana Nikolaj Čaušesku bio miljeniknaroda, ali kako se on žestoko suprostavio Ruskoj okupaciji Českoslovačke zapad ga je vidio kao dobrog saveznika uhladnoratovskom prepucavanju, te on od zapada posuđuje 13 milijardi dolara. Novce iskorištava za industrijski napredakzemlje, ali nakon što je uvidio da je novce posudio, a ne dobio, odlučio ih je vratiti po hitnom postupku, te u sljedećihdesetak godina dovodi Rumunjsku na rub propasti, ali i uspjeva u potpunosti podmiriti vanjski dug. To mu nije punopomoglo i nakon revolucije 1989. godine kada njega i žene Elenu policija hvata i predaje vojsci koja ih po kratkompostupku osuđuje na smrt streljanjem.Sam gradić Curtea je prelijep, pa stajemo da se malo odmorimo prije nego krenemo na planinu Fagaraš, a u trgovini nalazim piće koje tražim već godinu dana iuvjeren sam da ću nakon što ga popijem konačno postati najbolji igrač Starcrafta u brončanoj ligi 🙂 Mountain Dew je pićekoje je Mike ‘Husky’ Lamond pio kad je pravio legendarni sleepless commentary nakon kojeg je krenuo kult Pylo the Pylona(http://pylothepylon.com) uz obavezno slušanje Pylo pjesme http://www.youtube.com/watch?v=DJ4XpUKjtgk.

Mountain Dew

Natačemo se Mountain Dewom i napucani šećerom krećemo prema Transfagarašanu. Do samog lijepog dijela Transfagarašanatreba prvo proći kraj hidroelektrane i jezera Vidraru, ali i jedno desetak kilometara očajno loše ceste pune što rupa. Tko voli loše ceste neka se požuri, jer radovi su u tijeku i taj dio ceste će biti sređen.

Pun gas prema Fagaraš planini

Prije Fagaraš planine nailazimo na table koje upućuju na 1480 stepenica i Poienari tvrđavu u kojoj je slavni Vlad III Tepeš (Drakula) povremeno obitavao. A šta je 1480 stepenica zamladost kakvu ja i Ivana gajimo? U punoj ratnoj opremi krećemo optimistično prema gore.

Ovdje sam još uvijek disao na pluća

Poienari fortress

Dobra stvar je što nakon svakih 500 stepenica ima odmorište sa klupčicom 🙂 Nakon što odradite sve stepenice čeka vasimprovizirani poljski WC i baja koji naplaćuje ulaz, te prodaje magnete/razglednice/svašta nešta. Ulaz nije skup, tako damoje cicijaško srce ostaje netaknuto, dok sam pluća ionako izdahnuo na tisućitoj stepenici, pa od tada dišem na škrge.Sam dvorac nije ništa spektakularno, ali mi je iznimno drago da smo otišli do gore. Ima nešto u osjećaju da si savladao1480 stepenica. Onda se taj osjećaj izgubi kad shvatiš da put prema dolje ne ide vodenim toboganom, nego preko tih istih 1480 stepenica 🙂

Poienari fortress

3000 stepenica kasnije dokazujem sam sebi da sam muško i da mogu upaliti motor na kurblu

U nekih 10 minuta koliko smo se odmarali nakon spuštanja s tvrđave cestom je prošlo sigurno 20 motora, što hoće reći da je Transfagarašan poprilično popularno moto odredište. A sad samo gas prema vrhu, dosta je zezanja.

Na putu za Transfagarašan

Na putu za Transfagarašan

Transfagarašan

Najlijepši dio ceste počinje na ~1600mnv kada čeljust pada do poda pri pogledu na brdo koje stoji ispred vas. Ovdjeprestaje bilo kakvo zavrtanje gasa i vozimo se tek toliko brzo da motor ne krepa u 2. brzini. Usta ne zatvaramo do ulaskau tunel koji nas čeka pri vrhu.

Transfagarašan

Transfagarašan

Transfagarašan

Transfagarašan

Transfagarašan

Transfagarašan

Transfagarašan

Transfagarašan

Transfagarašan

Na kraju puta stoji tunel

Na slikama se vidi kako je sunce krenulo zalaziti, a oblaci su se krenuli spuštati. Tko nam je kriv kad smo tako kasnodošli gore.

S druge strane tunela je gusta, gusta magla

Pod cijenu da ispadnem šonjo moram reći da nisam entuzijastičan spuštati se dolje po ovakvoj magli, pa idemo pogledatikoliko košta soba u hotelu na samom vrhu Transfagarašana. Hmm, traže 400kn za nas dvoje, bojim se da cicija pobjeđuješonju u meni, pa krećemo prema dolje. Već se spustio lagani mrak, zima oštri zube na mojim ljetnim rukavicama, a kako jeIvani – ni ne pitam. Nakon nekoliko serpentina uspjevamo se spustiti ispod oblaka, pa spust postaje malo lakši, sad čakvidimo više od metar ispred sebe, tako da se isplati izvaditi fotoaparat.

Pogled na sjevernu stranu Fagaraš planine

Smještaj nalazim odmah podno Transfagarašana u privatnoj kući koja je imala natpis Zimmer frei. Kaže čovjek da ima sobepo 80, 100 i 120 lei, reko daj najjeftiniju. Parkiram motor u dvorištu, tuš i spavanac bez priče za laku noć.

Motor je bio siguran u dvorištu

Rumunjska, dan 6

Šesti dan

Jutro je svanulo i trebamo odlučiti kamo dalje – pada jednoglasna odluka da se vraćamo na Transfagarašan i idemo ponovnookušati sreću u nadi da danas neće biti maglovito vrijeme na vrhu. Naravno magle je ponovno bilo, ali to nas nijespriječilo da još jednom pođemo cijeli Transfagarašan, spustimo se na južnu stranu, okrenemo i vratimo se nazad. Značikompletnu cestu smo prošli 3 puta i nije mi ni najmanje žao. Svakom bih preporučio istu stvar. Najlijepši dio ceste jeionako dosta kratak, pa ne košta ni novaca ni vremena proći ga nekoliko puta. Čitao sam savjete kako je bolje cestu proćismjerom jug-sjever, ali odgovorno tvrdim kako je najbolje cestu proći iz oba smjera.

Transfăgărășan

Transfăgărășan

Transfăgărășan

Transfăgărășan

Ispod Transfăgărășanskih oblaka

Potok koji gotovo slobodnim padom teče niz Fagaraš planinu

Transfăgărășan

Iza mene je jezero koje navodno lijepo izgleda, mi to nismo mogli vidjeti

Pogled koji puca s ove pozicije je nevjerojatan

Transfăgărășan

Kasno sam vidio da ima žičara iz koje se može razgledavati sjeverna strana Fagaraš planine, malo mi je žao što se nisamišao provozati žičarom 🙁

Žičara nad Fagaraš planinom

Nakon što smo se spustili s planine dočekalo nas je lijepo vrijeme

Nakon 100km zavojitih puteva, dobro dođe malo ravnice

 

Na ovoj slici je bitno primjetiti da imam torbu na leđima

Torbe više nema 🙁

Stajemo tankati na prvoj benzinskoj i skužim kako nemam ruksak na leđima, očito sam ga posijao kad smo stali zadnji put utrgovini. Ostavljam Ivanu na benzinskoj, a ja stišćem gas koliko ide i vraćam se prema toj trgovini. Pri 150km/h uskacesta postaje još uža, ali sad me boli đon za miliciju i njihove radare – u toj torbi su nam putovnice. Stižem predtrgovinu i vidim da torbe nema, neka baka sjedi ispred, pokušavam joj objasniti jel vidjela moju torbu, ali ona ne dajeznakove života. Pitam u birtiji – nitko ništa ne kuži. Ulazim u trgovinu i žena odmah s ulaza kaže “Ruksak!”. Reko tolutko, pričaj! Kaže da je policajac uzeo ruksak i otišao je nekom makadamskom cestom prema centru sela. OK, pičim premacentru sela i pronalazim policijsku stanicu, a u njoj je i moj ruksak. Uh, ovo je bilo blizu, ali imali smo sreće, ovajput puno više nego pameti. Vraćam se na benzinsku, jedem slavljenički sladoled nakon kojeg nastavljamo prema Brašovu.

Pred Brašovom

.

Na gornjoj slici se vidi tipična nova rumunjska cesta. Zebra je uredno označena, putokazi detaljni i jasni s brojevimacesta, crvenom bojom na cesti su označeni dijelovi prije zebre, prije raskršća,…Negdje uz put smo vidjeli prelijepu crkvu sagrađenu od drveta i tu treba primjetiti da se spominje riječ ‘Biserica’

Biserica ortodoxa, ajmo tamo

.

Shaormu i epsko krkanje tom hranom ću preskočiti, Ivana je je to lijepo opisala ovdje: Rumunjska by Ivana

.

.

.

.

.

Ovakve table stoje na ulazu u gotovo svako selo, rekao bih da su Rumunji ponosni što su dio EU

I onda Ivana vidi turističku tablu za neku Bisernicu u brdu, a ja naravno ne mogu da odolem nego odmah gas u brdo. I prvoje cesta postala makadam, pa iz makadama u džombu, pa iz džombe se cesta pretvorila u potok. Reko silazi mala da okrenem pilu u potoku pa idemo nazad.

Pokušaj okretanja motora u potoku

Neslavno završeno okretanje u potoku

.

.

Pretovaren motor i nezgodan kamen u potoku i evo mene na podu. Motor je dovoljno težak da ga ne mogu mrdnuti, pa prvo moram skinuti dio prtljage, dok planinska voda pomješana s gorivom koje curi iz rezervara natapa lijevu bisagu… Nakon što sam uspio izvući motor iz potoka vadim stvari iz lijeve bisage i skužim vrećicu s 5 gaća koje su sada natopljene vodom i benzinom. Baš me sreća danas neće, morat ću nešto napraviti po pitanju žutokafenih gaća, jer se svako malo sjetim onog vica s Mujom i švercanjem tvora preko granice. Odustajemo od traženja te crkvice i pičimo prema Brašovu.

Prema Brašovu

Prema Brašovu

Sljedeći cilj je dvorac Bran. Dvorac je to potpuno nebitan, ali njega su Rumunji odlučili iskoristiti kao turističkoodredište za ljude željne krvi i grofa Drakule, iako Vlad III. Nabijač nije u taj dvorac ni na kavu svratio. U sam dvoracBran bolje ne ulaziti (mi jesmo), ali ispred dvorca se mogu kupiti majce, šalice i ostale drangulije horor tematike.Opskrbljujemo se drangulijama i idemo prema Kronstadtu odnosno Brašovu. Brašov je grad koji su u 12. stoljeću sagradiliNjemci i koji su Rumunji naselili tek nakon II. svj. rata. Prije ulaska u Brašov morate posjetiti Rašnov i stari gradkoji se nalazi na vrhu brda.

Pogled na Rašnov

Rašnov

.

Stari grad

Fora mi je kanta za smeće

Nakon što sam uslikao ovu sliku fotoaparat je odlučio izdahnuti 🙁

Ulazimo lagano u Brašov i u jednom kružnom toku skužim masnu fleku i nisam stigao ni reagirati, a već smo klizali po asvaltu. Ja sam ostao klizati skupa s motorom, dok je Ivana odletila i udarila u rizol. Najcrnje misli prolaze kroz glavu jer vidim da Ivana leži. Meni nije ništa i odmah sam ustao, provjeravam je li sve OK s Ivanom, okupilo dosta ljudi oko nas, svi žele pomoći, ali hvala Bogu osim što treba podići motor. Sve je OK. Ivana je pogulila koljeno i zaradila par trofejnih ogrebotina na čizmama i body armoru, ja imam samo par novih ogrebotina pohlačama, jakni, čizmama… Mičemo se s ceste i vidamo rane. Motoru ništa, još par ogrebotina na štitnicima ruku, malopoderana prtljaga, ali u voznom je stanju.

Masna fleka na kojoj smo se rasuli

Ne postoji bolji način za zavidati rane od dobrog sladoleda

Odustajemo od razgledavanja Brašova i izlazimo izvan grada i dižemo šator na prvoj progodnoj lokaciji. Spavamo snompravednika uz povremeno buđenje nakon što teretni vlak protutnji prugom koja je 20 metara od nas.

Sklapanje šatora pokraj pruge

Sve u svemu, današnji dan je bio ludo zanimljiv, izgubili pa našli putovnice, našao pa bacio gaće, prisilno okupali motor u potoku, krepao fotoaparat pa čudesno proradio, slupali se i prošli gotovo neokrznuti… Pada mi na pamet poslovica o budalama i sreći.

Rumunjska, dan 7

Karta, dan 7

Podići šator u visokoj travi ima svoje prednosti – lijepo je mekano za spavati, ali i svoje mane – šator je kompletan mokar od rose. Izvozim motor na cestu i sunce pa sušimo šator na motoru, dok par lokalaca stoji na pruzi i promatra nas, naravno uz neizostavno žicanje. Psi lutalice i ljudi koji žicaju novce su nešto što nas prati kroz cijelu Rumunjsku. Moram priznati da nije ugodan osjećaj kada te netko sat vremena promatra s deset metara udaljenosti, ali se ispostavilo da dečki nisu imali namjeru biti agresivni, nego im je valjda bilo zanimljivo promatrati. Da su nas htjeli napasti imali su dovoljno vremena i prilika.

Jutarnje sklapanje i sušenje šatora

Sklapanje šatora

.

Nalazimo se pokraj sela Ghidfalau nedaleko od Sfantu Gheorghea na cesti 12 koja nas vodi prema Bixadu te Miercurea Ciucu.Još kod kuće sam si zacrtao kako želim proći cestom od Gheorghenija prema Bicazu, a do Gheorghenija ćemo ići cestama koje su označene zelenom bojom na našoj karti. Karta je odlična i ceste koje su zanimljive za vidjeti podebljane zelenom bojom, tako da nije teško putovati Rumunjskom i uživati u prekrasnim pogledima. Već sam rekao kako Rumunji intenzivno rade na svojim cestama, a to onda znači da će biti i puno zastoja zbog radova. U sljedećih 50-tak kilometara rumunjski cestari popravljaju apsolutno svaki most i ćupriju na putu. Svaka čast. Ako tako nastave Rumunjska će imati najbolje ceste u EU.

Gužve zbog asvaltiranja ceste

Stajanje i lagana vožnja nam ne smetaju, imamo dovoljno vremena, pa stajemo na odmor u pizzeriu, ali kako se kuhinjaotvara tek u 10 sati sjedimo na terasi sat vremena i grijemo se kao gušteri. Primjećujemo kako konobarica ne govoriRumunjski nego Mađarski, svi natpisi u mjestima koja smo prošli su ili dvojezični ili mađarski. Kasnije smo saznali kakoje ovaj dio Rumunjske doslovno pod Mađarskom vlašću, te stanovnici ovdje odbijaju pričati Rumunjski. Čudi me da Mađarskidio Rumunjske nije bliže Mađarske granice, nego ovako u sred Rumunjske.

Mađarska pizzeria u Rumunjskoj

Nisam siguran jel kuharica mađarica ili ne, ali pizzu je složila samo tako.

Ulice su imenovane po slavnim Mađarima

Nakon što se cestari maknu s ceste ostaje svježi asvalt...

Negdje usput skužim hrpu MZ-a parkiranih kraj ceste – mađarski Mađari se điraju po Rumunjskoj, a ispostavlja se da jednog lika znam s MZ susreta.

Ugodno druženje s MZ sektašima

Prisjetio sam se puno lijepih kilometara koje sam proveo na MZ-u

MZ

MZ

Rastajemo se od MZ braće i idemo dalje cestom 12 prema Gheorgheniju, ulazimo u dio Rumunjske koji se zove Bukovina.

Slika koja najbolje prikazuje Bukovinu

Bukovina

Odmaranje uz potok

U Gheorgheniju se odvajamo na cestu 12C koja vodi prema Bicazu i ide uz kanjon rijeke kojoj neznam ime i prolazi kraj jezera Ruža. Očito turistički kraj s hrpom kamping lokacija, hotela, ekipe koja prodaje džidžebaje kraj ceste, ali ono najbitnije je cesta koja se spušta duboko u kanjon, cesta gotovo da je uklesana u kamenu. Jako lijepa cesta, nije dramatična kao Transalpina ili Transfagarašan, ali stavio bih ju na must visit listu za putnike po Rumunjskoj.

.

.

Nakon kanjona nas dočekuje industrijski grad Bicaz koji kao i svaki industrijski grad izgleda prljavo, pa se ne zadržavamo puno. Točimo gorivo i skrećemo na cestu 15 koja vodi uz jezero Muntelui.

.

.

.

.

.

Na kraju 40 km dugog jezera odlučujemo potražiti mjesto za kampiranje. Raspitujemo se u selu i upućuju nas u brda gdjećemo sigurno naći mjesto za podići šator. Brdo je poprilično strmo pa Ivana ostaje odmarati se na livadi, a ja idem tražiti mjesto podgodno za podizanje šatora.Tražim mjesto za postaviti šator

.

Šator s najboljim pogledom

Selo se sastoji od par kuća raštrkanih po brdima i uglavnom nigdje nema ravne površine gdje bi se mogao postaviti šator,ali nekako pronalazim pogodnu livadu i pokušavam gazdi objasniti da mu nudim 10 lei ako mogu na njegovoj livadi postavitišator. Usporedbe radi – kampiranje u autokampu košta 5 lei. Djed je oduševljen ponudom i nakon što je obrisao znojno čelos 10 lei, sprema ih u džep, a ja pakriram motor na njegovu livadu i idem pješke dolje po Ivanu. Ovo je bio katastrofalanpotez. Nekako mi se s motorom činilo da nije tako dalek put, ali imali smo oko 2km pješačenja uz strmo brdo da bismo seskupa dokopali mjesta za šator. Zauzvrat smo dobili pogled na prekrasna brda i rijeku, te mjesto na kojem ćemo seodmoriti kao ljudi nakon napornog dana.

.

Prije nego smo zahrkali kao drvosječe pričamo s djedom, za Hrvatsku nije čuo, ali Jugoslavija i Tito su mu ostali usjećanju. Laku noć.

Rumunjska, dan 8

Karta, dan 8

Osmo jutro smo na putu i budimo se okupani jutarnjim suncem na brdu iznad jezera Izvorul Muntelui,također poznatim kao jezero Bicaz koje napaja rijeka Bistrica (Bistriţa) uz koju ćemo provesti sljedećih 90 km kolikoimamo do grada Vatra Dornei prema kojem smo se uputili. No prvo buđenje i sklapanje šatora. Svako jutro moramo sušitišator koji se sastoji od 2 dijela (šator je McKineley Matuka 2) i pitamo se kako inače ljudi sklapaju šatore, jer namatreba i do 2 sata da sve osušimo, složimo i postavimo na motor. Meni su uvijek govorili da imam 2 lijeve ruke, pa moždatu treba tražiti dio problema, ali 2 sata je stvarno puno vremena. Najviše vremena ode na sušenje šatora, jer moramodočekati jutarnje sunce. Nekako nismo baš za ideju da sklapamo mokar šator.

Spremanje stvari

Motor je spreman za deveti dan

Pokret

Cesta prati rijeku

.

Sve ove dane u Rumunjskoj provodimo kao seriju jednodnevnih izleta. Kasno buđenje, lagano spremanje, nakon sat vremenatražimo mjesto za doručak. Ovaj put smo se skrasili na livadi/pašnjaku na obali rijeke Bistrice.

Doručak

Cesta nije bajna, ali meni ne smeta. Ivana nešto gunđa, a meni je to znak da trebam nabaviti glasniji auspuh.

Ima još nešto zanimljivo kod Rumunja, osim što su jedna od zemalja u kojima se može snalaziti samo po brojevima kojima označavaju ceste, znači ne morate pratiti znakove s imenima gradova, nego samo gledati broj ceste koju pratite. Imaju svakih kilometar ovakve stupiće uz cesto na kojima piše sljedeće veće mjesto/grad i koliko je udaljen, te prvo sljedeće naseljeno mjesto i koliko je udaljeno, te naravno broj ceste po kojoj se trenutno vozite. U Rumunjskoj se ne možete izgubiti. Samo je šteta što ovakve stupove ne stavljaju na novo sagrađene ceste.

Došlo je vrijeme za naš standardan spavanac/sunčanje/kupanje, pa skrećemo na makadam i tražimo pogodnu lokaciju krajmrzlog planinskog potoka.

.

Posjećujemo manastir kojem sam zaboravio ime… kasnije me Ivana podsjetila da se radi o manasitiru Sucevita sagrađenom 1581. godine. Nakon manastira kreće ravnica i tu neslužbeno proglašavamo kraj Rumunjske i početak Ukrajine, jer je krajolik točno onakavkakvim smo zamišljali Ukrajinu, ravnica i nepregledna obrađena polja.

.

Dvotračna pruga

Україна stižemo!

Prilazimo ukrajinskoj granici, iako znamo da nam vize važe tek od sutra odlučili smo probati prijeći granicu još danas.Rumunjsku granicu prelazimo s lakoćom i gazimo prvi puta u životu na tlo bivšeg SSSR-a, no ne puštaju nas unutra, nego semoramo vratiti u Rumunjsku i provesti noć tamo. Tek sutra možemo u Ukrajinu. Išli smo prijeći granicu na blef i očekivalismo da će biti problema kad skuže da pokušavamo prijeći granicu iako nam viza ne važi, ali ukrajinski graničari suiznimno kulturni, uljudni i nije bilo nikakvih problema, čak smo se malo šalili na račun naših nogometaša. Odličnaatmosfera. Vraćamo se u Rumunjsku i skrećemo na prvu makadamsku cesto ni 500m od graničnog prijelaza i pitamo jednogospođu jel možemo raširiti šator ispred njezine kuće.

Zadnje noćenje u Rumunjskoj

Ukrajina, dan 9

Karta, dan 10

Prvi dan u Ukrajini

Jutro deveto. Dan kada službeno možemo ući u Ukrajinu, ali prije toga malo priče oko procedure koja je potrebna da se uđeu tu zemlju bivšeg SSSR-a, kao i oko samog motiva koji nas tjera u tu, motoristima nimalo zanimljivu, zemlju. U zadnjihnekoliko godina, tokom turističke sezone, HR ukine vize za građane Ukrajine kako bi se olakšao dolazak ukrajinskihturista na naše more, a onda Ukrajina zauzvrat ukine vize za građane HR. Ove godine se takvo što nije dogodilo, odnosnomi smo ukrajincima ukinuli vize još u mjesecu travnju, dok oni nama šipak. Znači prvo treba otići izraditi vize, što jeza mene bila komplikacija. Prvo sam rezervirao hostel u Kijevu i s računom otišao u ukrajinsku ambasadu u Voćarkoj ulici.Odmah su me ispirili, jer treba nabaviti od hostela pisanu potvrdu da ćemo odsjesti tamo, kao i certifikat koji potvrđujeda se taj hostel može baviti turističkim djelatnostima. Nakon što sam nabavio tražene potvrde ponovno idem u Voćarsku unemili sat kada oni rade, ali opet šipak. Kao ti papiri nisu ono što su me tražili i gospođa mi uvalja 2 ceduljice dauplatim 35 dolara po vizi. Zanimljiv princip rada – ispiri me van uz galamu na ukrajinsko-hrvatskom jeziku, ali me usputda 2 računa na 35$. Pičim kući i zovem hostel, pokušavam im objasniti šta trebam, ništa im nije jasno. Zamolim ih da oninazovu ambasadu u Zagrebu pa neka se dogovore međusobno, a ja odmah idem opet u Voćarsku vidjeti hoće li se uspjetidogovoriti. Izgleda da je hostel uspjeo naći zajednički jezik s konzulatom, pa uspjevam predati papire za vize. Izradaviza traje 7 dana i nakon 7 dana dolazim po vize koje nisu gotove (a zvao sam ih dan ranije i pitao hoće li vize bitigotove), pa me zovu da dođem ponovno za 2 dana. Jel moram reći da je to četvrtak, a da mi krećemo na put u subotu. Nakraju sam dobio vize, ali uz takve komplikacije i gubljenje vremena da je to strašno. S druge strane kolega koji jetražio vizu 2 tjedna prije mene kaže da nije imao nikakvih problema. Valjda nisam imao sreće/pameti. A zašto uopće ići uUkrajinu? Pripjat. Grad duhova na obali istoimene rijeke koja napaja jezero koje služi za hlađenje reaktora u nuklearnojelektrani Černobil (?????????). Jedini način da netko kao ja uđe u zabranjenu zonu, odnosno, grad Pripjat je prekoturističke agencije koja organizira posjete, što košta 160$ po osobi. Skupili smo novce i platili predujam, ali 2 danaprije pokreta nam stiže mail kako je MINISTRY OF EMERGENCY SITUATIONS AND CHORNOBYL AFFAIRS zabranilo sve odlaske uZabranjenu Zonu. Super 🙁 Znači ništa od posjeta Pripjatu i slikavanju kraj 4., najpoznatijeg, reaktora Černobilskeelektrane.Maglovito jutro je svanulo na Rumunjsko – Ukrajinskoj granici. Buđenje, jutarnje razgibavaje i kontrolapogranične policije. Do sada smo imali samo lijepa iskustva s policijom, čak i sinoć kad sam išao do grada kupiti neštoza večeru i zaboravio sam ponjeti bilo kakav dokument, znači išao sam bez vozačke, prometne, putovnice, osobne,… izaustavi me policija. Policajac je znao nešto malo engleskog, a ja sam rukama i nogama znao objasniti da sam podigaošator i da idem samo do grada kupiti nešto za pojesti. Pustio me, a moglo je biti gadno.

Maglovito jutro na Rumunjsko-ukrajinskoj granici

Nakon magle ubrzo dolazi sunce

Preleazak Ukrajinske granice je zanimljiv, prvo dobijete papirić na kojem piše vaša registracija i koliko je putnika uvozilu, onda idete do samog graničnog prijelaza na kojem prvo idete do graničara koji pregledava dokumente, pa onda donekog drugog graničara koji pregledava vozilo (to bi mogao biti carinik) i svatko lupa neke štambilje na papir koji stedobili na samom ulazu. Nakon kompletne procedure koja traje oko 40 minuta idete prema izlazu i taj, sada ištambiljani,papir dajete vojniku na izlazu. To je to. Čudi me da na prijelazu nema prevelike gužve, pogotovo zato što između RO i UAimaju samo 2 granična prijelaza, jedan je između gradova Siret i Černivci, pto je relativno blizu Moldavije, dok je drugiskroz tamo kod tromeđe između H, UA i RO. Prvi kontakt s Ukrajinom je odličan. Temperatura je, doduše, nešto viša negošto bi čovjek mogao poželjeti – zrak 31°C, cesta 54°C. Zanimljivo da u Ukrajini kamioni teži od 34T imaju zabranuprometovanja kada je temperatura zraka viša od 28°C. Razlog je što u tom slučaju asvalt toliko omekani da kamioni pravepreduboke kolotrage. Izgleda da se tog pravila nitko ne drži, jer na ukrajinskim cestama su najgrozniji kiolotrazi pokojima sam do sada vozio, a da kolotrazi ne bi bili dosadni brinu se random razbacane rupe po cesti. Prvo točenje uUkrajini i kupovanje atlasa. Nažalost, klasična karta se ne može kupiti, valjda bi karta bila preglomazna. Radnici nabenzinskoj nisu bili sretni što Ivana slika, pa nakon ove slike je dobila zabranu daljnjeg slikanja.

.

Zašto mijenjati ono što je dobro - u Rumunjskoj smo stamanili hrpu sladoleda, red je i u Ukrajini napraviti isto.

Sladoled od lubenice

Ovo nije sladoled od malog mede

Ukrajinci stvarno imaju mašte kad rade sladoled, a imaju i ukusa. Svi sladoledi su im super okusa, čak je i najobičniji šlag odličan.

Na ulasku u Černivci vas plakat mami na kupnju svinjskih jezika, svježe, ukusno i zdravo. Navali narode:)

Na pijaci samo kvalitetna roba, krzneni kaputi na vrelom ljetnom suncu su ponuda koja se ne odbija

U Černivciju se malo odmaramo, primjećujemo nekoliko internet caffea, pa iskorištavamo priliku da u kafiću popijemo polalitre soka i surfamo sat vremena za nekih 6 kuna. Cijene u Ukrajini su odlične ako ih usporedimo s Rumunjskom. Očekivaosam da će Rumunjska biti jeftinija od Hrvatske, ali jeftinija je jedino Coca Cola i eventualno hrana po fast foodbutigama. Sve ostalo, uključujući i gorivo je ili kao kod nas, ili zeru skuplje. S druge strane, Ukrajina je raj – gorivooko 6kn, hrana je relativno jeftina, sladoledi se dijele maltene džabe. Da nisam ostario 2 godine dok sam prolazioproceduru za dobijanje turističke vize, možda bih i razmislio o trajnjem seljenju u Ukrajinu. Iz Černivcija se na jedvitejade uspjevamo izvući, nekakav je praznik, pa je pola grada zablokirano i milicija regulira promet. Moje poznavanječirilice je očajno, pa se teško snalazim, ali na tablama prepoznajem ime jednog grada – Ternopil, pa samo pratimsmjernice za taj grad, iako bi nam bilo bolje da smo odmah krenuli prema Hmeljnickom. Ternopil mi je ostao u sjećanju kao grad koji je izrodio talente kao što su Los Colorados, čiju hit pjesmu stalno pjevušim: http://www.youtube.com/watch?v=1upZz3a-7iM Cesta prema Ternopilu je ista kao sve ostale ceste kojima ćemo po Ukrajini gaziti – ravna, široka s dubokim kolotrazima irandom rasutim rupama. Nekad su kolotrazi dublji, nekad plići, nekad ima manje ili više rupa… Ceste su dovoljno širokeda se 2 velika kombajna komotno mogu mimoići cestom, plus što uz cestu ima još jedna makadamska traka po kojoj se vozetraktori.

Ukrajinske ceste su široke i ravne

Mi se i dalje držimo toga da se treba popodne odmoriti. U Ukrajini ćemo teško naći običan potok, a kamoli bistri, brzi,planinski potok, tako da se odmaramo u hladu pokraj ceste.

Popodnevni spavanac

Ukrajina je puna malih sela, ali se ta sela ne nalaze uz glavnu cestu, nego su razasuta okolo i između njih postoji mrežamalih cestica koje ih povezuju. Cesticama po selima se ne isplati voziti, jer je gotovo nemoguće snaći se. Pokušao sam ilutao sam i lutao i lutao… Između većih gradova su napraljene glavne ceste koje su kao ravnalom povučene između 2grada. Ukoliko iz nekog sela želite doći do grada morate doći do glavne ceste i čekati autobus kojih ima puno i stalnovoze, ili stopati. Zanimljivo mi je bilo vidjeti firange (zavjese) na autobusima. Zgodan detalj.

Većina autobusa ima 'firange'

Rekao bih da ukrajinci drže do tradicije. U jednom gradu je sprovodna povorka išla prema groblju i nitko nije pretjecaopovorku, čak su i auti kad naiđu iz suprotnog smjera stali pokraj ceste dok povorka nije prošla. Osim što drže dotradicije, drže i do toga da na skoro svaki proizvod stave znak “Bez GMO”

'Bez GMO' natpis koji ima na većini ukrajinskih proizvoda

Ovo je prizor koji ćete često gledati ako se odlučite na put u Ukrajinu – ravnica, polja i široka kvrgava cesta. Čovjek biočekivao da će se po takvim cestama moći prijeći i 700km dnevno bez većih problema, ali mi smo nakon 300km po Ukrajinibili mrtvi umorni. Kolotrazi traže puno koncentracije dok motor pleše po cesti, a vrućina i dosada koju ravna cestaproizvodi su samo zabile čavel vu ljes naše odluke da ćemo u jednom danu doći do Kijeva. Tih 600+km je nedostižan san za nas.

Ceste su široke, ali uglavnom grbave, pune kolotraga i rupa

Jedno od luksuznijih vozila na ukrajinskim cestama

.

.

Nepregledna polja žita su simbol Ukrajine, čak im i zastava izgleda kao plavo nebo ispod kojeg je posijano žuto žito

Ukrajina je žitnica Europe i to je vidljivo na prvi pogled.

Ulazak u Ternopil

Na nekim dijelovima dvotračna cesta postaje četverotračna i čak i na takvoj cesti postoji zebra. Moram priznati da nisamsiguran tko je dovoljno lud ići preko 4 široke trake, dok kamioni i auti voze 100km/h. Čekaj, evo netko tko se odlučio nataj potez. Gledaj lijevo, gledaj desno…

Zebra

Na istom dijelu ceste se odigrala i drama prelaska jata pataka preko ceste. Ovo sam gledao kao najnapetiji film.

Drama u pačjoj izvedbi

Drama u pačjoj izvedbi

Drama u pačjoj izvedbi

Drama u pačjoj izvedbi

Drama u pačjoj izvedbi

Drama u pačjoj izvedbi

U Ternopilu skrećemo pravo prema Hmeljnickom. Da, namjerno sam napisao da skrećemo pravo, i Rumunji i Ukrajinci desno kažupravo. Ispočetka je malo zbunjujuće kad mi netko objašnjava kamo trebam ići i rukom pokazuje desno i kaže samo idešpravo. Malo čavrljanja ugodnog s jedina dva ukrajinska motorista što smo ih sreli putem, ali za razliku od Rumunjske ukojoj se može naći hrpa stranih motor, u Ukrajini je jednostavno rijetkost vidjeti motor na cesti.

Jedni od rijetkih motorista koje smo sreli na ukrajinskim cestama

.

.

.

Ukrajina, dan 10

Karta, dan 10


Drugi dan u Ukrajini
Prvi dan u Ukrajini smo došli do Vinicije, gdje smo odlučili spavati u motelu, jer nas je uhvatio mrak, a pogodno mjesto za šator nikako da nađemo. Stajemo u prvi motel koji vidimo, cijena za nas dvoje – 150kn. OK, za Ukrajinu možda malo puno. Motor parkiramo na sigurno i spavamo snom pravednika. Sutra nas čeka posjet Žitomiru i onda Kijev.

.

.

U Žitomiru na zidu pošte imaju zanimljive posvete važnim trenucima u ukrajinskoj povijesti.

 

.

Kipovi, rukom stvorena odmarališta za golubove

Još malo zanimljivih sladoleda

Dovraga, propustili smo događaj godine u Ukrajini

Hostel koji smo našli preko HostelWorld stranice (http://www.hostelworld.com/hosteldetails.php/TIU-Kreschatik/Kiev/34765)se nalazi u samom centru Kijeva. Kada bi hostel bio smješten u Zagrebu, nalazio bi se na samom početku Ilice. Smjestili smo se u hostelu, osvježili pod tušem i idemo u malo razgledavanje grada. Kijev je grad koji ima malo veze s ostatkom ukrajinskih gradova, ovo je europski blještavi grad s puno parkova i zelenila, uređenim trgovima, podzemnom željeznicom.

I konačno u popodnevnim satima, ulazak u Kijev

Centar Kijeva

Centar Kijeva

McDonalds na ćirilici

 

Crazy cat person i neka gospođa s natpisom oko vrata

Hmm, kažu da su žene najbolji ukrajinski izvozni proizvod i ne mogu kontrirati toj tvrdnji.

Nakon što su nam noge otpale od šetanja, idemo na spavanac. Sutra nas čeka obilazak muzeja posvećenog katastrofi uČernobilu. kad već ne možemo posjetiti sam Černobil, morat ćemo se zadovoljiti i s muzejom. Kako nam je propala ideja daposjetimo zabranjenu zonu, malo ćemo skratiti boravak u Kijevu, umijesto planirana 3 spavanja ostat ćemo samo 2. Drugidan u Kijevu idemo do muzeja posvećenog černobiljskoj katastrofi i o tome će vjerojatno Ivana više pisati. Ja mogu samoreći da je muzej lijepo uređen, ali nismo vidjeli i/ili saznali ništa što se ne može naći na internetu i raznimdokumentarcima. Štoviše, više sam saznao u dokumentarcima. Čudi me da u muzeju nisu posvetili niti trenutka tisućamarudara koji su kopali tunel ispod reaktora kako bi se užarena jezgra mogla ohladiti. Kasnije se ispostavilo da je njihovtrud bio uzaludan 🙁 Nakon izlaska iz muzeja idemo još malo šetati gradom, ali šetnju kvari kiša koja je krenula padatikao da nema sutra. Popodne kad je kiša stala idemo posjetiti nešto što mene jako zanima – kip Majci Domovini, 62 metravisok i 560 tona težak od titana napravljen spomenik Domovini u čijem se podnožju nalazi veliki muzej posvećen VelikomDomovinskom Ratu, kako ukrajinci zovu WWII. Oko kipa je postavljena izložba vojne opreme

Na žalost zbog kiše smo zakasnili i nismo mogli ući u sam muzej, ali nekada je i sam pogled na kip koji dominira krajolikom dovoljan

.

Kipovi su ogromni

Jedan od mostova u Kijevu

Još jedan dan je prošao, sutra idemo prema Černobilu uslikati se pred ulaskom u zabranjenu zonu. To je najbliže što semožemo približiti eksplodiranom reaktoru. Dvanaesti je dan, mi smo odmorni i oprani. Garderobu smo oprali i osušili uhostelu za nekih 15kn, što je odlična cijena. Jedna noć u hostelu košta 90kn po osobi, meni se to čini fer s obzirom daje hostel 200m od trga Nezavisnosti. U Ukrajinskim gradovima sam primjetio zanimljivu stvar, mogaobih to nazvati ‘permanentno zeleno svijetlo’. Znači pokraj semafora ima zelena strelica koja znači da desni skretačiuvijek imaju upaljeno zeleno svijetlo. Zgodna stvar.

Ne bih volio biti u koloni koja ulazi u grad

Izlazak iz grada nije bezbolan, ali ga je olakšao jedan taksist koji, nakon što je vidio da će teško riječima objasnitikamo trebamo ići, rekao da ga pratimo i odveo nas na cestu prema Višnorodu. Prije Ivankiva stajemo na doručak i čudimo sevelikoj količini vojnih kamiona koji svako malo protutnje cestom.

Prvi susret s putokazom koji jasno kaže - Černobil samo pravo

Cesta prema Černobilu je u začuđujuće dobrom stanju. Najbolja cesta do sada u Ukrajini. Očito je da se cesta održava, štome čudi, jer sam mislio da će cesta prema Černobilu biti zapuštena i rijetko korištena. Sva polja pokraj ceste suobrađena, štoviše, vršidba žita je bila u tijeku. I dalje mi ništa nije jasno, pa ovaj kraj Ukrajine izgleda bolje oddijela na granici s Rumunjskom.

Nešto malo prije sela Ditjaki, koje je zadnje selo prije Zabranjene zone vidim da neki klinac sa skuterom stoji krajceste, stanem da pitam jel treba pomoć. Treba pomoć, ali mi ne može objastniti gdje je problem, odnosno ni on nijesiguran šta je krepalo. Rezervnu svjećicu nema, moja mu ne odgovara, sve se čini OK i onda idemo vidjeti ono najočitije -jel ima goriva. Naravno da nema. Pretačemo gorivo u tetrapak od mlijeka i s par litara u rezervaru skuter veselo pali i klinac odlazi.

Neće bez goriva...

Černobilska zabranjena zona, moram priznati da sam iznenađen. Klinci se vozaju skuterima, ljudi prodaju gljive pokrajceste, autobusna stanica je obnovljena, zebra uredno ofarbana,… ništa, osim rampe, ne pokazuje da je prije 25 godinaovdje bila najveća mirnodopska nuklearna pizdarija. Očekivao sam da će na ulazu u Zonu biti jedan osuđenik na smrt kojije mogao birati biti na ulazu u Zonu ili Gulag, a dočekalo nas je par relativno veselih stražara na nečemu što liči nagranični prijelaz. O tome da nas puste u Zonu nema ni razgovora, ali slikanje i stajanje pred Zonom nije problem, paslobodu koju su nam dali iskorištavamo. Tokom 15 minuta koliko smo bili pred Zonom, prošlo je makar 10 auta i 2 kamiona.Hoće reći kako je u Zoni poprilično živo. Grad Černivci (na granici s Rumunjskom) više izgleda kao Černobilska Zona odovoga.

Par kilometara dalje slijedi ovaj prizor

.

Srce nam puca što nismo mogli ući, a nemamo hrabrosti i imamo malo mozga u glavi da ne tražimo makadamske ceste kojima se može ući u Zonu, pa se sa suzom u oku okrećemo i idemo prema gradu Ovruč, pa ćemo se nekako dokopati zadnjeg močvarnog područja u Europi, nacionalnog parka Šackij koji se nalazi na tromeđi Ukrajine, Bjelorusije i Poljske. Bilo bi šteta da se nismo slikali kraj Černobilskog Rajona

Černobilski rajon

Lijepom, ravnom cestom se vozimo prema Ovruču, ovo je jedna od Ukrajinskih cesta na kojima ne važi ukrajinski vremenskoprostorni diskontinuum (UVPD). A šta je UVPD? UVPD je pojava kada se u Ukrajini vozite cijeli dan po ravnim cestama i pritome crknete, a prijeđete samo 300km. Meni je to potpuno neobjašnjivo. Nakon nekih 100km vožnje dolazimo do nekakverampe, prva pomisao je bila radovi na cesti, ali nam vojnik/stražar kaže da je to ulaz u Černobilsku zonu i da dalje nemožemo! WTF! Ništa nam nije jasno, ali ni ovdje nama popuštanja i moramo se okrenuti nazad.

Pošto nam se ne da ići skroz nazad do Ivankiva, ja imam plan da se malo provozamo pravim ukrajinskim selima i preprečimo do Malina odakle možemo normalnom cestom prema Koroštenu. To znači da odustajemo od posjeta nacionalnom parku Šackij, jer jednostavno ne možemo stići do tamo na vrijeme.

Ah, 100km uzalud

.

.

.

Ukrajinska sela su lijepa i bez obzira koliko malena bila moraju imati veliki natpis na ulasku u selo, kao i makar jedanspomenik velikanim Sovjetskog Saveza. Malo lutamo selima, jer putokaza nema, karta koju imamo baš nije detaljna, a svakomalo je nekakvo raskršće ili skretanje. Ne žalim se i baš mi je drago da smo vidjeli i taj selski dio Ukrajine, no pravismješak na lice je došao kad smo se dokopali ove ceste.

Široka i ravna cesta, Ukrajinska srž

.

To je to, konačno se možemo voziti 110km/h i ja mogu malo odrijemati za volanom 🙂 Optimizam raste i ja sam siguran da se ovim tempomdanas možemo maknuti iz Ukrajine. Ne stajemo na zebrama, ne usporavamo u naseljima, ali kad vidim ladu da stoji pokrajceste moram stati i pitati jel treba pomoć. Čovjeku je prokuhala pila na ovim paklenim vrućinama. Vode nam je ostalenešto malo, manje od pola litre, to čovjeku ne pomaže puno, ali vidim da ima neko selo par kilometara dalje, pa sjedam namotor i pičim po vode. Nakon što smo natočili vodu u hladnjak, lada pali kao zvjer i nestaje u izmaglici koja se stvarana vrelom asvaltu 🙂 Pičimo prema Koroštenu za koji sam čuo od Strangera kako je grad u kojem je vrijeme stalo, ali minemamo takav dojam. Valjda razliku čini sunčano vrijeme. Čak smo pronašli i odličnu pizzeriu s uslugom kakvu bi i u HRteško dobili. Grad mi je lijep, pravi ukrajinski grad s 8, da OSAM, traka u centru grada. Zašto baš 8 traka? Zato što semože, eto zašto 🙂

Korošten

Korošten

Danas smo prešli 300km i imam osjećaj da bez ikakvih problema možemo još toliko, ali nakon Koroštena kreće kaos na cesti.Radovi na cesti su s većim ili manjim prekidima trajali sljedećih 300km.

Radovi na cesti

Radovi na cesti

.

Dolazimo da dijela ceste koji je zatvoren za promet, ali nam radnik otvara rampu i smo maše da prođemo. Vozimo se nekih20km po gradilištu, vozimo po svježe utabanom pijesku, rupama, obilazimo bagere,… i dolazimo do kraja te ceste gdjemožemo samo lijevo ili desno, jer ravno je hrpa zemlje i zatvorena cesta. Pitam policajca koji tamo stoji na koju stranuje Kovelj i tu kreće show. Zašto smo došli iz zabranjenog smjera, da će nam pisati kaznu, pa nam pokupi sve dokumente iode. Čekali smo jedno 20 minuta, pa je mene pozvao u auto. Pokušavam mu objasniti da me radnik pustio i da stvarno nemapojma šta me on sad kara tu, ali kaznu neću platiti. Nakon malo prepucavanja mi vraća dokumente i kaže nam da se moramovratiti odakle smo došli i da sljedimo dalje znakove za Kovelj. OK, vraćamo se tih 20km i sljedimo znakove za Kovelj.

Zaobilazni put za kovelj

.

.

Cesta nas vodi kroz razna sela, šume i loše makadamske ceste

Nakon jedno 30km detoura dolazimo na isto raskršće odakle nas je onaj policajac potjerao. Mašem mu i gestikuliram mupoznati “koji qrtz?”. A on sa smješkom na licu kaže samo pravo i pokaže rukom kamo trebamo ići. Možda bi nam bilo boljeda smo mu platili gablec 🙂 Nastavljamo dalje cestom koja se intenzivno obnavlja, gruntamo si kako je to možda zbog Eura2012 koji organiziraju Poljska i Ukrajina, pa se obnavljaju ceste koje spajaju te 2 zemlje. Sljedeće godine će cestaKovelj – Kijev biti možda i najbolje cesta u Ukrajini, samo mi se vozimo danas, a ne za godinu dana, tako da nam je toslaba utjeha.

Nakon detoura dolazi još radova i oblaka prašine

Na nekim dijelovima je stvarno zeznuto voziti se, cesta je jednotračna s dosta dubokim pijeskom

.

.

Nakon radova i prašine dolazi zalazak sunca nad sviježim asvaltom

.

Nije rijetkost vidjeti ovakve skulpture uz ukrajinske ceste

Radovi na cesti su nam omeli planove da se još danas dokopamo granice s Poljskom, pa skrećemo u prvo selo pokraj ceste i tražimo mjesto za podići šator.

Podizanje šatora blizu Poljske granice

Podizanje šatora blizu Poljske granice

Ukrajina/Poljska, dan 13

Karta 13. dana

Spavali smo i više nego odlično. Domaćini su nam bili majka i kćer koje žive same u kući, a kako imaju krave pitali smo ihmožemo li kupiti malo domaćeg mlijeka. Gospođa nam donosi litru i pol domaćeg mlijeka, kao i jedan domaći kruh. Novce neželi uzeti, pa joj zauzvrat idemo u trgovinu po malo slastica.

Buđenje

.

Rastajemo se i nastavljamo dalje prema Kovelju i poljskoj granici, ali nas glad brzo zaustavlja i idemo probati praviukrajinski kruh i mlijeko. Drago mi je da smo uspjeli probati nešto pravo domaće, a ne ono što se nudi u trgovinama.

Ukrajinski kič

Domaće- moloko i hlib

Doručak

Cesta Kijev – Kovelj je možda i najveća pustoš koju smo vidjeli do sada, na putu od 600km se nalaze samo 2 grada -Korošten i Kovelj, sva sela se nalaze izvan glavne ceste.

Na putu prema Poljskoj

.

U Kovelju stajemo na malo interneta, cole i klope

.

.

Na jednoj benzinskoj kraj nas staje ruska grdosija – kamion Ural. Iskorištavamo priliku da popričamo s vlasnikom u ovojruskoj grdosiji. Ivana već ima planove da djoramo tenerku za ovo čudo. Moram priznati da i meni takvo što pada na pamet.

Ural! Sila!

"Veselo" groblje

.

Još prašine i radova na cesti

Nakon što smo se nagutali prašine dolazimo do granice. Procedura prelaska granice je trajala preko 2 sata, a nismo uopćečekali u koloni koja je dugačka preko 3km. Strah me i pomisliti koliko su dugo čekali ljudi koji su bili na kraju kolone.Ja bih rekao da njima za prelazak granice treba više od 24 sata. Vozila se na poljskoj strani pregledavaju detaljno itemeljito, tako da pregledavanje 4 auta traje skoro sat vremena. Ulazimo u Poljsku i idemo prema Chelmu. Ovo mi je prviput da sam u Poljskoj i moram priznati da sam ugodno iznenađen. Ceste su uredne, odlično označene, gradovi sređeni, starejezgre gradova su prelijepe. Ivana nešto gunđa protiv poljaka, ali ja sam oduševljen.

Poljska

.

Vidimo da će u Poljskoj biti malo teže naći livadu za podići šator, ali nekako i to uspjevamo. Štoviše, umjesto livade gazdanam nudi dvorište gdje podižemo šator i uz lagani zvuk padanja kiše po šatoru padamo u san. U Poljskoj je bilo puno njemačkihkoncentracijskih logora, ali mene zanimaju Treblinka, Sobibor i Auschwitz. Treblinku je obišao lb i kaže da nema ništavrijedno gledanja. Od Sobibora odustajemo, jer nemamo vremena, a Auschwitz moramo posjetiti jer mi je to želja već nekolikogodina.

Poljska, dan 14

Dan 14

Za današnji dan imamo samo jedan cilj – dokopati se gradića Oświęcim koji je od Krakowa udaljen 40km. Oświęcim je,nakon što je 1939. godine pripojen Njemačkoj, preimenovan u Auschwitz, ali Poljaci baš i ne vole taj naziv. Odnosno kada ih pitate za smjer, kao da se prave da ne znaju gdje je Auschwitz, a meni je teško izgovoriti Oświęcim.

Pokret

Kada smo proučavali Poljsku naišli smo na jedan video o poljskim riječima koje je gotovo nemoguće za izgovoriti. Jedna odriječi je bila i ime grada Szczebrzeszyn. Jezikolomka ide ovako: [i]W Szczebrzeszynie chrząszcz brzmi w trzcinie[/i] a ovako se izgovara http://www.youtube.com/watch?v=CG0vT0s8930 pa vi volite poljski jezik 🙂 U svakom slučaju, svratili smo do gradai slikovali se.

.

Ja imam ideju kako umijesto glavnom cestom skratiti put kroz nekakvu šumu i na ovoj slici je jasno kako ja zapravo znam kamo treba ići

Krivi put

.

.

Kad smo se dokopali makadama sam popustio, podvio rep i prihvatio da će me Ivana sljedeća 2 dana prcati zbog ovog lutanja.Normalnom cestom idemo do Sandomierza gdje stajemo da se malo odmorimo i gdje jedan poljak pokušava završiti ono što jerumunjski kružni tok započeo – skratiti Ivanu za glavu. Naime, u Poljskoj nitko, ali baš nitko ne staje na zebri, negozebra služi samo za ukras. Ja sam to znao, a Ivana je naučila na malo teži način, malo je falilo da ju tip nepokupi.

Kleta zebra

Ali nema toga što jedan dobar sladoled ne može popraviti

Dalje samo pratimo cestu 79 na kojoj se smjenjuje kiša i radovi na cesti. Oko 40km prije Krakowa kiša odlučuje da je dostazezanja i kreće padati bez prestanka, pa prestaje i bilokakvo fotografiranje. A zao mi je što nismo slikali jednusituaciju – na izlasku iz Krakowa je kilometarska kolona zbog nekih radova, a ja kolonu lagano obilazim s desne strane poutabanoj zemlji pokraj ceste. Kiša nemilo lije. Na jednom dijelu je lokva promjera možda 1m i gledam kako da ju zaobiđem,kad čujem Ivanu da viče “Kroz lokvu, kroz lokvu!”, ne treba budalu dugo nagovarati i ja u tu lokvu – prvo je propaokompletan prednji točak i vidim da je sranje, ali dajem gas, izvlači se prenji točak, ali sad upada zadnji u to govno,dajem gas, blato frca po autima, ali se nekako iskobeljavam iz blata. Uf, da smo u to sranje upali nikad se ne biizvukli. Kasnije smo skužili da motor užasno smrdi, kao da je lokva služili radnicima umjesto septičke jame 🙂 Ni nakonpranja kompletnog motora smrad nije nestao, jer je blata završilo i na cilindu ispod rezervara, pa kad se mašina ugrijeonako daje lijep šmek. U Auschwitz ulazimo praćeni kišom i zalaskom sunca, pa tražimo hotel/motel. Auschwitz nijeklasično turističko mjesto, pa se može prespavati ili u centru za mladež gdje nemaju mjesta ili u centru za molitvu idialog gdje imaju slobodan samo apartman za 600kn noć. AAAAAAAAAAAAAAA. Pa to mi je 10% ukupnog troška putovanja! Alinemamo izbora, kiša nas pere zadnjih 100km, umorni smo i nema smisla šiljiti zob, nego plaćamo koliko košta i idemo naspavanje. Auschwitz muzej se otvara u 8 ujutro i mi smo prvi na ulazu, jer bez vodiča se može ući samo do 10 sati nakončega je za ulazak moguć samo u grupi s vodičem. Razlog tume je što je navala za razgledanje logora tolika da bi gužva ikaos bili preveliki kad bi se omogućio individualni ulazak. Sam muzej se sastoji od 2 dijela na 2 lokacije. Prvi jeAuschwitz I koji je u samom gradu Oświęcimu, dok se Auschwitz II – Birkenau nalazi nekoliko kilometara izvan grada. Obojesmo se pripremali na događaj koji bi nam trebao slediti krv u žilama, jer sve što smo čitali o ovom muzeju je govorilo otakvim iskustvima. Prije par godina smo posjetili Ovčaru i nakon izlaska iz tog hangara oboje smo bili drugi ljudi. Toiskustvo vas ne može ostaviti ravnodušnima. Iz Auschwitza smo izašli ranvodušni. Znam da bi se ovo moglo krivoprotumačiti, ali nisam imao osjećaj da sam na mjestu gdje su milijuni ljudi izgubili svoje živote. Kako hrpa ljudisvakodnevno posjećuje muzej nemoguće je doživjeti taj jezivi osjećaj, jer djeca se smiju, stalo žamor, gimazijalci sešlataju… Tko uopće vodi djecu na ovakvo mjesto? Zamislite osjećaj – stojite u sobi gdje se nalazi 2 tone ljudske kose,a klinac plače jer mu mama neće kupiti sladoled, dok njegova sestra trči po sobi, a dvije grupe po 30 ljudi priča. Samofali kikiriki i kokice.

Aushcwitz

Aushcwitz

Aushcwitz

Aushcwitz

Aushcwitz

Aushcwitz

Aushcwitz

Aushcwitz

Aushcwitz

Aushcwitz

Aushcwitz

Aushcwitz

Aushcwitz

Aushcwitz

Aushcwitz

Školarci

Nigdje u muzeju nisam našao niti jedan podatak o doktoru Josefu Mengeleu i njegovim eksperimentima, kao da taj čovjeknikada nije živio. Idemo i do Auschwitza II u koji je ulaz slobodan – ovo je muzej otvorenog tipa koji slobodnorazgledate. Zbog svoje velike površine ovdje se već možete osjetiti kao usamljen čovjek i razmisliti kako su se osjećaliljudi koji su ovdje dočekali svoj kraj.

Ulaz u Birkenau

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

Zadnji dan

Posjetom Auschwitzu, što se mene tiče, ovaj djir završava. Imamo još jedan i pol dan, te skoro 1000km za prevaliti nanajbrži mogući način. Iz Poljske idemo prema Žilini u Slovačkoj, gdje se vozimo lokalnim cestama prema Nitri, uz obaveznopopodnevno spavanje u hladu 🙂 Eh, da, poljaci gorivo ne toče u litrama, nego kubnim decimetrima 🙂


dmˆ3

.

.

.

.

U Nitru ulazimo oko 21 sat i ja imam osjećaj da mogu voziti cijelu noć, tako da nastavljamo dalje, ali nakon nekih 50kmipak vidim da sam se precijenio, pa tražimo gdje bismo digli šator. Mislim da će sljedeće slike dovoljno reći kakvu smolokaciju odabrali:

Jedno od najlijepših buđenja u životu

Dobro jutro

.

.

.

Spavali smo kao mala djeca (budili se svakih par sati i plakali 🙂 ) O ostatku se nema šta pisati – Mađarska je ravna kaotepsija, a nas kućna groznica vuče prema Domovini, pa bez puno stajanja ulazimo u HR u Murskom Središću, a u Čakovcu sjedamo na autoput…

.

Fin

Malo statistike; prevalili smo 5150km, potrošili 260L goriva, putovali smo 16 dana na 25 godina starom motoru, imali smo jednu prometnu nesreću i nismo platiti ni jednu kaznu. Potrošili smo nešto više od 900€, od toga 2500kn gorivo, 1500kn spavanja u hotelima/motelima (zadnje spavanje u Auschwitzu nas je financijski zeznulo), ostatak je otišao na nove gaće, hranu i sladolede. Kući sam donio 7 limenki Coca-Cole, tako da sada imam kod kuće Coca-Colu iz 15 različitih zemalja, jednog dana ću napraviti mega opijanje Coca-Colom i ocjenjivanje koja je najbolja. Prije puta sam stavio nove Michelin T63 gume i očekivao sam da će gume do kraja puta biti potrošene, ali unatoč tome što smo bili natovareni kao magare gume su se potrošile možda 50%.

Josip Lazić

Josip Lazić wrote 21 posts

Post navigation


Comments

  • stinger

    ne znam zasto niko ne komentarise, ali sam stvarno uzivao u slikama i vasim putesestvijama.

    Sve najbolje!

    Pozdrav iz Podgorice!

    🙂

  • keller

    svaka čast……

  • Domagoj

    mazel tov super slike dobra ruta !

  • marko

    lepa voznja,
    pozdrav od farbacha

  • Mareno-Dizajn

    Slike i rute fenomenalne stvarno svaka cast, uzivao sam citati i gledati slike.

  • croatia.pl

    Zabytki Chorwacji na https://croatia.pl/

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes:

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>