Emmenrausch

Nakon što sam previše puta pročitao Mihin izvještaj s Emmenrauscha (Miha je inače apsolutno najveći zaljubljenik u MZ-e, iznimno pozitivna ljudina) od prije 2 godine silno mi se išlo na skup MZ-a, pa sam krenuo rješavati probleme glede odlaska – otišao sam napraviti putovnicu, izračunao hoću li skupiti dovoljno novca, tražio blagoslov od Bolje Polovice TM i za kraj pitao šefa za slobodan vikend. Sve se uspjelo posložiti osim slobodnog vikenda 🙁 Tuga, čemer, razočaranje i jad… a onda se sjetim da mi brat dolazi u domovinu na godišnji pa bi me on mogao zamijeniti. Odlično – sve se poklopilo i ja mogu na put.

Natovaren prije polaska

.

.

.

.

Prije nego sam krenuo na turneju, morao sam obaviti nekoliko preventivnih radnji – informativni razgovor s Mihom, kupovanje Denso Iridium svjećice, posudba autokarte i tank torbe. Po mašini me bilo strah išta čačkati (mislio sam mijenjati karike i igličasti ležaj pod klipom) jer za sad sve radi. MZ je u zadnjih 14 mjeseci je prešao 20 000 km i s tom kilometražom sam se otisnuo put Njemačke. Plan sam imao samo okvirni: Mađarska, Slovačka, Češka i znao sam da ne želim zalaziti u velike gradove. Turističke destinacije tražim na Slovakia Tourism i Czech Tourism i printam si popis mjesta koja želim posjetiti…

Pokret

Dan prvi, 06/08/07

Planirani polazak je u 6:00, al krećem čak i malo ranije, jer nisam mogao više čekati. Tako sam Bolju Polovicu TM faktički istjerao iz kreveta, pardon, probudio za odlazak na posao. Nakon bolnog rastanka i povratka po iPod pun muzike za putovanje (tko se bar jednom ne vrati, nije čovjek :D), krećem za je Bjelovar, gdje posuđujem od Nevena rezervnu bobinu (zlunetrebalo), kupujem kišno odijelo (69kn u Pevecu), te se opskrbljujem zalihom vrhunskih ribljih konzervi. Tu smišljam gdje preći granicu i odlučujem se za GP Gola, i onda redom Nagykanizsa, Keszthely, lijevom obalom Balatona sve do Veszprema, Zirc, Kisber i na kraju Komarom. Mađarski carinici su me nešto čudno gledali i komentirali na mađarskom, prvo sam mislio da me nešto ogovaraju, ali onda su uprli prstom u 2 parkirana ETZ-a 250 u savršenom stanju. Prst je objasnio da su i oni vozači MZ-a. Stajanje u Nagykanizsi sam rezervirao za ručak i mažnjavanje prve konzerve skuše, baš je fino sjela na onih 30+°C. U Keszthelyju stajem malo poslikati grad koji je pun turista, svi natpisi su dvo- ili trojezični, sve je puno njemaca, švicaraca, talijana… Tu jedem i najbolji sladoled na cijelom putovanju, a vjerujte, puno sam sladoleda pojeo.

Doručak, ručak i večera za 4 sljedeća dana

Ulični crtač u Keszthelyju

Keszthely

Pogled na napuštenu utvrdu, negdje u Mađarskoj

Jedna od pustih Mađarskih cestica kojima sam vozio

Iako sam mogao ovaj dio proći i kraćom rutom baš sam htjeo proći pored tog mađarskog mora o kojem se toliko priča (za neabene, mislim na Balaton ;)). Ljudi se kupaju, kampovi su na svakih 500 metara i stvarno se ima osjećaj nekog morskog podneblja. Cesta je dobra i izvan naselja se može vozit istvarno brzo, što ljudi uglavnom i iskorištavaju. Kroz naseljena mjesta je strogih 50km/h, što se za divno čudo Božje i poštuje. Cilj mi je ovu Mađarsku što prije proći i u što većem komadu, pa se ne zaustavljam puno, osim kad se zagubim, što je poprilično često. Komunikacija s lokalnim stanovništvom je debelo otežana njihovim kroničnim nepoznavanjem engleskog i njemačkog i mojim nepoznavanjem ruskog i mađarskog. Imam i mali izlet u nepoznato – zagledao sam se u crnu mačku pokraj ceste i onako si milim valjda neće iskočiti ispred mene. I nije iskočila, ali zato sam ja izletio u u zavoju na neki makadamski put. Ništa strašno, prošao sam bez pada. Od Veszprema do Kisbera vode uske lokalne cestice, a u Kisberu pravim malu stanku (sladoled, hladna Coca-Cola). Internet cafe je ovdje mitski kao teleport na romulansku zvijezdu, ali zato me upućuju u Komarom. Ionako mi je usput.

Agipova benzinska, čemer i jad

Zanimljiv sandučić u Kisberu

Komarom

Komarom

Komarom

U Komarom dolazim već se lagano spušta mrak, prevaljeno je ~500km. Začudo nailazim na mađare koji su silno voljni pomoći, pa mi jedan čiko pomaže pronaći Internet Cafe tako da je vozio auto ispred mene, a ja sam ga pratio. Na isti način nalazim i Autocamp. Coca-Colu i pola sata interneta sam platio 180ft, što je oko 5.5kn! U campu se nikako ne uspjevam sporazumiti s recepcionarom, pa odlučujem taj dan prijeći u Slovačku, grad Komarno. Tu stajem na benzinskoj, upoznajem kamiondžiju iz Litve. Čini se kao pozitivan tip – iz kamiona mu trešti narodna muzika (iz Litvanska, naravno), a on sjedi na bankini samo u gaćama i kaubojskom šeširu, pijucka pivo. Kaže pivo ga čini normalnim na silnim putovanjima. Čovjek zna ruski i 5 riječi engleskog, ja znam 3 riječi ruskog i nešto engleskog. Nekako mi s tim fondom riječi vodimo dvosatni razgovor, a uspjevam saznati da on inače vozi Kawasakija KZ440. Na livadi pokraj benzinske dižem šator, razmjenjujem s Markušem (mislim da sam dobro zapamtio ime) kune za litvanski novac. Tu jedem drugu konzervu skuše nudim njega probava i nije oduševljen, neka, više ostaje za mene :). Pokušavam zaspati uz litvansku narodnu muziku.

Pogled s mosta na Slovačku

Markuš

Buđenje

Komarno

Komarno

Dan drugi, 07/08/07

Ujutro se budim totalno neispavan, jer cijelu noć su na benzinskoj prolazili kamioni, a ja sam svako malo provirivao glavu da vidim jesu mi sve stvari na mjestu (ono, možda ima netko dovoljno očajan da zaista i pokuša ukrasti MZ-a). Za danas imam konkretan plan i rutu. Prvo obići neke iskopine iz doba dok su Rimljani hodali zemljom, a nalazi se u mjestu Iži koje nije ni deset kilometara udaljeno od mjesta gdje sam prespavao. Cesta do Iža vodi uz dunavski nasip i tipična je slovačka cesta – puna Tatri i Ava kamiona, a od osobnih auta prevladavaju Škode. Samo selo je dosta maleno i stanovnici djeluju iznureno, što je možda i zbog činjenice da sam prolazio selom oko 6 ujutro. Naravno, nalazište je čisto razočaranje, jer ja sam očekivao makar nešto u rangu Colosseuma, a dočekalo me par kamenja koje viri iz zemlje.Tek bih poludio da sam pješačio 2km do tamo, jer je zabranjen promet nasipom koji vodi do samog nalazišta. Ja sam se, naravno, oglušio na tu zabranu.

Komarno

...

Svitanje na Dunavu

Doručak

Predgrađe Šturova

Razočaran, nastavljam dalje s planom da prije sela Moča skrenem lijevo i vratim se na cestu za Nitru, jer to je moja sljedeća destinacija. U Moči se raspitujem za tu cestu, ali svi mi žučno i rukama i nogama objašnjavaju da ta cesta nije ono što tražim (kako su samo uspjeli skužiti šta tražim?) pa nastavljam lagano dalje uz Dunav prema Šturovu. U međuvremenu stajem kraj jedne crkvice uz obalu i pada 3. konzerva skuše sa povrćem. Pred samim Šturovom me hvata kiša koja potpuno prati moje raspoloženje, jer okolica Šturova je sirotinja živa – sive zgrade, uništeni autobusni kolodvor, stare trule Škode i mentalitet ekvivalentan ovim olupinama… Sam centar je lijepo uređen, naravno financijskom injekcijom EU. Kiša nemilo pada. Fotografiram koliko mogu, bacam pogled na Mađarsku i nekakvu utvrdu/kulu, neka, tamo ću nekom drugom prilikom. Navlačim kišno odijelo na sebe i krećem. U prvom selu se sjetim kako nisam navukao kišne navlake na bisage i dok sam ih navlačio opečem prste na auspuh! Po onoj kiši vadim Bivacyn iz prve pomoći, stavljam flaster na ruku, jer skinuo sam kožu baš sa zgloba, a kožna rukavica baš i nije nježna prema zglobovima. Sela u ovim krajevima su očito siromašna, vidim hrpu neregistriranih auta i starih Simson mopeda. Ograde su uglavnom zahrđale, firme propale, napuštena pruga se proteže kroz selo… Tko zna, možda sela izgleda ljepše dok sunce sija?!

Šturovo centar

Šturovo centar

Pogled na mađarsku stranu

Ludi slovaci u Tatrama

EU = nuklearka, MZ i smjećem zakrčen put

Kako kiša pada nemam volje stajati i slikati, pa stajem tek pred Nitrom gdje nadobudno skidam kišno odijelo i divim se slovačkim poljoprivrednicima koji kamionima razbacuju đubar i uredno piče ~40km/h po njivama. Za ovim se mašinama diže prašina iako je par minuta prije tek prestala padati kiša.

Tankiranje

Nitra

Nitra

U Nitri je dovoljno vruće da se doslovno kuham. Hranim se domaćim sladoledom inventivnih okusa (jabuka, ribizli, lubenica) sa još inventivnijom izvedbom, tražim internet cafe, divim se spomenicima i odvratnim autobusima koji ovdje uredno prometuju. Domoroci me upozoravaju da je Slovačka puna lopova i da ne ostavljam motor samo tako na ulici. Za motor sam siguran da mi nitko neće ukrasti, kacigu zaključavam, a ako je nekome gušt, neka mi ukrade jaknu samo neka s njom pokupi i prljave čarape koje su u bisagama. Izlazak iz Nitre je obilježen s nekoliko krivih skretanja, što će kasnije postati glavno obilježje ovog đira – gubljenje gdje god je to moguće. Od Nitre do Trnave idem nekom polu-autocestom (po kojoj se jedan lik uredno vozi biciklom) i vidim da to jednostavno nije to, daleko mi se više sviđa vožnja po lokalnim cesticama koji čak ni na karti nema, tako da tu pada definitivna odluka – što više lokalnih cestica!

Nitra

Vrhunski EU autobusi

Nitra

.

Stunter na relaciji Nitra - Trnava

Trnava je gradić manji od Nitre, ali s ljepšim glavnim trgom i hrpom dosadnih Hare Krishna sljedbenika. Tu jedem i nekakav grozomorni sendvič žalibože kvalitete. Pomalo skapavam od vrućine, ali zato pronalazim klimatizirani Internet cafe, gdje za neku sitnu lovu pijem Coca-Colu i javljam se familiji. Znam da iz Trnave moram krenuti put Senice (Senjika) i otprilike pratim znakove, ali Slovaci imaju čudnu naviku ne označavati svako raskršće, a ima dosta raskršća gdje glavna cesta skreće, pa se svaki put pitam pratiti glavnu cesti ili ići ravno. U svakom slučaju gubim se kao guska u magli, a lokalno stanovništvo kao da radi za naftnu industriju i želi da ja napravim što više kilometara po Trnavi. Nekoliko puta sam prošao grad uzduž i popreko prije nego sam skužio da postoji i grad Senec (Senjec) koji je na suprotnoj strani od Senice. Fora je u tome da i kad sam išao u pravom smijeru kad stanem nekog pitati jesam li na pravoj cesti, on me uputi na skroz drugu stranu prema gradu u koji ja uopće ne trebam ići. Nakon sat vremena lutanja pizdim na kvadrat, ali uspijevam se dokopati prave ceste.

Trnava

Trnava

Trnava

Trnava

Zanimljiv naziv za pizzeriu

Trnava

Trnava

Trnava

Moja kućica moja slobodica

Jedan od puteljaka kojima sam kročio

Nakon Trnave nastavljam prema špilji Jaskyňa Driny, što se ispostavlja lošim potezom – em je upad 110SK, za parking motora traže 30SK, ajde makar nisam platio slikanje (traže 200SK) pa sam se pravio grbav i opalio par slika u toj špilji. Do same špilje vodi pješačka stazica i do vrha ima dobrih 20 minuta pješačenja. Motor sam parkirao pokraj nekog GPZ500 slovačkih registracija i dok sam ja bio u špilji on je otišao. Sama špilja? Ništa posebno 🙁 Nakon toga pičim slovačkim selima u potrazi za sljedećim odredištem – dvorcem Červený Kameň. Na putu do tamo nailazim na zanimljivu birtiju ‘Boxer Club’, čiji je gazda očito veliki BMW fan. Dvorac je lijep, ali ono što je stvarno lijepo je okolica koju čine šume, uređeni travnjaci po kojima su razasuti kipovi i pokoje drvo. Tu ponovno srećem onog tipa na GPZ-u. Još jedan koji nema pojma 2 riječi engleskog ili njemačkog, no unatoč tom jezičnom hedikepu uspjevamo razmijeniti par rečenica – on već par dana putuje po Slovačkoj, a krajnji cilj mu je Bratislava gdje ide kupiti objektiv za svoj prastari aparat. Vjetar poprilično puše, a ja smišljam gdje prespavati. Ne postavlja mi se baš šator po kiši, jer je sve drugo samo nije vodonepropusan, a jedini pansion na koji sam naišao je zauzet. Kiša je počela, odlučujem se lutati tim brdskim cesticama i vidim jednu vikendicu s poprilično velikim i natkrivenim trijemom… svane mi ideja i za pet minuta ja sam pod krovom, eMZo prekriven nekim daskama i malo sakriven od kiše. Kiša pada sve jače i jače, vjetar prelazi u oluju, a i munje odlučuju napraviti svoj show. Dok se kiša smirila već je pao mrak, a ja pod tim krovom dižem šator. Naravno da sam u šatoru strahovao dok se nije ono malo prometa tom cesticom smirilo, a onda sam zaspao kao bubica 🙂

Jaskyňa Driny

slovačka

Boxer Club

Boxer Club

Červený Kameň

Červený Kameň

Červený Kameň

Červený Kameň

Červený Kameň

Slovak s GPZ500

Dan treći, 08/08/07

Kako sam prespavao na trijemu vikendice pokraj dvorca Červený Kameň moram proći pokraj njega pa slikam još par ranojutarnjih slika okolice dvorca i nastavljam prema dvorcu Smolenice koji nije udaljen ni 10km. Tamo dolazim u najbolje moguće vrijeme – taman se jutarnje sunčeve zrake razlijevaju preko livade koja okružuje dvorac. Inače je dvorac zatvoren za javnost jer služi za okupljanja slovačkih znanstvenika, ali tokom 7. i 8. mjeseca je otvoren za posjetitelje. Fora je natpis ispred dvorca, a kaže nešto kao “This is place of no tourist interest!”. Mogli su pojednostaviti stvar i napisati “Mrš marvo odavde!”. Unutar dvorca ima i mala birtijica, vinski podrum, naravno paunovi. Neizostavan je i polupijani portir. Dvorac okružuje ogromni park u kojem je zabranjeno kampiranje i loženje vatre.

 

Moje obdanište za jednu noć

Červený Kameň

Červený Kameň

Červený Kameň

Červený Kameň

Smolenice

Smolenice

Smolenice

Smolenice

Smolenice

U Slovačkoj sam se planirao zadržati samo jedan dan, ali me kiša zeznula i malo oduljila boravak u Slovačkoj, pa odustajem od obilaska dvorca u Dolnoj Krupi i pičim do GP Holič/Hodonin. Češki granični cajci me malo čudno gledaju, ali ne prave nikakve probleme. U Hodoninu se ne zadržavam, čak zaboravljam posjetiti mjenjačnicu. Sljedeći cilj mi je Brno, a do njega dolazim prolazeći kroz pitoreskna češka sela. Tako sam u jednom malo zastao i uplašio se kad je iz zvučnika postavljenih na trg počela svirati češka narodna glazba. Brže-bolje pitam nekog lokalca koji mi pokušava objasniti da je to ‘village speak’ i stvarno nakon 5 minuta glazbe kreće nešto u stilu ‘mali narodni oglasi’. Zakon! Inače ovaj dio Češke je prelijepo uređen, skoro svako selo ima mali trg, sve je puno cvijeća, zgrade su obnovljene. Mana je što do Brna nisam uspio naći mjenjačnicu, čak ni banke ne žele obaviti zamjenu EUR->ČK. Usput stajem slikati ogromne hrpe sijena na češkim poljima (pitam se kako riješe problem vjetra!?), a u jednom selu u kojem se glavna ulica zove ‘Ulica Cvijeća’ srećem dvojicu na ultra sređenoj Jawi 250, oni naravno nemaju pojma ni beknuti engleski, a ja sam odustao od učenja ruskog. U Slovačkoj sam se nagledao dosta Škoda (svaki 5 auto je Škoda), ali u Češkoj svaki 5. auto NIJE Škoda. Oko Brna počinjem mahati svakom autu koji nije Škoda.

Zvučnici

Zvučnici

Mutenice

Mutenice

Hrpa sijena

Ulica cvijeća

U Brno ulazim pun dobre volje, sunce sija, vozim se i pitam – može li mi išta pokvariti dan? Naravno da može – ostavljam motor i odlučim pojesti burek, sjedam 50 metara od motora (upozoren sam da tu ‘operiraju’ cigani) i lagano uživam u očajnom bureku za 22ČK (treba uživati u onom što imaš :). Naravno, jedan ganci se odvažio i pokušao ukrasti kacigu (koja je bila zaključana za motor), ja dotrčim do motora tresem se kao šiba, cig ose pravi da se ništa nije dogodilo. Spremam se, pizdim i krećem. Jebo Brno! Vidio sam šta sam trebao i to mi je dosta, od sad se definitivno baziram samo na sela i manje gradiće. Sljedeća destinacija je Trebič i put pronalazim bez pol frke, ali nisam prešao ni 5km i već odlučujem malo skrenuti s puta do gradića Rosice što se pokazuje kao pun pogodak. Ovaj gradić proglašavam naljepšim gradom kojeg sam u životu vidio. Dok sam ulazio u grad, imao sam osjećaj da se vraćam lagano u prošlost. Ceste su popločane kamenom, slastičarna se nije mjenjala u zadnjih 50 godina, auti polagano klize cestama, imam osjećaj da čak i ljudi polakše hodaju.Tu pronalazim i Internetovu Kavarnu (da, krenuo sam učiti strane jezike) koja je zapravo željezara/trgovina kućanskim aparatima/internet cafe.

Rosice (Rosickou)

Rosice (Rosickou)

Rosice (Rosickou)

Rosice (Rosickou)

Rosice (Rosickou)

Rosice (Rosickou)

Rosice (Rosickou)

Rosice (Rosickou)

Rosice (Rosickou)

Rosice (Rosickou)

Opet slijedi malo tumaranja po češkim sporednim putevima što me ne brine puno, jer prolazim svoje najbolje moto kilometre do sada, uživam koliko se uživati može. Češka možda nema hrpu dramatičnih krajolika, ali zato ima dvorace i prelijepa sela koja je uživancija za gledati, kao i ceste koje vode kroz šume po kojima je neopisiv gušt voziti se. Divim se i ne mogu vjerovati da su pokraj većine cestica zasađeni drvoredi, ali ne bilokakavi, nego drvoredi jabuka, krušaka i trešanja. Žalim što nisam prolazio tim putevima dok je bila sezona trešanja. Svako malo stajem slikam, odmaram se i uživam. Od mnogih gradića i sela nisam ni ime zapamtio. Koliko god spavanje u šatoru i lutanje selskim cestama bilo lijepo, postoji i negativna strana – smrdim i sebi i drugima, a uskoro se približavam mjestu Trebič (kako se zovu djevojke iz Trebiča? Pa trebe, naravno :)). Tražim negdje tuš kabine i uglavnom nitko nema pojma o čemu pričam, ali pronalazim na jednoj benzinskoj kabine koje su u kvaru, eh šta ti je sreća. Odlučujem takav smrdljiv nastaviti dalje. Po tim selima sam tumarao dobrih 7 sati, prešao sam hrpu kilometara, a nisam se puno primakao cilju, pa u Trebiču odlučujem malo ubrzati tempo jer počinje padati kiša (i ovo će postati obilježje ovog đira – iz dosta gradova me potjerala kiša!). Skrećem na brzu cestu i pičim put Kutne Hore. Sukladno odluci o izbjegavanju velikih gradova planiram Prag obići s ‘gornje’ strane. Nakon kojih stotinjak km prebacujem na rezervu, pa stajem na benzinskoj koja ne prima eure, a ja sam presušio s Češkim Krunama, tako da nastavljam dalje ne brineći se previše, jer imam dovoljno goriva za sljedećih 75km. Kišica lagano pada, a meni nervoza raste, jer polako mi se topi rezerva, noć je skoro tu, mjenjačnice nigdje na vidiku… Stajem u nekoj, ajmo ju tako nazvat, birtiji gdje za divno čudo Božje mjenjaju EUR->ČK. I to po najboljem tečaju u cijeloj državi 30ČK za 1EUR (u mjenjačnicama se dobije 27ČK za 1EUR). Konobarica mi se ispričava i kaže da može dati jedino po tom tečaju, a ja totalno zbunjen, jer to ne najbolji tečak koji sam do sada našao. Mjenjam 20EUR-a i pijem Coca-Colu u flaši od 0.33L (kod nas su, pizde, uveli flaše od 0.25L). Sad imam dovoljno ČK i nema brige, nastavljam dalje prateći cestu 38. Nakon kojeg kilometra vidim skretanje za Motocross stazu, pa odlučujem pogledati kako Česi voze MX, na stazi samo 2 žive duše, a i on ispremaju motore… nastavljam dalje. U Kutnu Horu stižem oko 22 sata, gdje pronalazim autokamp gdje se odlučujem smjestiti. KONAČNO tuširanje i spavanac. Autokamp čak i nije skup, 200ČK.

Ivančice

.

.

Náměšť nad Oslavou

Náměšť nad Oslavou

Náměšť nad Oslavou

Náměšť nad Oslavou

Náměšť nad Oslavou

Náměšť nad Oslavou

Náměšť nad Oslavou

Náměšť nad Oslavou

Náměšť nad Oslavou

Náměšť nad Oslavou

Náměšť nad Oslavou

Trebič

Trebič

Dnjepr u Trebiču

Trebič

Trebič

Trebič

Trebič

.

Selendra

Opako dobra cesta

.

.

San svakog bikera

eMZo na motocross stazi

Birtija/Mjenjačnica

.

Dan četvrti, 09/08/07

U kampu u kojem sam spavao upoznajem stariji bračni par koji već 14 dana putuju na biciklima, iz Češke su, a sad prate tok rijeke Labe (inače Slovačku i Češku mogu opisati kao top destinacije za bicikliste, jer na dosta mjesta imaju uređene staze, posebni znakoji koji upozoravaju na bicikliste, pa na kraju i sreo sam sigurno 5 puta više biciklista nego bikera). Pitam ga za zanimljive destinacije u Češkoj, na što on odmah odgovara Prag! Rečem mu kako mislim preskočiti Prag, a on se umalo uvrijedi. Kao kakav je to način preskočiti Prag!? A kad sam mu rekao da planiram posjetiti Bratislavu, e tad je doslovno popizdio i započeo priču u tome kako je Prag dobar, a Bratislava selo s 3 kuće u 2 reda 🙂 Ne marim puno za njegove priče, nego gledam u kartu i odlučujem se za današnu rutu. Karlo (biciklist, ljubitelj Praga) me upozorava da je za danas najavljena kiša i velika oluja. Ne vjerujem mu puno, jer dan je stvarno prekrasno svanuo. Krećem cestom prema ‘dolje’ tako da Prag zaobiđem s donje strane (iako sam jučer pred kišu odlučio drugačije). Cilj mi je Hrad Ćešky Šternberk – dvorac o kojem će dovoljno reći slike. Slike, nažalost, ne mogu ispričati kakva predobra cesta vodi to tog dvorca. U i oko dvorca se zadržavam dobra 2 sata, jer sam odlučio obići dvorac i iznutra, kao i popeti se na vidikovac pokraj dvorca.

Cesta

Pogled na Ćešky Šternberk

Pogled sa Ćešky Šternberk

Ćešky Šternberk

Vidikovac

Ćešky Šternberk

Ćešky Šternberk

Ćešky Šternberk

Ćešky Šternberk

Ćešky Šternberk

Sljedeće odredište je Benešov, ali se malo gubim jer sam stalno imao osjećaj da idem u smijeru suprotnom od smijera kojim sam stvarno išao. Tako u Vlašimu nadobudno pitam za Benešov, a ljudi mi upere u smijer odakle sam došao. Za prvog koji mi je tako pokazao sam mislio da je lud, na kraju se ispostavilo da ti Česi i nisu toliko ludi. Ništa zato, iako sam napravio 60 nepotrebnih kilometara naletio sam i na jedan dvorac u okolici Vlašima. Dolazim do dvorca, a ono se vjeverica šeta pokraj drveta, neka klasična glazba svira u dvorištu dvorca, a paunovi se odmaraju… Idila dostojna nekog romantičnog filma. Nastavljam prema Benešovu gdje stižem oko 13 sati. Malo se pokušavam snaći po gradu, idem u banku zamijeniti novce i dok sam ja u banci počinje pljusak. Sranje – motor je cca. 2km dalje parkiran. Stavljam kacigu na glavu i pješačim do motora. Pidzim i u sebi, a bome i oko sebe, navlačim kišno odjelo, odustajem od daljenjg razgledavanja Češke i skrećem na brzu cestu prema Pragu. Tu me pere kiša cijelim putem, kroz Prag prolazim autoputem i stajem tek nakon što sam prošao Prag. Jedini pozitivan dio vožnje po autoputu je kad sam obišao Jawu TS 350. Odmaram se malo na benzinskoj, gdje pokušavam kontaktirati Mihu i Perkova koji su sad već u Pragu. Javljaju da je i njih kiša uhvatila, samo su oni skrenuli u Pivnicu, za razliku od mene kojeg je zadnjih 200km prala kiša.

.

.

Dvorac pokraj Vlašima

Dvorac pokraj Vlašima

Dvorac pokraj Vlašima

Dvorac pokraj Vlašima

Benešov

Odmor na benzinskoj

Odmor

Ovaj dio Češke iza Praga mi se čini siromašniji i od Slovačke sirotinje. Imam osjećaj kao da sam u Bosni. Razlika između ovog dijela Češke i onog što sam obilazio prethodna 2 dana se najbolje vidi u autobusnim stanicama. U bogatom dijelu su stanice sazidane kućice s prozorima i vratima, dok su to ovdje samo 4 čelična stupa sa krovom koji je davno izgorio. Većina tvornica su u stanju raspadanja. Moje raspoloženje odlično prati vremenske prilike, pa tako razjeban ulazim u Chomutov, grad koji je udaljen 60km od Zschopaua. Osjećam se očajno, kiša stalno pada, sve je nekako sivo, bezlično. Stajem na Lidlovom parkiralištu i unatoč činjenici da sam prešao 1450km i da sam u jednom komadu nekako se ne osjećam baš sretno. Svaki drugi tip na ulici mi se čini kao da je osuđivani kriminalac, možda je za to kriva kiša, a možda i činjenica da je Chomutov centar Češkog kriminala, droge i prostitucije. Nakon sat vremena odmora na tom parkiralištu krećem u potragu za smještajem. Pratim malo znakove i dolazim do hotela Jezero gdje nalazim smještaj za smiješno malenih 183ČK. Smještam se u hotelu kad počinje pravi prolom oblaka praćen žestokom grmljavinom. Ostavljam sve stvari na motoru neka kisnu, promatram kroz prozor motor kako kisne usput primjećujem da pokraj hotela prolazi poprilično puno cigana. Proglasite me homofobom i rasistom, ali nakon Brna ja ciganima više ne vjerujem. Čim je prestala kiša, a padala je sigurno sat vremena, sjedam na eMZu i idem pronaći Internetovu Kavarnu, a bome i smisliti gdje ću ostaviti motor, jer hotel nema nikakvo dvorište, a o čuvanom parkingu mogu samo sanjati. Lunjajući gradom nailazim na ‘Bikers Hospitality Club’, presretan ulazim unutra gdje nitko ne priča engleski, ali nekako se sporazumjevamo. Ostajem razočaran, jer ne samo da mi nisu pomogli pronaći siguran smještaj za motor, nego sam bolje i detaljnije upute dobivao od prolaznika vulgaris. Bit će da mi je kiša koja je ponovno počela padati dala ideju, pa ostavljam motor pokraj ulaza jedne stambene zgrade koja je odavala dojam da unutra žive imućniji ljudi, a sam ulaz je smješten malo dalje od očiju prolaznika. Sve stvari ostavljam na motoru, samo skidam tank torbu i odlazim na spvanac.

Hotel u Jezera

Chomutov

Chomutov

Češka Arizona

Još malo...

Dan peti, 10/08/07

Ujutro je svanuo nikakav dan, magluština tmurno vrijeme, ali nemam izbora idem dalje. Do Zschopaua imam cca. sat vremena vožnje, s Mihom i Perkovom koji su iz Osijeka krenuli autom u srijedu se planiram naći oko 11 sati. Cesta od Chomutova do njemačke granice me podsjeća na Bosansku Arizonu – samo ovdje su prodavači Kinezi smješteni u drvenim kolibama. Kako se približavam Njemačkoj tako ulazim u sve gušću maglu koja se, nažalost, neće maknuti iduća 3 dana. Na Njemačkoj granici čim je carinik vidio MZ-a samo je pitao “Zschopau?”. U Marienbergu stajem u Kauflandu opskrbiti se nekom hranom, jer ostala mi je samo jedna konzerva skuše i nju ću stamaniti u centru Zschopaua. Prije ulaska u Zschopau ima malo raskršće na kojem je tabla “MZ 800m”, znam, to je moje skretanje. Stajem pred novom tvornicom, obavezno slikanje i čuđenje – na vrh tvornice su stavili MZ 1000S – današnji ponos inženjera iz MZ-a.

Još malo...

Tvornica

Zschopau

Zschopau

Schloss

Rijeka Zschopau

Schloss

Zschopau je kao prototip njemačkog gradića, brdovit, rijeka Zschopau prolazi kroz grad, i dvorac je na svom mjestu. I ono najbitnije – većian natpisa je ispisana nekakvim gotičkim fontom. Dosta ljudi staje i zagleda u parkiranog MZ-a, uglavnom misle da sam iz Mađarske (Hungary), ali im objašnjavam da HR dolazi od HRvatska. Gotovo svaki čovjek s kojim sam popričao je rekao da je radio u tvornici (kasnije mi Miha objašnjava da je tvornica nekad zapošljavala 4000 radnika, što bi reklo da ću teško naći čovjeka koji NIJE radio u MZ-u). Obišao sam kompletan grad, nažicao pristup internetu u gradskoj knjižnici i eto već je 11 sati, dolaze Miha i Perkov, pa krećemo u obilazak MZ/DKW muzeja smještenog u samom dvorcu.

Emmenrausch

Emmenrausch

Glavni MZ inženjer

Balkanci na rasprodaji

Isprobavanje nove jakne

Sam susret se održava u dvorištu nove tvornice, upad se plaća 20€ i traje 3 dana (petak, subota i nedjelja). Zbog kiše je sve blatno, pa jedva pronalazimo smještaj za šatore. Ja konačno skidam stvari s motora i vidim da su mi bisage kompletno mokre (ispostavlja se da je bila dobra ideja sve stvari stavljati u vrećice). Nešto robe je mokro, vreća za spavanje se ne može nazvati suhom. Prijavljujem se za “Weiteste Anreise” nagradu (najdalji dolazak) sa 1493km. Miha nanjušuje rasprodaju pod jednim šatorom, pa snimamo cijene – kožna jakna 50€, tekstilne jakne 15€, kape po 1 ili 2 €. Ovu rasprodaju se isplati čekati. Naravno balkanci su uspjeli dočekati svoj red pa kupujemo sve šta se kupiti da, ja sam kupio 3 različite jakne, kapu, ruksak nekoliko majca, šalica, naljepnica i prišivki… sve original MZ. Sretan kao malo dijete oblačim kožnu jaknu i ne skidam ju idućih 5 dana :). Zbog kiše i magle ljudi u kampu i nema puno, ono malo što nas ima je uglavnom u blatu do koljena. Upoznajem se s nekim Šveđanima, upoznajem i Engleza koji je došao s autom.

Koncert

Koncert

.

.

Milijunti MZ

Dan šesti i sedmi, 11 i 12/08/07

Ujutro se budim polu ukočen od zime, spavam samo u vreći za spavanje, pa me ubi hladna zemlja ispod mene. Tražim neki doručak i odlazim s prvom grupom na obilazak tvornice. Iako ne kužimo šta lik priča, nije teško pohvatati da mu je svaka treća riječ “Problem”. Nažalost, iako imaju 2 odlična proizvoda (MZ 1000S je 3. na velikom Motorradovom testu izdržljivosti, mala 125ccm mašina jede konkurenciju za doručak) nesposobni su ih prodati. Slike iz tvornice možete pogledati ovdje. Kasnije pičimo u obližnji Augustusburg u muzej motora koji se nalazi u ogromnom dvorcu. Sve slike iz tog mozeja se nalaze ovdje. Ovi njemci su čudan narod – subotom popodne većina trgovina ne radi, u cijelom Zschopau ne uspjevamo pronaći običnu birtiju, samo slastičarne. A i one imaju ludo radno vrijeme, jedna se nedjeljom otvara u 5 ujutro, a zatvara u 10 ujutro. Kao da žele prodati što manje kolača. Inače, Švabe su fin i uredan narod tako da su na susretu bile tuš kabine sa ogromnim količinama tople vode.

.

dojam blata

.

Hrvatski MZ Club

.

.

.

.

.

.

Taj dan još obilazimo trgovce rezervnim dijelovima, pa se malo opskrbljujemo. Tokom koncerta dolazi čovo noseći OGROMNU zastavu iz 60-tih godina, gomila ga pozdravlja pljeskom. Upoznajemo se s njim, a njega osim pokojeg piva viška tuče i nostalgija – bio je tvornički enduro vozač. Uspjevamo ga skužiti da nas sutra poziva kod sebe da pogledamo sobu koju je posvetio MZ-u. Tako i biva, sutra ujutro odlazimo do njega. U kući ima birtiju i treba se debelo zamisliti jel to nečija dnevna soba ili birtija, stvanro odličan ideja. Jedan dio je odvojioza pokale, postere, odličja i slično. Sin mu je konobar i osvojio je nagradu za najbolje uređen stol na jednom natjecanju – tema je bila MZ!

.

.

.

.

Birtija/kuca

Birtija/kuca

Ekipica

Vidikovac/toranj

.

MZ pred hotelom s 5 zvjezdica

Miha i Perkov odlaze u Zwickau posjetiti Trabant muzej, a ja ostajem čekati proglašenje pobjednika i nadatise da ću dobiti pokal. Sve svoje stare stvari, šator, vreću za spavanje tovarim kod Mihe u auto, a ja kući nosim samo jakne i ostale picaboce koje sam pokupovao. Čim su se Miha i Perkov maknuli kroz maglu se probija sunce. Konačno! Sušim se i grijem kao gušter na suncu, konačno se može malo i slikati prelijepo uređene MZ-e (proteklih dana nisam skoro ništa slikao, jer kiša i magla nisu bili na našoj strani). Stižu starci na raznim DKW mašinama… Pokal sam dobio (tri puta hura za mene, Weiteste anreise), konkurenciju su mi pravili jedan Britanac sa 900km i Francuz sa 700km. Još je jednom opraštam od susreta i krećem. Plan je ne ići istim putem, nego preko Karlovyh Vara, Klatovyja, do Slovačke, pa dalje kako bude. U Karlovym Varyma se naravno gubim, jer je cijeli grad prekopan tako da odustajem od nekakvog posjeta centru. Prateći turističke putokaze skrećem s puta u potrazi za nekakvim tornjem, toranj je sagrađen kao vidikovac za obližnje dvorce, a nalazi se na 777mnv. Cesta koja vodi do njega je dobrim dijelom popločana kamenom, tako da se vozim kao po jajima. Nastavljam dalje prema gradu Mariánské Lázně. Ovaj me grad iznenadio i to opako, jer sam tu mislio naći neki jeftini hostel i prespavati, ali nakon ulaska u grad – ŠOK. Sve hoteli s 5 zvjezdica, uređeni parkovi, šetališta, gradom lagano klizi trolejbus, obitelji se vozaju u kočiji. Sve je puno očito bogatih ljudi. Prvi put uživo vidim Maseratija. Parkiram svoju ragu pred Cristal Hotel, likovi me uglavnom čudno gledaju. Krećem u brojanje hotela – nabrojao sam ih preko 30 i odustao. Osim hotela sve je puno i zlatarni, skupih butika, kockarnica,… Kasnije saznajem da se tu nalaze razna lječilišta što objašnjava tolike bogataše na jednom mjestu. Pokraj Pjevajuće Fontane upoznajem jednog Rusa, nije čuo za Hrvatsku, ali Tita i Jugoslaviju pozna u dušu 🙂 Očito je da jeftini hotel ovdje neću naći, pa krećem i iz protesta turiram eMZu pod čokom pri tome se i sam gušim u dimu, pravim par krugova po gradu pod čokom i krećem dalje. Hvata me mrak, točim gorivo za posljedne Krune, ponovno počinje kišica, šatora nemam tak oda moram tražiti neki smještaj. Tek oko 22 sata nalazim nekakav pansion, na sreću gazda taman zatvara psa u dvorištu. Za jednu noć traži 300ČK ja imam samo eure, pa mu nudim 10€ on hoće 15€, dajem mu 12€ i svi sretni i zadovoljni. Za tih 12€ sam dobio kompletnu kuću, televizor, frižider, tuš,…

Mariánské Lázně

Mariánské Lázně

Mariánské Lázně

Mariánské Lázně

Raspjevana Fontana

Raspjevana Fontana

.

Dan osmi 13/08/07

České Budějovice

České Budějovice

České Budějovice

České Budějovice

České Budějovice

U Klatovyju doručkujem i kupujem litru 2T ulja. Još uvijek nisam siguran kojim ću putem do kuće, ali znam da moram doći do Čeških Budejovica gdje i stižem oko podne. Grad je prekrasan (kao i većina tih starih čeških gradova), penjem se na Black Tower i razgledam grad s visine. Iz grada me tjera kiša, pa pičim za J. Hradec, gdje pronalazim muzej fotografija. U Dvorištu muzeja ima mala klupčica do koje valjda ne dopire nikakva buka. Na njoj sam na sjedećke uspio zaspati. I iz Hradeca me na kraju tjera kiša (zašto se opće čudim?!). Usput stajem u nekakav restoran koji nudi menu za smiješnih 49ČK, odlučujem probati tu češku kuhinju, naručujem i Coca-Colu. Ispostavlja se da je Cola zapravo neka RC-Cola, – najodvratnije smeće koje sam u životu probao, a ni hrana im nije bolja (neki kiseli kupus sa prijesnim kruhm i 2 komadića mesa) i sve to konobar zaračuna 69ČK, ja dam 100ČK i ne dobijem kusur. Europa u svom punom sjaju 🙂 Nekim sporednim cesticama se dovlačim do Znojma, gdje odlučujem ući u Austriju. U Austriji punim i 2222.22km puta, a u Mistelbachu stajem na nekom parkiralištu pitati za smjer, vidim neke mutne tipove oko njih nekoliko Golfova. Ajde sporazumimo se nekako na njemačkom i objašnjavaju oni meni, kad me odjednom jedan od njoj pita na njemačkom odakle sam, odgovaram “Kroatien”, na to kao iz topa dolazi “Pa šta ne kažeš!”, ali onim ‘iz Doboja’ naglaskom. U sred Austrije ja nabasam na Bosance 😀

J. Hradec

J. Hradec

J. Hradec

Ovaj avion je parkiran u nečijem dvorištu

U ovom dvorcu netko živi

Beč izbjegavam, a bome upoznajem i Austrijske lokalne ceste, jer jedna cesta je zatvorena, pa idem obilaznom rutom. U Bratislavu ulazim oko 22 sata i vidim da ne mogu pronaći mjesto za spavanje, a bome mi se i ne spava, pa odlučujem poći za Mađarsku i tamo si naći smještaj. Zbog svoje smotanosti završavam na autoputu i eto me na Mađarskoj granici. Sranje! Sad moram platiti 7€ vinjetu. Dodatno sranje je što sam već prešao 60km na rezervi a nemam pojma gdje je sljedeća benzinska. Na zadnjim kapima goriva dolazim do benzinske, točim i kasnije se odvajam za Csornu, gdje nema teoretske šansa nema da nađem mjesto za spavanje, jer prošla je ponoć. Odlučujem voziti pa kud pukne da pukne. Pokušavam zaspati na klupčici kraj supermarketa, ali ne mogu, pa krećem dalje. U 3 sata poslje ponoći stajem na autobusnoj stanici i spavam tamo s kacigom na glavi. Oko pola 5 se budim i krećem dalje. Kad sam već tu odlučujem zagaziti i u Sloveniju, a u Domovinu ulazim u Murskom Središću. Stajem još u Bjelovaru i vraćam Nevenu bobinu, nije mi trebala. U kuću ulazim polukrepan, kaciga smrdi kao da se netko posrao u nju, a ni ja nisam u bajnom stanju. Neka, vadim pokal hvalim se familiji. Vrijedilo je.

.

Moja nova obitelj 🙂

Austrija

Eh ti kilometri

Dunaaaveeee, plavi Dunaaaveeee

.

Bratislava

Mađarska granica

Prešao 2820km u 9 dana od toga 1000km u posljednjih 30 sati, prosjedio 55 sati na motoru, potrošio 110 litara goriva i 2.5 litara 2T ulja. Zagazio u 7 zemalja od kojih samo Domovina nije u EU, a jedino Njemačka i Austrija imaju EUR za službenu valutu. Sve kilometre sam prešao s MZ-om ETZ 250 iz 1986 godine. O tehničkim problemima nisam ni pisao, jer ih nije ni bilo. Ruta kojom sam išao se može naći ovdje.

Ostale slike

Josip Lazić

Josip Lazić wrote 21 posts

Post navigation


Comments

  • Majo Bedrić

    stari, svaka čast… za ovo odvozit na MZi treba bit malo i lud :)))…, još jednom svaka čast!!!… respekt

  • KUKULE

    svaka cast

  • Zalac

    E svaka čast stvarno

  • BernadineBab

    I see your blog needs some unique & fresh content. Writing manually is
    time consuming, but there is solution for
    this. Just search for: Masquro’s strategies

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes:

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>